I - 23 / Miris stare čežnje

Kulu gradim, a kamena nemam!

Kulo moja, pjesmom sagrađena,
čatma ti je suzom zalivena!

U tebi ću akšam provoditi,                                                              
sav ću sevdah tebi darovati!

Moj prvi dolazak pred neku od koliba na Trebovoj stvorio je u meni idilična osjećanja, dosad mi nepoznata, neopravdano protjerana iz mojih gena.

Ranije sam samo slušao o životu u planinama. Kod nas na Maluši je bilo nekoliko koliba, ali su kao i selo bile udaljene jedna od druge. Nije mi se to dopadalo.

U školi sam učio o selima zbijenog i raštrkanog tipa. Ni takvi nazivi mi se nisu sviđali, ja sam to radije tumačio kao sela prirodnog i neprirodnog tipa. Naše selo je bilo neprirodnog. Ljudi su kuće pravili, svako na svom imanju. Možda samo nesvjesno bježeći od drugih... Ako i zbog čega žalim u svom srednjem i kasnom djetinjstvu, kao i najranijoj mladosti, baš je to. To što se od moje kuće, odnosno kuće moga oca, nije vidjela niti jedna druga!

I prije ulaska u kolibu Edhema Poturka bio sam zadivljen ambijentom koji su stvarale tih desetak koliba, veoma ukusno raspoređenih. Nisu se naslanjale jedna na drugu, nisu se ni smetale međusobno. Imale su svoju idilu, pa opet, bile su tako blizu jedna drugoj, koliko da stvore cjelinu u kojoj će do izražaja doći svaka ta posebnost.

A, tek kad sam kročio u unutrašnjost! Ono što me je zadivilo izvana imalo je svoje ogledalo iznutra. Samo jednostavnost, može biti ovako lijepa! U ne golemom prostoru nije bilo ničeg suvišnog. Sve što se nalazilo tu imalo je svoju svrhu, ulogu i potrebu. Smatrao sam  neukusnim da pozornije razgledam, suvišno da komentarišem, a dovoljnim da ne ostanem ravnodušan! Na kraju, smatrah da su najiskrenija ona osjećanja koja čovjek zadržava u sebi.

I, moram biti iskren, bio sam zadovoljniji što ručam u ovom ambijentu, nego samim ručkom. U sve se uklopila srdačnost Hede Poturka, čuo sam da ga Mufo tako oslovljava, kao i njegove žene. Tako, bilo bi šteta da mi se ovaj ručak nije dogodio.

Sigurno da na ručak nismo pozvani zbog toga, ali smo kao jedini oblik uzvrata vidjeli u tome da našim domaćinima na tenane ispričamo pojedinosti našeg izbivanja iz sela. Usput smo zadržani i na kahvi, ječmenjači, koja nam je značila koliko i ručak...

Uglavnom je Mufo pričao. Ja sam samo potvrđivao, zbog čega sam ostavio utisak povučenije osobe nego što u stvarnosti jesam. Probao sam to pravdati umorom, mada nije bilo logike da sam umorniji od Mufa. A nisam mogao priznati opčinjenost ambijentom.

Čak sam se gubio u dijelovima razgovora. Kad je Mufo Heda pitao za djecu razumio sam da mu je sin Mujo tu negdje na položaju, dok nisam sasvim razaznao šta bi moglo značiti „Mala je za ovcama“.

 

                                     ***

Time je bilo veće moje iznenađenje kada smo konačno pošli, pravdajući se kako noćas želimo biti s ostalim Trošnjanima. U času pozdravljanja, i zahvaljivanja na ručku, na vratima sam spazio ne baš nepoznato lice!

Simpatično i vrlo prijatno djevojče sam poznavao od ranije, kao školsku drugaricu moje amidžične. Ono što sam kod nje tada uočio bila je skromnost, kojom se borila protiv nametnute postiđenosti. I čestog provociranja njenih školskih drugova, zbog banalnosti proistekle iz, za njenu generaciju neuobičajenog imena - Šeća.

Sada sam na njenom licu ugledao istu prijatnost, neku drugu postiđenost, i ranije neprimjećenu ljepotu. Ne znam koliko je prošlo kako sam je posljednji put vidio, ali sam, očito, propustio pratiti kako se razvija u prelijepu djevojku.

Na trenutak zažalih što su osjećanja, koja tada gajismo jedno prema drugom, bila skrivena. Rijetko smo se viđali, mada sam neko vrijeme posjećivao amidžičnu u Srednjoškolskom centru, možda i baš da bih vidio to simpatično, skromno djevojče. Međutim, oboje smo griješili u želji da ono drugo otkrije svoja prava osjećanja. Život je išao brže, sudbina nas udaljavala...

Nisam stigao primijetiti da li i ona žali zbog nepokazanih osjećanja, ali sam osjetio da su bila iskrena. Način na koji se sad pozdravismo, to je potvrdio. A opet niko, ni Hedo ni Mufo, nije mogao primijetiti da se već poznajemo.

Izlazeći iz malenog dvorišta, zatvarajući vratnice iskoristih priliku da još jednom zavirim u njen pogled. Govorio je mnogo. Ranije nas je vrijeme sputavalo, pa nas je sudbina izdala. Sad bi mogli ponovo tražiti vrijeme, i moliti sudbinu.

Ponovo sam vidio djevojku koju nemam pravo reći ni da sam volio. Nemam pravo, i ne moram. A, možda je to bila ljubav koja je čekala priliku. Iskrena a tajanstvena. Koja se ćuti. Ne priznaje. Reći nekome da ga voliš, može biti laž. Svakoj sam to znao otvoreno reći. Njoj?

