Ja sam mlada u Boga
iskala:
„Daj mi, Bože, đerđef od
merdžana,
daj mi, Bože, iglu od
biljura,
daj mi, Bože, svilu iz
Misira;
da pokrijem sebe i
bećara,
da ja vidim kako bećar
spava,
kako spava, kako alćak
ljubi!“
Bećar spava, oči ne
zatvara!
Bećar ljubi kad se god
probudi!
On s jorganom često
razgovara:
„Moj jorgane, moj
topli jarane;
Ko rubio, ja ga
obljubio!
Ko te par'o, ja mu
snagu har'o,
ko pirlit'o, sa mnom
se mirit'o!“
Jedna
razlika spram Trebove postaje nam jasna prije nego bi željeli.
Ovdje
nema skloništa kakvih je Trebova puna. Prije nego tijelom prostruji neki
ozbiljniji strah misli stižu pretpostavci kako koriste neka prirodna, do kojih
je najbolje ići organizovano.
Ma
koliko mi to pomalo čudno izgledalo, čini mi se sasvim vjerovatnim. Koliko
vidim, svi su postrojeni s puškama. I rančevima, ako se ne varam.
Znači,
može biti samo još i gore, možda očekujemo i pješadijski napad. U svakom slučaju
slijediti nam je primjer ostalih, makar usput saznavali više.
***
Prekasno
da izbjegnemo Ćasarino obraćanje, koji je već na samo par koraka od mene.
-
Šta smo se sinoć dogovorili!? – toliko je dreknuo
da me skoro prepao, dovršavajući tako ono što granata nije dovršila – hoću za
minut da ste u stroju, spremni. Jasno!?
Nije
sačekao da odgovorim. Ne bi ni dočekao, skoro sam ostao bez glasa. Srećom,
minut je sasvim dovoljno vremena. Da uzmemo puške i rančeve, a i da se stignemo
nasmijati sami sebi. Mada nećemo znati objasniti zašto, niti da li je to uopšte
imalo smisla.
Uglavnom,
ratno opremljeni trčimo da stignemo stroj koji se također brzo kreće, ali koji
je još uvijek jasno u našem vidokrugu.
Nismo
ga morali stići da bi shvatili kako u njemu nema priče. Teško nam to pada, zato
što ne znamo ni kuda idemo ni koliko ćemo dugo. Nadamo se ne predugo, jer je
tempo žestok. Takav da na kišu niko ne obraća pažnju. Kao da je to jedina
vremenska prilika koja ovdje vlada!
Bar
se privići nije teško. Začas smo pokisli da više ne možemo. Ne mora ni
prestati. Mada nam je korak jako težak, i na to ćemo se navići.
Izgleda
da se Zamršten ne da tako lako zaboraviti. Baš sad nam najviše nedostaje. Tamo
smo se kiši još i nadali, radovali, svaki dan bez odlaska na položaj je bio
poželjan. Koji smo baksuzi, mimoiđosmo se.
Ali
nije prvi put da kisnemo. Sjetih se Trošnja. Samo je tada kiša bila slatka.
Možda
ni sada ne pada bez razloga. Možda nagovori četnike da ranije prekinu s
granatiranjem, da brže shvate kako neće imati efekat koji su očekivali.
Nisu
toliko pametni. Još jedna traži logor. Možda ga je i pronašla, ja se ne
uspijevam orijentisati, a ostali ćute.
Oni
bar znaju kuda i gdje idemo. Samo, i mi ćemo izdržati. I sve ovo brzo
zaboraviti. Sem prvih utisaka. Koji su nas dočekali, i koje smo mi ostavili. Uz
pitanje, koliko je daleko prilika kojom ćemo Ćasari dokazati kako nismo aljkavi
koliko se ovaj put predstavismo, koliko to njegove riječi izrekoše.
***
S
takvim mislima negdje i stigosmo. Da li do mjesta gdje ćemo se samo malo odmoriti,
ili gdje ćemo se i zakloniti od ovih iznenadnih granata?
I
jedno i drugo. I treće. Ovdje zauzimamo i liniju odbrane. Ničim ne podsjeća na
onu Bjelašničku, sigurno je prva. A gdje je tu naš zadatak o kojem je sinoć
Ćasara govorio, za sada nam niko neće dati odgovor. Sada smo tu i moramo
razmišljati samo o tome. Zanemariti i naš zadatak, i kišu, i to što nismo ni
doručkovali. Ne trebamo brojati ni granate koje i dalje padaju. One traže
logor, a ne nas. Mada bi mogli, baš i nisu česte...
I
minuti su nebitni. U svakom slučaju, ovdje ćemo biti dok Ćasara bude smatrao da
je to neophodno. Očito ima istine u onome što se na Trebovoj o njemu priča. Eko
Džamalija jeste komandir ove čete, Ćasara član Komande bataljona - po
formaciji, ali će ovdje, uglavnom, uvijek biti onako kako on razmišlja.
Još
da otkrijemo dilemu i da li je strog koliko se priča. Prvi je utisak govorio
drugačije. A možda je prerano da zaokružimo ovaj drugi. Možda će, kao i uvijek,
istina biti negdje na sredini. Za sada, svakako, Ćasara nije jedini koji danas
odlučuje.
Nešto
se i četnici pitaju. Napraviće pauzu od punih pola sata, što će tada biti puno
važnije od činjenice da je i kiša stala već nekih pet minuta.
***
Ćasara
je na potezu. Čekaće još neko vrijeme, da bude uvjereniji. Zatim šalje nekog i
do nas.
I
opet smo svi u koloni. Mi, opet na začelju. Primjećujemo da je kolona sada
nešto manja, biće da će neki ostati negdje ovdje dočekati noć. Možda čak i
konačiti, ovisno kako je Ćasara razmišljao.
Mi
idemo prema logoru. Ćutimo. Kao i ostali. Samo nam sada manje smeta. Bar znamo
kamo idemo i kada ćemo otprilike stići, a pravimo se da i sve ostalo
razumijemo. Kad stignemo, svakako će opet biti kako Ćasara odluči. Mi to nećemo
pretpostavljati. Ne bi vrijedilo, trebaće nam malo više vremena da njega
upoznamo.
