Mor-dolama al-binjiša
pita:
„Al-binjišu, gdje si
sinoć bio?“
„Mor-dolamo, na svadbi
sam bio!“
„Al-binjišu,što najljepše bi?“
„Mor-dolamo, momci i
djevojke!
Momci srebro, a
djevojke zlato;
Hoće srebro da se
pozlaćuje!“
Divio sam se onima koji su otišli put Trošnja.
Jednako i onima koji su im se pridružili. Također, i onima koji su posudili
puške. Svakako, i onima koji su željeli ići.
Sve u cilju izvršenja zadatka koji nam je sudbina
predodredila, a mi sami sebi nametnuli.
Vrijeme je bilo da i mi, koji smo, iz ovih ili
onih razloga, odustali, uradimo nešto korisno. Prednjačio je Latif.
Još na
podjeli doručka pokazao je da možemo, da imamo snage nadvladati svo zlo koje je
prethodno savladalo nas, ali i zaboraviti sve razlike, koje su bile među nama i
koje će se pojavljivati. Svako je dobio po dva susaka mlijeka i skoro identično
parče hljeba. Niko nije pominjao janjetinu koja je podijeljena samo jednoj
grupi! Suđe, koje je većini sinoć služilo za večeru, besprijekorno je čisto.
Voda se već grije, tako će biti i sa šoljama...
Zato će neki i ovdje ostati. Neće niko sjediti.
Treba još malo srediti zemunicu, donijeti drva, prinijeti vode, ponešto i
haljina oprati...
Ima nas dovoljno i za Vrbnicu. Prethodno moramo
nabaviti alat. Latifa smo ostavili da pomogne oko organizacije ovih što ostaju,
a nas nekoliko se ponudilo prošetati po katunima. Pokret je najavljen za sat
vremena.
Ja sam otišao u Tođevački katun. Caka mi je kazao
za Semira, vidjeću se s njim, vjerujem da neću osjetiti probleme kao oni koji
su tražili puške!
Naše jaranstvo je bilo iskreno. Obradovao se
našem susretu, kao i ja, koliko to okolnosti dozvoljavaju. Ostavio me da malo
razgovaram sa Suljom, dok je on otišao u potragu, s obzirom da oni nisu tu
imali ništa što bi nam koristilo. Za nekoliko se minuta vratio s tri motike.
Odbio sam ući u kolibu, preostalo vrijeme sam
želio iskoristiti da se malo bolje upoznam sa samom Trebovom. Semir me nije
odbio. Izašli smo na jedno brdo, pokazao mi je sve katune i okolne vrhove. I još
ponešto, tako zapamtih da je u Zamrštenskom katunu najbolja voda, najbolja na
svijetu...
Pričali bi mi dugo, ali smo to ostavili za drugi
put, kad se vratim iz Vrbnice. Obećao sam i da ću motike vratiti čiste, pošto me
je podsjetio kako na Trebovoj još vlada „seoska politika“. A sebi sam obećao,
još večeras, ako stignem, da ću prošetati i do Zamrštenskog katuna.
Dolje su me čekali. Nisu mi zamjerili zbog tih
desetak minuta, bilo je očito da namjerno ne hramljem. Čak su mi predlagali i
da nikako ne idem. Odbio sam, kazao sam da i ovakav mogu pratiti Remzu, Zumru,
Sehiju i ostale djevojke.
Tako je i bilo. Vreću pod mišku, lopatu na rame,
kolona je krenula. Latif i muškarci su požurili, dok sam ja s djevojkama išao
sporije.
Kako je put odmicao manje me svrbilo. Ili sam,
bar, manje osjećao. Ubijedio sam sebe da mogu izdržati. Nije mi cilj bio samo
krompir, želio sam obići i napuštene kuće!
U borbi s bolešću puno mi je pomagalo i društvo,
cijelim tokom puta raspoloženo za priču. Posebno, Mirsada. U nekoj drugoj
situaciji za nju bih, čak, rekao i da je dosadna. Ovako smo bili idealno
društvo. Ona brbljiva iz navike, ja iz potrebe. Ostale, uvijek spremne da
popune prazninu.
Odgovarao mi je i ritam hoda. Često smo se
zaustavljali, što mi je itekako godilo. Uglavnom, uspio sam držati raspoloženje
s kojim sam i krenuo.
***
Kao selo, Vrbnica me nije oduševila. Kao da se
nalazila na kraju svijeta. Doimala se, nekako divlje. Podsjećala je na Čagoštu.
Na svakom koraku u oči su upadale prljavština i zapuštenost. Kao da nisu,
koliko do jučer, tu živjeli njeni žitelji, kao da je napuštena desetinama
godina. Istina, tome je, sigurno, svoj udio dalo i to što je skoro svakodnevno
posjećivana, od Trebovljana.