Ujedoh se za jezik. Sviđala mi se, nisam joj to nikad rekao. Ipak, nije jedina pred kojom sam ćutao.

Sjetih se napisane pjesme. Ostaće mi kao lična uspomena. Djevojka do koje mi je najviše stalo, nije izašla iz sela. Ne, ni njoj nikada nisam otvoreno priznao. Bila je previše mlađa od mene. Voljeli se jesmo, ali i plašili reakcije njenih roditelja. Pokušavali kriti ono što se nije dalo skriti. Tor, logor u koji smo bili zatvoreni, prosto nas je primorao da se često viđamo. Ljubav jačala, postajala očitija. Svi, ili su znali, ili sumnjali...

Zar je dovoljno da čovjek napuni stomak, pa da zaboravi svu muku. Nije, i ne smije biti. Zar nisam sebi mogao dati amanet. Mogu li se suzdržati od uništavanja vlastitog srca, bar dok ne saznam nešto više. Ne mogu prema Šeći imati ista osjećanja sada, kao kad mi je srce bilo prazno i spremno da je primi onakvu kakvu sam je upoznao. Ovo moram shvatiti kao izlet u blisku prošlost, dopuštenje srcu da zaviri u ljepšu stranu te prošlosti i osjeti miris stare čežnje. Sudbina je da baš nju danas vidjeh...

A već sam bio zaustio Mufu reći kako ćemo uskoro obavezno ponovo navratiti kod ovih ljudi, bez namjere da opet budemo dočekani ručkom. Odustao sam poluotvorenih usta, i radije uživao u pejzažu koji nas je još pratio na putu prema zemunici.

Sve bih nešto rekao, pohvalio doček, priznao da sam kao vraćen među žive... ali kako, kad ne volim zeljanicu!?

 

  ***

Vidjevši ispred zemunice tek nekoliko Trošnjana, a da bih izbjegao da Mufo mene šta pita - upitah ja njega:

-          Ti si znao da treba urediti zemunicu? Zašto nismo žurili s ručka?

-          Boli te kurac, i pravi se lud. Odmaraj se dok možeš. Kad ti bude do odmora, ko zna kako će te zajahati!

 

Morao sam ovo prihvatiti. I tako je sad kasno.

Nije bilo kritika na naš izostanak. Očito je bilo da je unutra sve već sređeno. Neki su bili i legli. Ovi što su još bili vani završavali su sređivanje vlastitih utisaka. Primijetio sam da Sejo drži olovku i papir.

-          Koliko je, ono, nas bilo u Trošnju? – mene je pitao.

-          Sto četrdeset šest, tačno. Od Bajrama do prekjuče.

-          Znam da smo stalno baratali tom cifrom... Traži Major da mu dostavimo tačno šta znamo: ko je poginuo, ko zarobljen, ko je izaš'o, za kog ništa ne znamo. Ja sam, evo, ispis'o sto četrdeset četvero. Dvoje mi fali. Još sam sve iš'o redom, od kuće do kuće.

-          Daj da vidim.

 

Uzeo sam papir od Seja, ali i prije nego sam ga pogledao čuo sam Mufa:

-          Bide i Đuna!

-          Tačno! – potvrdi Sejo.

-          Čim si iš'o po kućama, znao sam da si njih preskočio.

 

Logika na mjestu. Oni Pekasi, a među Barlovima. Bolesni su dočekali ova zla vremena, pa ih se rjeđe viđalo. Mufu su najlakše pali na um, jer se radi o njegovom daidži i nani.

-          I, kakav je konačan bilans? – požurih upitati Seja.

-          Strašan! Izašlo nas je pedeset i četiri. Za petnaest znamo da je izginilo. Za neke, još sumnjamo. Ostalo - za sad tretiramo da je ostalo u selu. Neki su zarobljeni vjerovatno, al' vjerujemo da ima i onih koji se još kriju u selu. Tražili smo da nam Major da ljudi i oružja, da se ode, da se izvuče ako ko još ima. Obeć'o je, sutra ćemo vidjet' šta će bit' od svega toga.

 

Sejo je, kroz akšam koji se već spuštao na Trebovu, otišao do Majora, a ja i Mufo smo ušli u zemunicu.

Ostao sam zapanjen. Nije bilo potrebe da mi to ko govori, shvatio sam da je ovo, zapravo, sklonište. I to kakvo! Prostrano i visoko, komotno da primi i do sto ljudi. Nas će pedesetak ugodno provesti noć. A, kako smo ja i Mufo izostali s preuređenja, s pravom su nam ostavljena mjesta blizu ulaza.

Dovučeno je mnogo granja, prostrta ćebad i šatorska krila. A pod glavu, ako nemaš ruksak - ruku!

Od budnih smo saznali i da ovo - nije jedino ovakvo sklonište. Da ih, uglavnom nešto manjih, ima još osam. Sva su dobro zaštićena velikim balvanima i zemljom, namijenjena zaštiti od avionskih i artiljerijskih napada.

Koji su budni, dugo neće zaspati. Priča se i o sutrašnjem odlasku u Trošanj. Većina pokazuje želju da ide. Neki se pravdaju umorom i strahom da neće izdržati tako skorašnji, još jedan, naporan put. Ja sam morao ćutati, ni sam ne znam koliko ću biti spreman. Jako planinsko sunce me sve više mučilo.

A i oni koji su uspijevali zaspati, ne mogu dugo. Plač i jecaj, uglavnom žena, kako zbog gubitaka najdražih, tako i zbog posljedica straha koji smo svi, bez izuzetaka, proteklih dana sabijali pod sopstvene kože, još dugo će se čuti gdje god se i mi nalazimo.  

                                                                        kuća u Trošnju