Nisam
htio doslućivati sljedeće zaustavljanje, navijao sam da ga nikako ne bude prije
Bistrice, ili ako bude da je za večeras i posljednje. Naviknut sam da
pristižemo ostale, pa pri svakom zastoju radujem se ako je kratak, ako odmah
shvatimo da smo naišli na samo nešto težu, ne i opasnu prijepreku.
Mrak
je gust, ipak po protoku vremena računao sam kako ne možemo biti predaleko od
rijeke. Time su moje nade porasle toliko da se začudih kad osjetih da kolona
usporava, zapravo traži prostor gdje ćemo ipak neko vrijeme da mirujemo. A da
ne bih mučio glavu razmišljanjem o razlozima, zalamamo tako da upotpunimo pretvaranje
kolonu u grupu.
Na
jednome smo proplanku, skoro sličnom onome s koga smo danas pošli. Potvrđuje to
i Mujovo priznanje da se lovački put tu skoro završava, i da on dalje ne zna. Zapravo,
kamo zna mi ne smijemo.
Još
nas ubjeđuje da ćemo sutra ujutro odavde lako pronaći put koji će nas spustiti
do Bistrice, i to na mjestu gdje je želimo prijeći. Nije štedio riječi da to
objasni, ali kao da je i po svaku cijenu želio nas potpuno uvući u mrak.
Ispričao je jedan svoj lovački doživljaj, koji smo morali odslušati da bi se
lakše uvjerili da bar zna gdje nas je doveo. Ako je priča istinita, onda je
moguće da je čitavo vrijeme dok smo kružili i lutali oko Husada, kad god se
peli na neki od brežuljaka, on pogledom tragao upravo za ovim proplankom. Ili
putem, kojim bi ga našli. To se drugo desilo, a Mujo sve koristi kako bi nas
uvjerio da je to samo još jedna nježno pružena ruka sudbine, koja nas sporo,
ali sigurno vodi.
Većinu
pridobija. Sve izgleda kao da smo opet bez izbora. Činilo nam se da smo
izgubili nekoliko dana, a uvijek se pokazivalo kako vrijeme nismo gubili, već
dobijali.
To
je ono što sam mu i ja spreman priznati, ali se ne mogu osloboditi osjećanja da
postoji nešto zbog čega nemam pravo na to. Žeđ i mene svlađuje, samo mogu
zamisliti kako je Mufu trenutno.
-
Ima li iko vode? – pitao sam, mada sam odgovor
znao.
-
Eh... uh... – redali su se uzdasi, kao najjasnije
poruke.
-
A ima li kakva izvora gdje blizu?
-
I ako ima, ko bi ga sad tražio – neko dobacuje.
-
Onda, nema šansi da ja živ zoru dočekam – govorio
sam, izbacivao iz duše.
Moje
pominjanje žeđi, način na koji to rekoh, pokaza da su nam duše slične.
Djelovalo je odmah.
Pomisao
kako je noć duga, a mi žedni i iscrpljeni, dovede do toga da Mišo predloži da
napravimo tri grupice koje će malo prolunjati okolo. Tiho, vodu tražeći ušima.
Kako se noć navlači, to će se i huk vrela ili izvora moći čuti.
U
jednoj smo grupici ja, Munib i Laci. Izabrali smo stranu kojoj su nas vukli
osjećaji. Dočekala nas je ivica proplanka, ali je i ispod nje dopirao tihi zov
Bistričkih valova. Morali smo ustaviti disanje da ga čujemo, poslije čega
uzdahe ne mogasmo zaustavljati. Predaleko je!
Vratili
smo se razočarani, shvatajući da nam predstoji još jedna mračna noć. Mračna, i
žedna.
Razmišljao
sam da li će mi vrijediti i pokušavati ubijediti ostale da makar probamo. Možda
nabasamo na put kojim se lako i brzo spustimo do vode. Mrak je uvijek
protivnik, ali nerijetko zna biti i saveznik. Time sam odlučio pokušati.
Objasnio
sam kako nas, možda, od ujutro čeka neki dio koji se danju ne može savladati.
Zbog čega bismo tek tada mogli žaliti za noćašnjim zadržavanjem.
Uspio
sam podijeliti ostale. Bilo je onih koji su i dalje bili uz Miša i Muja,
odbacujući svaku mogućnost da krenemo tek tako, vođeni samo zovom Bistrice, jer
je od žeđi gore ako nalutamo na Mladi gaj i tako se sretnemo s četničkom
zasjedom. Ali je bilo i onih koji su prelazili na našu stranu, smatrajući da ni
ovdje nismo previše sigurni, te da bi možda vrijedilo pokušati, držeći se šume
i spuštajući se naniže.
