„Šta je tebi, moj jedini sine,
To
će nam i sami priznati, tražeći da im sutra večer posudimo konja. Nisam mogao
odbiti, već smo se dogovorili da se međusobno pomažemo koliko možemo.
Ono
što nisam očekivao je izbor sela. Varoš je bila poznatija, Popovići ni imenom
nisu privlačili. Ipak su oni bolje znali.
Kako
nama rekoše, bogatiji su. A i oni su većinom odatle. To drugo smo odmah
vjerovali, a u prvo povjerovasmo čim nas uvedoše u jednu kuću. Sem nje pokazali
su nam još jednu koju možemo slobodno posjetiti, mada nam prvi utisci ne
pokazivaše puno potrebe za tim.
Još
prije ulaska su nam dali bitne savjete. Da idemo isključivo za njima, i da iz
kuće ne izlazimo dok oni ne dođu po nas. Zbog mina. Selo je minirano, glupo bi
bilo da strada neko od nas - kad su mine namijenjene četnicima, ukoliko se odluče
oni sići u ovu međuzonu.
Također,
prije pretraživanja kuća, odnosno paljenja lampi, sve prozore je trebalo
zamračiti. Kako ne bi bili primijećeni s Krbljine zvijezde, odnosno izazvali
četničku artiljeriju.
Samo
je treći savjet bio bezopasan. Slobodno možemo uzeti sve što nađemo i poželimo,
do granica izdržljivosti našeg konja. Vlasnici su, po tome, zasigurno negdje u
Sarajevu, bez puno vjerovatnoće da će se skoro vratiti.
U
kuću smo ušli tiho. Nismo je morali zamračivati, već je bila. Samo smo se
uvjerili, i bacili na posao. Oči su nam govorile kako ovo ne mora biti i jedini
put da silazimo.
Bila
je puna, svega, i onog što nam treba i onog čemu nije lako odoljeti. Sve je
bilo novo, najteže će nam se biti ograničiti.
Prioritet
su bili jorgani i jastuci, mada smo se i tu morali suzdržati, zbog težine
jorgana. Svega uzimamo tri, ostalo namirujemo dekama „ambasadorkama“. Birali
smo i nešto manje jastuke, kako bismo sve lakše upakovali. Slično se ophodismo
i s posuđem, samo par šerpi i lonaca, dovoljno tanjura i escajga, te par
kompleta čaša i fildžana.
Uzimamo
i jednu veliku, udobnu spužvu. Planirao sam je sebi, nekako bih produžio
krevetac, a dobro će doći da sav teret poklopimo.
Ostalo
je dovoljno mjesta i za nešto od onoga što nije neophodno. Ja se prvo odlučujem
za jedan veći sto, ali koji će najizraženije našu kuću približiti kasarni, bolje
rečeno našu sobu - kancelariji. Opet uzimam i jedan tespih, zamjenu za onaj što
sam prosuo probijajući se s Vučeva.
Tito
uzima Kur'an i još neke vjerske knjižice, te komadić zelene tkanine, potvrđujući
treći savjet da možemo uzeti sve što nam se svidi. A kako i oni rekoše, ne
krademo već posuđujemo, spašavamo.
Admin
je pronašao pisaću mašinu i paket papira, što bi bio grijeh ne ponijeti. A ko
zna koliko će još biti prilika da se snađemo za nove vešove, čarape i druge
slične sitnice, prazne smo rančeve upravo iz tih razloga i ponijeli sa sobom.
Dodijeljenih
dva sata su nam proletjeli kao tren, zatražismo dodatnih desetak minuta, makar
iz radoznalosti da pogledamo i drugu kuću, ponesemo - ako nešto baš...
Tih
smo deset minuta uduplali, ovdje prozori nisu bili zamračeni. A nije ni bilo
uzalud, posebno su nas obradovali flaša gasa, te paket šibica, mada smo usput
pretrpali i rančeve i džepove, a sve vrijeme jačajući želju zvanu „doći
ponovo“.
Sad
smo morali nazad, prije nego se počne razviđati.
***
Bili
smo prezadovoljni, konj se jedva kretao. To nam neće smetati da, odmah po
silasku s ceste, odnosno pri penjanju naviše, na njega prebacimo i rančeve.
Opet će ih on lakše iznijeti nego mi pojedinačno!? Obećali smo mu da će ga Kuko
sutra voditi u Kolakoviće, gdje smo jedno sijence već kaparisali!
Pričali
nismo, šaptali pomalo. Tako sam objasnio kako ćemo po dolasku sve istresti na
kamaru, računajući pražnjenje rančeva kao i izvrtanje džepova. Svakako, nismo
svi mogli ići.
A
Himzo nam je objasnio razloge njihovog silaska, odnosno za šta će naredne noći
konj trebati. Ovdje suše meso, tačnije pri kraju su. Noćas su ložili vatru, ali
i sortirali i odvajali suho meso od onoga koje se treba još sušiti.
