U lijepom starom gradu
Višegradu,
gdje duboka Drina
vjekovima teče,
ostade mi samo tužna
uspomena,
ašikovah s dragom
skoro svako veče.
A i jutros slušam
pjevaju slavuji,
na Bikavcu, brdu grada
Višegrada.
„Ustaj, curo mala,
ružo procvjetala,
već je zora rana Drinu
obasjala.
11. Septembar 1992.
Evo sam ti doš'o, sjedim
na Bikavcu,
slušam Drina huči, novi
dan se sprema.
Sve je kao nekad,
pjevaju slavuji,
samo tebe, draga, na
Bikavcu nema.
Višegrade grade, gdje
je moja draga,
k'o da sa mnom nikad
sretna nije bila?
Gledao sm Drinu, dok
me je ljubila,
zar je naše noći već
zaboravila!“
/Dragiša
Nedović/
Titova
vila me nije impresionirala. Nikada nisam o njoj razmišljao, da jesam svakako
bih mislio da je ljepša. Bez obzira što su u međuvremenu kroz nju protutnjale
dvije vojske.
Svejedno,
jedno joj moram priznati. Boravak u njoj dotiče čarobnost. Ne zbog stvari koje
su u njoj, zbog ljudi! Učinila je da zaboravim i od kuda sam pošao, i kuda
moram. Samo sam znao gdje sam. Zapravo, čime sam okružen, kojim ljudima. Dok
sam bio unutra, među svim tim hrabrim momcima, ništa se nije smjelo dogoditi!
A
sada, sve je moguće. Nema one svjetlosti, uskoro ćemo ponovo na mjesečinu.
Istina, dosta slabu. Ipak nam valja dalje. Ostaviti prigušenu svjetlost onima
kojima je potrebna, a mi nastaviti kamo nas očekuju.
Opet
se znojim. Do livada i šuma treba cestom, pa preko Sutjeske.
***
Kolona
se polako formira. Svak zna svoje mjesto. Krnjo je na čelu, čini mi se sad još
uvjereniji da problema nećemo imati. Ja sam iza njega, i moja briga se nije
promijenila, jedino o čemu ja razmišljam je slijediti ga. Iza mene ide Crni,
zatim Džemo, pa Zaim, Salko i Mufo. A onda ostatak kolone: jedan konjovodac,
jedan konj...
Konjovodci
svoje brige znaju, a o čemu trenutno najviše razmišljaju ostali iz posluge mogu
pretpostaviti. I rado bih ja Džemu i ostalima ispričao odmah sve što sam u Titovoj
vili čuo, osjetim koliko ih zanima. Rado bih, ali kako ću, sad nemam vremena.
Imam prečih briga. Moram slijediti Krnja.
A
i znojim se.
Kada
se ovako znojiš, moraš ćutati. Da čuješ korak svoj. Korak onog ispred, i onog
iza. Ideš polako, ideš i čekaš. Čekaš da prvi zastane.
Samo
što nije. Za koji će korak...
Sve
se više znojim. Da li me je to strah? Ne znam, možda.
Možda.
Znam da mi nije svejedno. Svaki korak sam bliže cesti, a dalje od čarobnog
svjetla.
Krnjo
usporava. I njegovi koraci su teži. Već ga jasno čujem kako diše. Znači, sasvim
smo blizu.
***
Gotovo
je. Više se ne mogu ni znojiti. Znači, to je to. Stadosmo. Čini mi se, svi u
istom trenu.
Krnjo
sjaha, stade na svoje noge. Okreće se. Možda i ne vidim, ali osjećam. Znam i
šta mi pokazuje. Prethodno ću slijediti njegov primjer, osvrnut ću se i ja.
Moja namjera nije da išta išaretim ovima iza, razumiju oni šta im je činiti,
ciljano pružam pogled ka Trebovoj i Zamrštenu, bolje rečeno u pravcu kud ja
pretpostavljam da su, tačnije tako provjeravam jačinu ili slabost mraka.
Zadovoljan sam, čini mi se idealan. Ne bi valjalo ni da je mrkli, još manje da
je slabiji. Zadovoljan sam, i mogu se vratiti ovom što nam sada predstoji.
Čučnuću.
Zaustaviti dah. Napraviti tišinu za Krnja. Istu koja će i meni samo minut
kasnije trebati.
On
mora prvi osjetiti da u blizini nema nikog. Osim njega. Mi se ne pikamo, mi ne
dišemo.
Siguran
je. Ustaje, izlazi na cestu vodeći konja. Ne čuje se.
Bože,
izgleda da je moguće. Prešli su cestu. Nisam vidio, nisam ni čuo. Samo osjećam.
Znam. Znam koliko je cesta široka.
Moram
i ja isto. Ne znam kako je njemu uspjelo, ali i ja moram.
Sigurno
nije gledao ni lijevo ni desno. Ni pravo. Gledao je u sebe. Svoj korak. Očima
je prešao. Mogu i ja...
***
Malo
mi je falilo. Zaboravio sam na vrijeme pogledati pravo. Sapletoh se. Zarih lice
u travu. Samo su mi koljena na putu. Tu gdje sam trebao pogledati.
Dobro
je, ništa se nije čulo. U životu nisam bolje pao!
Ko
kaže da sam pao? Evo me na nogama. Trebam dalje slijediti Krnja. I ostaviti
prostor za Crnog. On će, valjda, na vrijeme pogledati.
Ja
se primičem Krnju. Da li je Crni prešao? Ne znam, nisam čuo. Ne znam je li
prešao, ali ga evo osjećam za leđima.
Moramo
se još pomjerati, treba ostavljati prostor i za ostale. I tako do posljednjeg
čovjeka. I posljednjeg konja. A onda naprijed. Prema Sutjesci.
Ne,
ne znojim se više. Sutjeska nije Bistrica. A i cestu smo prešli, što je
najvažnije.
Sutjeska
huči, ali ne tako snažno kao u pjesmi. Meni se, bar, tako čini. Ne kao kad je
gledala druga Tita ranjenog. Ili kad je divizija Savina bila teški boj. Pa
ipak, dovoljno da prikrije nas.
A
i sviđa mi se mjesto gdje je prelazimo. Nije jezivo kao na Bistrici. Nema mosta
blizu, niti ceste s koje bismo bili lako uočeni. A i, čekaju nas livade i šume.
I
gaz je neuporedivo lakši. Baš divota, kao da se upravo ovdje morala razliti
tako široko. Skoro da izgleda kako se podijelila u tri potoka, koji uporedo
teku. I kao da nam ne da da joj se divimo. Njenoj stvarnoj ljepoti. Samo, onom
što nam trenutno pruža. Mogućnosti da potpuno nečujno, neosjetno, bezbrižno
prijeđemo na njenu drugu obalu.
I
odmah još naprijed. Uz livade i šume.
Bože,
lijepe rijeke. Osjećam da sam bio u velikoj zabludi. Da ona nije samo ono što
smo maloprije prešli. Da ona teče svuda. I Trebovom, Zamrštenom, Tjentištem...
i sad naviše. Svuda.
A
dio nje teče mnom, mojom dušom. I svima nama. I mi sada nismo prešli Sutjesku, već
samo cestu. Svi to znamo, potvrđuje žamor koji hrabro ispunjava kolonu. Evo nas
kao na polasku. Baš kao da smo se šalili sami sa sobom.
Sad
je pitanje kad ćemo i zapjevati.
