„Gazi, gazi, divojčice,
Muju
se žurilo, pa jedino možemo vjerovati ili sumnjati. Iako se to sve do sada
činilo, onom proplanku nije dovodio samo jedan put. Tim drugim, naizgled
paralelnim onom kojim smo došli od kolibe, Mujo nas vodi. A trebalo je tek
desetak minuta da potvrdi dio Mujove priče.
Bez
sumnje se radilo o lovačkom puteljku, zbog čega ne čudi da ga nismo odmah
primijetili. Također, ne čudimo se što na slične usput još nailazimo. Svaki put
svjedočimo i Mujovom zaustavljanju, izvjesno i prisjećanju, što se nanovo
ogleda s našim sumnjama.
Prvo
duže zaustavljanje je uzrokovano izlaskom iz šume. Kada smo dočekani većim
komadom neba, koji je to i potvrđivao. Nije nam puno trebalo da shvatimo o čemu
se tačno radi. Prišli smo nekakvoj cesti, ne baš sasvim šumskoj. Prilično se
činila širokom, a vidjelo se i kako je dobro održavana.
Odnekle
iz kolone dođe informacija da se radi o cesti koja povezuje Foču i Kalinovik.
Sumnjama nije bilo mjesta, ali ni negodovanja pojedinaca nisu mogla biti
izbjegnuta. Ti su bili brzi izreći neki atribut na račun Muja i njegove odluke
da nas ovuda navede, a koji je odražavao njihovo trenutno raspoloženje.
Vremena
za jače i ozbiljnije komentare opet nema. Nakon kraćeg izviđanja, tačnije
osluškivanja, bivaju nadjačani, potom i skroz utihnuti naredbom da cestu moramo
prijeći u manjim grupicama i što je moguće brže.
Mi
krajnji nismo na nju ni kročili, a čeoni su već pretrčavali na drugom mjestu.
Radilo se o istoj cesti, samo smo izbili jednu veću krivinu.
Vrtio
sam glavom, još ne dajući Muju za pravo da baš toliko moramo žuriti, da s
lovačkog puta nigdje ne skrećemo. Ako siječemo krivinu, mogli smo je i izbjeći.
Pa umjesto tri, imati samo jedno pretrčavanje.
Jeste
najvažnije da problema nismo imali, ali ih je moglo biti. Govori to tabla na
kojoj mi se pogled na trenutak ustavlja. Mala, drvena, s jedva uočljivim
slovima koji pokazuju da smo od sela Vođice udaljeni dva kilometra. Svaki put
kada smo razmotavali kartu, gledali smo kako ćemo ih zaobići. S tim da smo
nekako podrazumijevali da to mora biti s druge strane. A zbog čega nam ovih dva
kilometra djeluju opasnije. Preznojavamo se, ali i dalje slijedimo Muja. Pri
čemu i ne pomišljamo na skorije, novo zaustavljanje.
A
ono je došlo prije nego smo stigli odahnuti, misleći kako je ono najgore,
prijelaz ceste, ostao iza nas. Bez nade da se radi o normalnom, kraćem predahu,
jer bi to samo po sebi bilo glupo. Ali, nije nam dato prostora ni da sada
negodujemo. Stiglo je upozorenje da moramo biti tihi, tiši od vlastitog
disanja.
Druga
poruka se prenosi rukama. Razumio sam, pred još opasnijim smo dijelom. Koji
moramo prijeći jedan po jedan, i to strogo - tek pošto prethodni prođe. Iako će
to potrajati, kolonu nećemo prekinuti. S druge strane je skritije mjesto, u
kojem ćemo se iščekivati.
Čučnuli
smo, da budemo još tiši. Pogledom ne dobacujem naprijed, tišina je jedino što
svjedoči da sve ide po planu. Presporo, ali mora tako.
Okrećem
se prema Ziku. Vidim da je on već okrenut. Nije to činio s ciljem striktnog
čuvanja nam leđa, već je jedini imao drugi problem.
Pokušavao
je biti uporniji u oslobađanju onog koji je išao posljednji. Ali je i pas bio
uporan, i neumoljiv! Nije reagovao na Zikove molbe i odvraćanja. Ipak,
začuđujuće je bio miran.
Tek
shvatam kako još avaza nije pustio, od kako nas prati. Šta će, on ne zna
šaptati!
Možda
Ziko nije ni imao stvarnih razloga da ga tjera. Ako nije tako prekraćivao sebi
vrijeme. Gledajući ih, i meni je brže prolazilo.
Na
kraju, Ziko odustaje. Obojica se spremamo, i prvi put direktno gledamo ovu
opasnost ispred nas.
Prvo
nas čeka plot. Srećom, ne previsok. Moramo ga nečujno preskočiti, i precizno.