Naravno, dio mesa će pripasti nama. Razlog da
konja uopšte ne žalimo. Ni konjovodca, ukoliko im bude trebao. A, zašto nam sve
odmah ne otkriše, razlog je što su smatrali kako smo se ovako osjećali lakše,
sigurnije, nego da smo znali kako samo par metara od nas gori vatra, u jednoj
od koliba, sušnica, ili mljekara - kako ih oni ovdje nazivaju!
Zlobnik
bi sad dodao kako se njima, samim našim dolaskom, odnosno shvatanjem kako konj
ostaje s nama, tek i javila pokazana gostoljubivost. Već su debelo brinuli i
razmišljali kako će i s koliko znoja i napora svo to meso iznijeti.
Nisu
bili precizni, ali je doslutivo da će naš konj dobro upamtiti ovaj put. Sada
smo dobili dvije vješalice, da imamo sutra na položaju, a kad se sve završi
čeka nas cijela krava, planirali su tako.
Za
razmišljanje. Za lijepo razmišljanje. I ne treba nas zanimati koliko toga oni
imaju dolje, sigurno tu ima i krava, teladi, ovaca, janjadi. Pa makar nas došla
najmršavija i najmanja kravica.
***
Na
sumnju nemamo pravo, ali imamo razlog nastaviti sijelo. Ionako do zore nije
puno ostalo. Pozvao sam i Kuka i Enesa, bez obzira što su me izneadili
neraspoloženošću. Na sijelo su ustali, ali im se nije učestvovalo u podjeli
donešenog iz Popovića. Prije nego sam povjerovao kako je jedini razlog što su
od početka odvojeni, što osjećaju malo krivice što nam ne pomogoše u čišćenju
velike sobe, Enes mi otkri kako nije to u pitanju.
Kuku
su misli sve vrijeme više okrenute ka nazad, ka Trebovoj, odnosno putu kojim mu
nisu došli srednji brat Mehmed, mlađa i jedina sestra, te majka!? Malo se i
zacrvenih, bio sam nešto od toga već čuo, čak se negdje šaputalo da mu je neko
majku i vidio pogođenu, mrtvu. Nisam zaboravio da smo i mi prema Zavidežu
vidjeli mrtva tijela, po prilici jedne porodice, gdje su bile dvije žene i
jedna djevojčica, da sam tada pomislio na njegove. Nisam zaboravio, nisam ni
siguran, smatrao sam da je bolje da šutim.
Vidjevši
Kuka veselog, sa šargijom, nesvjesno sam potiskivao sjećanja, kao što je on
tako sabijao tugu. Samo on zna kako mu je, kada se osami.
Enes
ga najbolje razumije, kaže mi kako kada pali cigaretu na cigaretu da to čini
zbog tog iznutra. Da nije takav, po prirodi veseo i radin, i da stalno ne traži
načine da od tih misli bježi, a koliko je privržen sestri i majci, teško bi sve
ovo vrijeme ostao pri pameti. Priča, mnogo puta je pomišljao da se vrati, da ih
potraži, ali opet sluša taj neki unutarnji glas, koji mu govori da povratkom ne
može ništa promijeniti, učiniti. Osim što bi, možda, vidio nešto što ne želi da
vidi.
Brine
se i nada. Za njima. I njima. Ali se brine i o svome ponašanju, ne radi mu se
ništa što bi bilo kada sebi predbacivao.
Dovoljno
da shvatim njegovo ukupno ponašanje tokom dosadašnjeg boravka ovdje. Da
razumijem i njegove prigovore u vezi mojih otvorenih simpatija spram Titu.
Lakše mu je duši kada sve okreće na šalu. Nenamjerno u sve uvuče i malo zbilje,
na što mu nemam pravo zamjerati.
Imam
mu pravo pomoći u njegovom načinu borbe sa sobom, uvjeravati ga da popusti kada
je odbijanje bilo čega u pitanju. Šta je bilo izmijeniti se neće, a ako ne može
drukčije nek i ovo shvati kao šalu: nas, s ovim preozbiljnim, preteškim
vremenom. Tako, ako pokušamo sve strpati u našu sobu, više toga ćemo morati
izbaciti od onog što je već unutra. Neka bar prihvate taj višak, u njihovoj će
sobi svakako koristiti više nego napolju.
Prihvatio
je, čak je zatražio i onu spužvu. Zauzvrat je obećao, a objasnio sam mu gdje se
nalazi druga, nešto manja, ako sljedeći put on bude išao a ja jok.
Niko
drukčije ne razmišlja nego da nam je koristiti svaku noć bez mjesečine. Lijepo
će sutra biti vidjeti njihovu sobu kako pristojno izgleda, naša se već može
zamisliti kao iz neke filmske vile, neko joj već dade ime „karingtonka“. Samo
još ta mala spužva...
Biće.
Najvažnije je da smo na kraju ovog dana svi zadovoljni, da niko ne žali što ovu
noć probdjesmo. Postajemo sve bolja klapa, a za spavanje će se vremena već
naći. Bilo noću, bilo danju, uhodavamo se radu u dvije smjene.
Također
je važno da svi u mislima, a uskoro i naglas, sve češće ponavljamo „Bože,
udulji!“
