Trebeviću, više Sarajeva,
c'jeli šeher ti si ukrasio.
Jutrom, kad te obasjava
sunce,
milina je gledat' ti vrhunce.
Tvoje st'jene,
pune zelenila,
planina si od
davnina. 13.septembar 1992.
S ogranaka i
pjesme se čuju,
djevojke i momci
ašikuju.
U proljeće kad behar se
javi,
teferiči na tebi su pravi.
Kršan li si, a ima i hlada,
ti si ponos sa Miljacke
grada.
/Jovica Petković/
Ni
nalik prethodnom jutru. Nastranu što kiše nema, i što jutros i četnici miruju.
Mi se osjećamo posve drukčije.
Sami
smo se probudili, i to prije ostalih. Da bi vidjeli koliko svježine ima u
zraku. Taj osjećaj ne može prevariti. Odmah čini da se jučerašnji dan zaboravi.
Zbog današnjeg. Koji ćemo sami ispuniti.
Sve
je usklađeno. Dan kakav bi bio da mi nismo došli, i onakav kakav treba biti sad
kad smo tu. Ništa ne remetimo, a sve je, opet, podređeno nama.
Oni
koji će na položaj po planu, krenuli su. Uz obavezne poglede za nama.
Sasvim
je dovoljno ljudi ostalo, zbog onog što današnji dan i čini posebnim. Zbog nas.
Poklanjaju nam više od pažnje, sve kako bi ovaj dan bio još posebniji, bolji od
skoro svih prije. Ni taj osjećaj ne može prevariti. Ovdje je vrijedilo doći,
makar zbog ove pažnje.
Biće
da smo na Trebovoj prenaglili. Tamo je trebalo toliko dana, i opet je pitanje
jesu li minobacači shvaćeni kako treba. I mi s njima. Da li će nam, i kada biti
oprošten nedolazak tablica na vrijeme? Ali je to briga koju mi sada ne brinemo.
Važno je da su ovdje bili dovoljni dan-dva. Koliko da svi shvate samo da će
doista i biti postavljeni.
***
Sigurno
ću dugo pamtiti trenutak kada me je Ćasara pozvao, da me najdirektnije podsjeti
na to kakav je bio preksinoć:
-
Mislio sam poći s vama. Ali mi je još sumnjivo
ponašanje četnika. Zato, ipak, ja jutros idem na Vučevo. A nema ni potrebe da
budem s vama, ja se i tako u to previše ne razumim. Samo je to bila moja želja.
Mislim, svakako ću skoro navratiti. Sad činim ono što mogu. Dajem ti petnaest
ljudi. Samo da stjeraju minobacač i pomognu vam u kopanju. Iskupili smo alata
koliko smo mogli. I ručak ćete dobiti dolje. Dajem ti i jednog bolničara, za ne
daj Bože. Imam i jednog odličnog vezistu, i njega ti dajem. Provjeri ga, ako ti
bude koristio, slobodno ga uzmi. Da se bar time ti ne opterećuješ. U toku dana
ćeš dobiti i čovjeka koji je već osmatrao taj rejon dolje, najpametnije bi ti
bilo da njega obavezno iskoristiš. On ima napravljenu skicu, sve ciljeve koji
bi se možda trebali gađati. Vjeruj mi da prāvo poznaje četnički raspored oko
Prijeđela. Možda je on već dolje na položaju, ja sam mu sinoć dao da malo ode
do sela. Sve smo se mi dogovorili, čim se pojavi - na raspolaganju ti je. Nemoj
ti misliti da ti ja nešto namećem, neke posebne ljude. Ja samo predlažem. Ti
procijeni, ko ti treba - uzmi ga. I od ostalih ljudi vidi može li ti ko
koristiti. Nije problem, i sve drugo što misliš da ti treba a što mi mognemo
ispuniti, samo reci. Ništa se nemojte ustručavati. Ne smijete se ovdje osjećati
kao stranci. Vi ste sada naši. Ćurevci! Niko ne zna do kada ste ovdje. Možda se
Major sutra predomisli i povuče vas. Kako god da bude, želim da se kao ljudi
rastanemo. A do tada da kao ljudi sarađujemo. Još jednom, smatrajte se našim.
Mi ovdje ne pravimo razlike. Niko nikog od vas neće gledati ni malo drukčije
nego one koji su tu od prvog dana. Opustite se. Vaš jedini je zadatak, od
danas, vaš minobacač. Nikakvih drugih briga ne smijete imati. Gledaću i da smo
stalno u kontaktu, da svaku veče ja, Eko ili neko drugi sađe do vas, ako bude potreba
nije problem i češće. Zapamti, nemoj da bude neki problem koji se mogao
riješiti, a ostane problem samo zato što se niste obratili.
Ne
vjerujem da se Ćasara puno pripremao za ovo obraćanje. Jednostavno je rekao što
je trebalo. Napola oficirski, a napola na način da bude najpravilnije shvaćen.