Iako smo znali da su ostali već tu negdje u selu
opet nam je sve izgledalo sablasno. Podsjetih se Trošnja. On je izgorio, ali ni
ovo ne izgleda puno bolje.
Stajali smo par minuta, ne znajući kud poći.
Pogledom smo mogli obuhvatiti veći dio sela, ali ništa što bi nam privuklo
pažnju, što bi nas pozvalo. Na kraju smo, vjerujući da je Latif grupu spustio
najbližim kućama, odlučili otići lijevo, do krajnjih kuća.
Kako smo i očekivali, nisu bili tu. Ušli smo u
jednu baštu, i počeli roviti krompir. Bilo je očito da je ovo mjesto već
posjećivano, sigurno i nekoliko puta. Mogli bi prekopati cijelu baštu, i opet
ne bi narovili koliko smo planirali. Zumra je krenula u potragu za nekim drugim
krompirištem.
Ubrzo smo, na njen poziv, svi prešli u bašču
pored. Iznenađujuće, bila je skoro netaknuta. Za vrlo kratko vrijeme imali smo
pune sve vreće. Predložio sam da obiđemo ovih par kuća.
Ja sam se zadržao u samo jednoj. Imao sam sreće,
tu sam našao što sam tražio. Troje čiste, neobuvane čarape. To mi je bilo
najpotrebnije. A kako sam bio samo u košulji trebao sam i neki gornji odjevni
predmet. Izabrao sam nekakav mantil. Nije bio baš krojen za mene, ali mi se
svidio. I nije me zanimalo kako će ko reagovati kad me, u ovo doba godine, vidi
u njemu. Ovdje je, nešto bolje naći - teško bilo i očekivati.
Ni od tankog ni od debelog materijala, već -
onako. Boje starog asfalta. Osjećao sam da u njemu podsjećam na nekog opasnog
detektiva iz akcionih filmova. U neko drugo doba, i situaciji, čak bi mi i
pristajao. Ovako, baš me briga. Valjda će poslužiti svrsi.
A u drugoj sobi sam pronašao i nešto što nisam
tražio, ali što me je možda i najviše obradovalo. Nov, ne korišten rokovnik, te
kutiju s olovkama. Uzeo sam, sve koje su pisale. Rodila mi se ideja o vođenju
dnevnika.
Izašao sam pred kuću. Na česmi sam oprao cipele,
zatim i noge. Obuo sam jedne čarape. Bio sam iznenađen, u njima sam se osjećao
bolje nego bez njih. Nisam znao otkud sad to, kad do prije par dana ih nisam
mogao smisliti. Šta se to promijenilo u meni ili havi razmišljaću drugi put.
Sad ću druge dvoje čarape staviti u jedan, a rokovnik u drugi džep. Prethodno
sam olovke ubacio u jedne čarape, nisam još nikom htio pričati čemu će mi sve
to služiti.
Vratio sam se u kuću. Želio sam još jednom
pogledati, mada sam pretpostavljao da su patike bile prve na udaru, ko god je
posjećivao selo. Uz mantil ne idu, ali bi mi nogama bilo još bolje.
Niti išta što bi ličilo na ruksak! Da ne bude da
sam se uzalud povraćao odlučio sam uzeti ono od čega sam prvi put bio odustao:
ogledalo, češalj, pastu i četkicu za zube, te veliki neseser s priborom za
brijanje. Pasta za brijanje je bila skoro potrošena, ali je devet novih žileta
predstavljalo pravu vrijednost.
U druge kuće mi se nije ulazilo. Oprao sam na
česmi češalj i četkicu za zube, pogledao se jednom u ogledalu, i zadovoljan
sobom vratio se u vrt.
Sjeo sam na vreću s krompirom, kako se ne bih
prljao, ali me pogled odvede dijelu vrta gdje se nalazila mrkva. Opet se latih
motike.
Doktori su mi je propisivali. Kao lijek. Narovio
sam je mnogo, znao sam da je svu neću moći zadržati za sebe. Ali, objasniću
Latifu, razumjeće me. Opet, za svaki slučaj, trebam par komada prikriti. Neće
mi moći predugo trajati, ali će mi sigurno pomoći. Izvadio sam rokovnik, zadio
ga za pantalone, na leđa. Njegovo mjesto u džepu su zauzele tri poveće mrkve.
Djevojke se još nisu vraćale. Znao sam kako i to
vrijeme iskoristiti. Poješću što više mrkvi.
Izrovio bih jednu, čakijom je očistio i grizao
kao jabuku, usput čisteći drugu...
Djevojke se baš zadržale. Ja nisam odustajao,
uporno sam jeo. Lišće mrkvi sam bacao u travu, kako bi se čudile samo mom
neobičnom mantilu.
Velika Ljubina
