Zelen' lišće goru kiti,
miris cv'jeća poljem
šara,
a u lugu, sirotan se
tiho s gorom
razgovara:
„I ti imaš majku
svoju,
goro čarna, goro mila,
pa te tvoja dobra
majka
tako l'jepo opremila!
6.juli 1992.
Izvezla je dolamicu,
obukla ti od miline,
išarala tople grudi:
ravna polja i doline!““
I, još d'jete tihim
glasom
čarnoj gori zborit' hoće,
al' uzdahnu gora čarna:
„Oj siroče, oj
siroče!“
Ustali smo svi u isto vrijeme. Kako bi dočekali
jutro koje ponovo miriše samo prirodom. Bez primjesa krvi, straha, zebnje,
slutnje i svega onog što normalnom čovjeku izgleda nenormalno.
A, kako svako normalno jutro počinje umivanjem, u
manjim grupama smo se spuštali prema potoku. Najprije Azem, Dževad i Sajo, kako
bi što ranije ponovo otišli do Majora.
Ja sam išao u društvu Kemure, Fadila i Elka. Već
prvi koraci su mi rekli da od mog odlaska u Trošanj nema ništa. Nazor sam
hodao, osjećao sam nepodnošljiv svrab između nožnih prstiju. Zato sam želio
Kemuri zaželiti sreću, s obzirom da sam od sinoć znao da se Fadilu ne ide.
-
Kemura, čuvaj
se. Ja, s ovakvim nogama, ne mogu.
-
Ne idem ni ja!?
-
Daj, ne seri!
-
Nek ide ko hoće
– Fadil se ubacio, kao da se noćas, onako u sebi, još jednom provjeravao – i,
nek izvinu svi. Ja sam sve izgubio, jedino mi je još Elko ost'o. Šta treba,
sad da i ja poginem! I da Elko ostane sam. Nema od tog ništa!
Pogledao sam ga. Nije mi se sviđao njegov
naglašeni pesimizam, ali sam ga pokušavao razumjeti. Kemuru, međutim, nikako
nisam mogao.
-
U redu za te. Ali, Kemura, ti moraš ići!
-
Ne mogu.
Stvarno. Svi su pobijeni, a ja to ne mogu vidjeti. Ja bih nešto uradio...
Umismo se. Kemura je ćutao, a na umivenom licu se
javljala želja. Zato sam odlučio ponovo ga pokušati ubijediti:
- Nisu. Nisu
ubijeni, vjeruj mi. Siguran sam, osjećam. Prvi dan nisu imali izbora, morali su
ostati u zemunici. Maskirao si je velemajstorski, nisu je mogli pronaći, niti
ih otkriti. A kada je protutnjalo sigurno su se sklonili negdje u šumu. I sada
se kriju negdje blizu. Šta ako još borave u zemunici, i čekaju da dođeš po
njih. Ne zaboravi, sem tebe niko ne zna gdje su.
-
Objasnio sam ja
Azemu i Džemu. Naći će ih oni... ako su živi.
-
Živi su. To
znam. A ti radi kako hoćeš. Kako ja kontam oni će tek po noći sić' u selo.
Pitanje je kolko će imati vremena da traže. Beli neki neće tražiti svoj
zakopani nakit...
Nismo više razgovarali, čekali smo da se svi
vrate s umivanja. Pustio sam Kemuru da se bori sam sa sobom. Ili je, možda, već
donio odluku, samo je još nije saopštio sam sebi.
I njegove, ali i misli svih nas, prekinu Sejo,
još uvijek formalni komandir naše čete :
-
Ljudi! Hajdemo,
žene i djeca, neka se povuku malo nazad. Muškarci, priđite. Nećemo se
postrojavati, tek da se bolje čujemo... – sačekao je da se razdvojimo, pa
nastavio – Ne znam koliko ste snimili situaciju ovdje. Gledali smo Kurde, na
televiziji, i izbjeglice iz Hrvatske. E, mi smo sad u njihovoj koži. Jesmo fino
primljeni, ali se ne smijemo zavaravati da će nas neko ovdje trpjeti i gledati
da ništa ne radimo. Da će nam tek tako davati da jedemo. Nismo mi baš tako
dobrodošli. Vjerujte, isto bi i mi njima mislili... Nego, ovako, Zahir i
njegovi su kod Sejdina, još se poneko može nekako snać', al nije to - to. Azem i
Šera su se već izjasnili da će biti s nama, ako mi odlučimo ostati jedinstveni.