Misli
uz žeđ, uz vodu koje nemamo, drži tu temu kao stalnu. Postaje izvjesno da bi
naš prijedlog mogao vremenom prevladati, te se Mišo dosjeti kompromisa.
Njegova
nova ideja je bila da odemo do ivice s koje smo nas trojica čuli Bistricu, i tu
se zaustavimo. I odatle pokušamo izviđanje. Da nađemo put koji će nas svesti
Bistrici, ali i zaobići Mladi gaj. Ako ne uspijemo, tu ostajemo zoru čekati.
Odmah
je to predložio na glasanje. I u mraku nabrojao više od dvadeset podignutih
ruku.
Volja
većine. A ako mi je nešto u svemu još bilo drago je da ćemo bar pokušati. I da
je ponovo Fudo bio uz mene. Potrefi se i da ovaj dio puta prolazim s njim u
društvu.
-
Hoću da razumijem Miša, ipak se on smatra
najodgovornijim – objašnjavam mu usput – ali Muja ne mogu, zbog čega je on
ovako uporan? Ja nisam maloprije htio, ali ću ga kad-tad pitati zbog čega nas u
sred dana provede ispod Vođica.
-
Ja ću ti odgovoriti – kroz smijeh mi stade
objašnjavati – nego, ja neću da ga ofiram. Malo ko zna Muja, a on to ne voli da
priča. On jeste lovac, i to dobar, ima oštro, precizno oko. Ali, samo po danu.
Noću ti on ne vidi ništa.
-
Noću niko ne vidi.
-
Ama, ovo je drugo. Svi mi noću pomalo vidimo, sve
zavisi kakav je mrak. A on, nikako. Ne znam kako da ti to objasnim...
-
Hajde, shvatiću. Opet, vidiš, kakve to sad ima
veze. Svakako nas dalje on ne vodi.
-
Jeste, ali nije siguran. Njemu se čini da bi se
ujutro mog'o orijentisati. Ne znam, i meni se čini da malo pretjerujemo. Pet se
dana zajebavasmo oko Sutjeske, pa opet pređosmo kud sprva nismo smjeli. Beli i
onda nije bilo četnika onuda negdje. Samo se važno ušutjeti, i jedan po jedan
polahko... Ja sam siguran da tako možemo i kroz Mladi gaj.
-
Potpuno se slažem. Po stotinu nas je Bistricu
prelazilo, pa se nismo čuli. I da znaš, duboko to osjećam, bez ikakvih ćemo
problema i mi prijeći. I ne samo to, nego ćemo svih nas dvadeset devet živi i
zdravi i na Grebak stići!
-
I, kako reče da je cuko pretrč'o?
-
Da si ti samo vidio, pljunut pljuncat. Kako je
Ziko s onim mitraljezom pretrč'o onu livadu, tako ga je cuko kopir'o. Ne smijem
da me čuje, ali imaju malo i face. A koraci, pokreti, razmišljanja - u
originalu!
-
Ubilježi to u dnevnik! – nije propustio priliku
da se nasmije.
-
Obavezno, prvi put se zaustavimo na drugoj strani
Bistrice!
Iako
je bio dogovor da svi tragamo za putem, bilo je onih koji to nisu htjeli već su
se odmah namještali za leći. Ipak su napravljene tri-četiri grupice, od čega
smo jednu činili ja, Munib i Mufo. Lacija smo ostavili uz naše rančeve.
Ono
što se počelo pokazivati ispod nas, stvarno je hrabrilo. Kao da se ispreplitalo
na desetine puteva. A kako su svi na umu najviše imali izbjegavanje Mladog
gaja, to je nas trojicu i zapao najdesniji kraj. Što je za Munibov plan i bilo
potrebno.
Dok
nam je huk Bistrice sušio već osušene usne, Munib se okretao koliko smo se od
ostalih odvojili. Želio nam je svoj plan predstaviti čim prije, ali ne i izvan
šest ušiju.
-
Malo ćemo ovuda zvrljati, gledaćemo da se zadnji
vratimo. Da sačekamo da neko nije, slučajno, našao put do tog njihovog srednjeg
gaza. A ako ne bude, reći ćemo da jesmo mi. Onda ih, polahko, vodimo kud ja
znam. Ovom kosom ćemo ravno izbiti na Mladi gaj. A kada ih tamo dovedemo,
moraće za nama.
Shvatao
sam šta govori. Iako mi se prijedlog nije sasvim dopadao, bio sam uvjeren da je
bolji od konačenja ovdje. Zato sam klimnuo glavom, a isto je značila i Mufova
šutnja.
A
najjasnija je bila Bistrica. Hučala je sve jače i jače...