Jer uskačemo u livadu, čijih pedesetak metara moramo pretrčati u nekoliko
koraka. Gdje nas čeka drugi plot, koji jednako uspješno trebamo savladati kako
bismo ponovo bili u šumi.
Nije
izgledalo opasno, koliko doista jeste bilo. Iako se sve mora obaviti u
najkraćem roku, niko nije mogao a da pogled ne baci i gore i dolje. Gore se
livada pela stotinjak metara, gdje se vidjelo nekoliko krovova. Kako se radi o
kućama koje nisu izgorjele, to seoce može biti samo srpsko. Za bilo kakav strah
vremena nema, samo da se pogled okrene na donju stranu. Tu se, već, od priliva
straha nikako ne može vremenom zakloniti. Manja kosa, nije čistina, ali ni
gusta šuma. Vidi se samo jedna kuća, ali sasvim jasno. Preblizu smo joj, jedva
pedesetak metara. Ispod nje se djelićem oka primjećuje muškarac u maskirnoj
uniformi, doduše leđima okrenut. Stiže se primijetiti duža i gušća crna brada,
slika koja se, srećom, gubi već nakon prva dva koraka. Glas se čuje još, uz još
jedan - ali ženski. S tim zaključkom, da se radi o Srbinu, u ovim danima
četniku, koji ispred svoje kuće sjedi i nešto priča sa svojom ženom, od Boga
zaustavljenom da dosluti i vidi šta se dešava povrh njega, konačno se
dokopavamo plota na drugome kraju.
Dah
zaustavljamo tek stotinjak metara u šumi. Kako bismo mogli povjerovati da je
ovo bilo stvarno, i da smo uspjeli.
Tjeram
se da zažmirim. Da vidim koja mi je slika još pred očima. Ne vidim sebe, niti
krovove iznad, ili kuću i četnika ispod, već trenutak kad Ziko uskače u šumu.
Trenutak, kad na scenu stupa i cuko. Na isti način, kako smo to i svi mi
uradili, i on je najprije sačekao da njegov prethodnik završi. Zatim je, mora
se priznati vještije od svih nas, savladao prvi plot. Pogled gore, jedan dolje,
i već je letio preko drugog. Tada je usporio, jer je lišće šumnije od trave, te
nam se ponovo pridružio.
Ponosno
stoji ispred Zika i mene, jedine dvojice koji smo vidjeli šta je uradio. Koji
ćemo jedva dočekati sljedeću, bezbjedniju pauzu, da i ostalima dopunimo
poduhvat koji smo izveli. Do tada, on je sada siguran da ga se više nećemo
uporno oslobađati.
Čvrsto
drži svoje, posljednje mjesto u koloni. I jedini ne gunđa, jedini se ne sprema
na svađu. Ne razmišlja kako će na tom sljedećem zaustavljanju od Muja tražiti
pojašnjenje, da li smo i zašto morali ovuda, i u ovo doba dana!
Ja
se često osvrćem, dolazilo mi je prići i zagrliti, poljubiti ga. Na taj mu
način reći kako sam shvatio da su psi pametniji od mnogih ljudi.
Znam
da me ne razumije, a shvata me i bez riječi.
Razmišljajući
o tome, počinjem više od drugih priželjkivati tu pauzu. Bez namjere da je
potrošim za prijepirku s Mujom.
Mujo
je očito znao šta radi. Proveo nas je kuda je znao, a još se drži svoje lovačke
staze. Koja se sada već sasvim uvukla u šumu. Koliko ju je poznavao, znao je i
najbolju uvalu, u koju možemo svi stati, odmoriti se, i ponovo pustiti šapat.
Odvraćam
Mufa, Muniba i još neke od podsjećanja na strah koji već prolazi. Žao mi je
Zika Madeška, ali će mi on poslužiti da se našalim, i sve nas malo razvedrim.
-
I tako, uspješno prođosmo sva dvadeset devetorica
– kratku priču o svom viđenju našeg prebacivanja preko one livadice, završavam
na način zbog kojeg sam priču i počeo.
-
Zar nas nije dvadeset osmorica? – kad hoće,
upravo se Ziko prvi javi.
-
Jeste, toliko nas je s Vučeva pošlo. Ali, kad smo
livadu pretrčavali, ja sam sve brojao. Ja sam bio dvadeset sedmi. Poslije sam
se okrenuo, i tada su pretčrčala još dva cuka!
Ziko
se nije bunio. I tako se pas, od polaska, od njega nije odvajao. A i sada, uz
njega stoji.
Tako
će, vjerujem, biti svaki put kad zastanemo. Mogao se Ziko praviti da ga mrzi,
životinja to bolje zna, osjeća. Čovjek češće griješi, a životinja uvijek zna ko
joj je i koliko prijatelj.
A
ja ću ovu svoju šalu još nekoliko puta ponoviti. Osvrtati se i pripitivati – da
li idu i njih dvojica.