Mislim da smo svi za to!?
Ovdje je zastao, kako bi dao priliku ako se neko
od nas ne slaže da to i javno obznani. Činilo se da i oni koji su mogli birati
nisu željeli biti crne ovce. Tako je Sejo mogao pogledati u papir, i nastaviti
kako je bio i pripremio:
-
Drago mi je.
Znači, ostajemo zajedno. Da vas, onda, kratko upoznam kako stoje stvari, i kako
sam ja nešto razmišlj'o. Za sad, možemo računati na pomoć mještana. Sinoć su
nam donijeli nešto hljeba, sira, kajmaka. Jutros, kad žene pomuzu stoku,
dobićemo i nešto mlijeka. Sejdini su obećali jedno janje, ono je već sinoć
zaklano, trebalo bi da je već i skuhano. To bi trebali podijeliti onima koji će
ići u Trošanj. Još su se neki javili i obećali po janje: Šaćir Lugušić, pa ova
dvojica iz Tođevačkog katuna...
-
Kovač i Krek! –
Latif priznade da je u toku.
-
Jeste. A i
Major je obećao da će se pobrinuti da za početak dobijemo nešto stoke. Krenuo
je, dakle, s dobrovoljcima. To znači da ni mi ne možemo samo ležati i kukati. Moramo
i sami nešto preduzeti. Kao prvo, trebali bi jednog čovjeka odrediti da o tome
vodi računa.
Njegovu kratku pauzu su neki iskoristili, među
kojima sam i sam, da pretpostave kako je sebe predvidio za tu ulogu. Odmah nas
je ispravio:
-
Razmišljao sam,
i mislim da od Latifa nema niko pogodniji! Radio je kao kuhar. Svi ga znamo,
pošten je, bez hile. Mislim da među nama nema niko ko bi o njemu mogao reći
ijednu ružnu riječ.
Opet je napravio pauzu. Malo dužu, zbog žamora
koji se čuo. Koliko god Sejo bio u pravu u vezi naših mišljenja o Latifu bilo
je onih koji su gunđali. Uglavnom se govorilo, više mrmljalo, kako bi taj posao
mogla obavljati i bilo koja žena.
Mrmljanje je prekinuo sam Latif:
-
Vi, odmah, pa se
prepali da ja hoću da se izvučem. Ovo je samo dok smo ovdje. Kad bude puška da
se uzme, uzeću je i ja. Prvi. Ko god misli da je lahko, samo nek izvoli. Ima
posla, a neću ni sam raditi. Treba spremati meso, gulit' krompir, cijepat drva,
ložiti, prati suđe, musti... neću ja musti ovce, to će žene... U stvari, jebe mi
se. Ja sam to htio radi sviju nas. Sad neću, nek se javi ko će!
-
De, ne živciraj
se bezveze, idi nam spremaj doručak. Sad će Azem i ostali – Sejo se uključio
vidjevši da je žamor stao, na trenutak pogledao u pravcu odakle se očekivao
povratak Azema, pa vidjevši da mu se samo učinilo, nastavio – Nema ih još... Da
ja završim: dakle, za danas imamo i prvi planirani zadatak. Rečeno nam je da
dole, u Vrbnici, još ima neizrovljenog krompira i drugog povrća. Organizovaćemo
se. Latif će se pobrinuti da dobijemo alat od mještana, a onda, svi koji ne idu
u Trošanj, idemo u Vrbnicu. Latif će ostati...