Što nama i nije trebao biti problem. Svježina jutrošnjeg zraka je
nagovijestila, odmah je sve i počelo, on je samo to potvrdio, dodajući još neke
stvari, sve skupa više nego dovoljno da, uz ono što će se u nastavku i samo
kazati, potpuno shvatimo svoj zadatak.
Naš
zadatak ne smije biti težak. Uz svu pažnju i pomoć, i sami smo prinuđeni dati
sve od sebe. Sve ostalo vodi u tom pravcu, a mi ne smijemo biti kočničari.
Da
li bi položaj mogao biti problem? Ne bi smio. Već sam Majora izvjestio da smo
obavili izviđanje. Na povjerenje se odgovara povjerenjem. Ovi ljudi vjeruju u nas,
otkud bi mi imali pravo sumnjati u njih!
Jedno
je već sigurno. Bez problema ćemo sići do položaja. Tek sam primijetio da su
ovo oni isti konjovodci od neku noć, kada se nisam previše pitao što se ne
sjećam da sam neke viđao. Drugim riječima, još jedno priznanje kako Major
uvijek unaprijed razmišlja. Za ovaj zadatak, prebacivanje minobacača s Trebove,
angažovao je većinu ljudi i konja odavde, kako i nadalje ne bismo brinuli što ne moramo.
Mada
nam se na početku učinilo da i neće biti tako. Nismo bili povjerovali kako nam
za silazak do položaja neće trebati ni pun sahat. Naravno, bili smo u krivu.
***
A
dolje nas je Bersim Jusmani već čekao. S bratom Nusretom, iako je Ćasara
pominjao samo jednog izviđača.
Susret
s njima je došao poslije jednog drugog
iznenađenja, koje nas je obradovalo ali i podsjetilo da smo sve sumnje trebali
ostaviti još s one strane ceste. Položaj na kojem ćemo postaviti minobacač
postoji još samo u artiljerijskim priručnicima.
Iz
doline u koju smo se spustili šuma se penje stotinjak metara. Zatim, tridesetak
metara čistine. Ukupna širina jedva pedesetak metara, sve kao fudbalsko igralište
od centra do ivice šesnaesterca. Ispred - litica, iza je već ona šuma. Desno je
također litica, lijevo je malo šume koja se brzo pretvara u provaliju. Skoro pa
se ovaj plato može opisati kao s tri strane oivičen liticama, samo s prilazeće
blago nagetom šumom. Pri čemu je raspoloživi prostor taman dovoljan za sve naše
aktivnosti.
O
jedinoj mani sada ne bismo trebali, da ne slutimo. Ako bi četnici kojim
slučajem izbacili ovdje granatu, trebaće nam puno sreće. Svejedno, idealnije
mjesto teško da igdje postoji.
***
Zato
puno i ne razmišljasmo, tu smo konje otovarili. Minobacač postavismo nekoliko
metara ispred šume, provjerivši samo da nam plamen neće izvirivati preko ruba
litice. Zadovoljni smo, i - odavde dalje ne idemo!
Odlazim
s Bersimom do desnog špica, do mjesta s kojeg je on i crtao skicu. Kako mi
reče, to su takozvana Pogledala. Odmah se uvjeravam u primjerenost imena.
Pogled je zadivljujući, ukazuje se cijela Dolina. Odozgo, još s prije
Tjentišta, a odozdo sve do velike krivine na Prijeđelu. Između se vidi sve,
naši položaji ispod Trebove, ali i svi četnički.
Klimam
glavom i kazujem Bersimu da me kasnije upozna sa samom skicom. Ne mogu drukčije
reći kako me od ovakvog pogleda glava boli.
Jedva
dočekah da se dočepam šume. Jedno sam već odlučio. Braću Jusmani, ili Jusmance
kako ih ovdje svi vole oslovljavati, gledaću da zadržim obojicu. Neka na smjenu
osmatraju, da ako znadnu procjenjivati odstupanja projektila. U suprotnom ću
tek razmišljati o nečem drugom.
Pogledala
su idealna, za jednog čovjeka. Koji još mora stajati, na samoj ivici, u malom
prirodnom usjeku, i gledati preko cijele te velike provalije. Zbog čega tog
nekog mora biti i manje strah visine, nego što je to slučaj sa mnom. Za onih
nekoliko minuta svjesnost da sam samo pola metra od te visine je narasla tako
jako da sam čuo potresanje vlastitih koljena, usljed čega me počeo savlađivati
osjećaj da će od tih potresa popustiti stijena ispod. Taj osjećaj tako sporo
popušta da sam u podsvijesti već isplanirao, prvom prilikom, Jusmancima održati
koji čas iz artiljerijskog navođenja!
Prethodno,
znam način da brže dođem sebi. Pomoći ću ovima što su već krenuli s ukopavanjem
minobacača. Da osjetim čvrsto tlo pod nogama!