-
Nikad! Idem i
ja – Latif iskorači dva koraka, podiže glas više nego prvi put pokazujući kako u ozbiljnim situacijama svi trebamo biti ozbiljni – Možda u tim kućama nađem kakvih začina... kutlača, šerpi... Ovo što smo
juče prikupili nije baš dovoljno. Nek ostane neko drugi.
-
Nema problema. I
to smo riješili! Sad, prvo da vidimo ko ide u Trošanj!
Otvorio je drugi list, koji je prethodno izvadio
iz džepa, zatim počeo s prozivanjem, stavljajući plus, odnosno minus.
-
Ja ne mogu ići.
Strašno me svrbi – prošaputao sam Mufu.
-
Nema veze. Meni
se ide. Moram probati naći naše. A i nije dobro kad bi oba išli. Svo vrijeme
sam konto kako tebe odvratiti!
Većina se pozitivno izjašnjavala. Osjećao sam se
potišteno. Nisam se želio pravdati, kako ću objasniti da me nije svrbilo dok
smo se iz sela izvlačili. Bilo me je i stid, posebno kad su se javili Alija i
Rašid, šezdesetogodišnjaci. Ipak, duši mi je bar malo laknulo kad sam čuo da se
Kemura predomislio.
-
Eno ih – Sejo
je sad mogao rezimirati – po njihovim koracima, meni se čini da će se ići.
Sačekaćemo njih. Ja ću njima dati spisak, sve ko se prijavio, a ovisno od toga
koliko smo pušaka dobili, vidjećemo hoće li svi ići.
Opet, komešanje. Kao da su neki osjetili da ove
Sejove riječi slute nečemu. Redom su, jedan po jedan, navodili kako ih niko
neće moći spriječiti u namjerama. Neki su spremni ići i bez pušaka, drugi se ne
mire s činjenicom da nismo ravnopravni, odnosno da samo pojedinci odlučuju.
Meni je, opet, bilo bitno to što se i Kemura zainatio.
Komešanje je prestalo kad su ova trojica prišla
sasvim blizu. Njihova lica su pokazivala da nije sve kako nam se činilo.
-
Šta je, ne ide
se? – Sejo je odmah upitao.
-
Šta ti je!? Fala
bogu da se ide. Jes' da nije kako smo se svi nadali – Azem je bio taj koji je
želio objasniti kako je prošao razgovor kod Majora, poslije ovih riječi je
iskoračio četiri koraka ustranu, ljutito pljunuo pred noge, pa nastavio – Znate, kolko se ljudi javilo da ide s nama!? Trojica. Ja sam se zijanio.
Poslije onog što je Major sinoć govorio ja sam mislio bar će ih se pedeset
javiti. I Major je bio ljut. Pita nas da malo sačekamo. Ja počeo lijepo, da
objasnim kako je dolje, sigurno, još preživjelih, koji se kriju, čekaju, a da će
svaki dan četnici, sto-posto, da pretražuju selo... A Sajo, skoči, poče da
mumlja...
-
Što ne bih,
Azeme – Sajo se poče pravdati – hajd' što ljudi neće da idu, ne moraju, al' što
nam puške ne daju! Kakav je on komandant, ako im ne mere narediti...
-
Nisu dali puške?
– opet će Sejo.
-
Jesu, trojica – Azem je još djelovao racionalno – ne možeš onako, Sajo: nećemo nikog, nećemo
ni puške, mi ćemo sami...
-
Ma, pusti,
Azeme, šuplju!
-
Nije šuplja,
Sajo. Niko nije obavezan da rizikuje i ide u Trošanj, sa strane. Trebamo
zahvaliti ovima koji su se javili, koji su pristali da nam pomognu. Mi nemamo
vremena pametovati, nama je ići. Svaka puška nam je dobrodošla, niko ne zna šta
nas sve dolje čeka! I, nećemo više o tome, daj da vidimo ko ide.
-
Evo spiska –
Sejo je onaj list pružio Azemu – ovi s plusom, oni su se javili.
Međutim, Sajo se uspio dograbiti spiska prije
Azema.
-
Šta je ovo!? –
odmah je i reagovao – Kakav Alija, kakav Rašid? Vidi: Ferid, Mufo... nema ništa
od ovog, neću ja nikog na leđima nositi. Ja ću napraviti spisak!
Dok je Azem prihvatao spisak počelo se dešavati
ono što je bilo neizbježno. Više nije komešanje, počela je galama. Sajo se
nadvikivao s prozvanim i nezadovoljnim, Dževad je pokušavao Saja smiriti, dok
je Azem čekao da se sve smiri samo.
Već se počelo činiti kako ćemo imati dvije grupe
koje će odvojeno ići, kad je Azem konačno odlučio upotrijebiti autoritet:
-
Polahko, ljudi...
Stani, Sajo, ne trči pred rudu! Znamo koliko imamo pušaka, i koliko nam ukupno
ljudi treba. Vidjećemo, ja sam da idu najspremniji. Mislim da nije važno ko
ide, već da se uradi ono zašto idemo. Ako se neko ne slaže, ako misli da će
bolje obaviti zadatak, nije nikakav problem. Neću ja ići! Evo mu i moja
pumparica. Nek ide umjesto mene. Samo se nemojmo bez potrebe prepirati. Moramo
biti JE-DIN-STVE-NI!
Još neko će vrijeme Sajo uvjeravati sve, kako je
on u pravu. Za to vrijeme ću ja slijediti primjer Fadila Barlova, koji se već
povukao ustranu i sjeo.
Ipak smo čuli kad je Dževad, koji se dosad
uglavnom držao uticanja na Saja, odlučio obratiti svima, ne skrivajući ni
ljutnju, ni razočarenje:
-
Dosta, majku mu!
Zar nas nije previše izginulo? Još se trebamo međuse klati! A i ovi ljudi, šta
treba oni da kažu. Da nam se smiju. Treba nas biti stid. I ovih ljudi, i naših
što su izginuli. Ako imamo šta, raspravićemo između sebe, ne treba niko da
gleda. Ovako nećemo ništa postići. Ako se možemo dogovoriti - možemo. Probajmo
makar, kao ljudi. Hajdemo se, prvo, smiriti. Izdvojimo se malo, pogledajmo se u
oči, popričajmo, dogovorimo, bez dizanja glasa... nema potrebe! Svako može reći
šta misli, al' to ne moraju da slušaju ljudi sa strane. Niko nikom neće braniti,
samo svak treba biti i realan, ko može izdržati a ko ne, ne idemo mi u selo da
kopamo prstenje, tražimo rakiju, nego da izvučemo preživjele!
Sada sam naizmjenično posmatrao izdvojenu grupu,
ali i pogledom kružio po dijelu Trebove koji se odavde vidio. Ispred tišina, a
tamo živo. Čuje se galama djece, zvonjava zvona, bleka ovaca, klepetanje
posuđa, međusobno dozivanje i pozdravljanje ljudi...
Srećom, sve ne traja predugo. Ubrzo, vidim Mufa
da se, pognute glave, izdvaja iz grupe. Slijedili su ga i drugi, što je značilo
da stvar konačno ide u željenom smjeru i da će na kraju ispasti puno bolje nego
li se to činilo na početku.
Odahnuo sam, tek, kad sam se uvjerio da je Kemura
ostao dosljedan.
-
Kad sam ja
odlučio da idem nije bilo guzice da mi zabrani! – rekao mi je, kad sam prišao
da mu čestitam i zaželim sreću.
-
Koja su trojica
što idu s vama, a koji su dali puške? – upitao sam Dževada pri pozdravljanju.
-
Dva Sejdina:
Ramiz i Azem, i Pekar, Hajdarević – zadovoljio je samo pola moje
radoznalosti.
Žurilo im se. Najviše, zbog suza kojima su žene
već počele ponovo da natapaju suhu Trebovsku zemlju. Svaka je plakala za
svakim, kao za rođenim sinom. Plakala su i djeca...
Ja? Ne znam...