Crv
sumnje me je najedao. Čak sam razmišljao i da ne doručkujem, da budem još
ljući, odnosno da makar tako izgledam. Vrijeme je, svakako, bilo da odem do
Dragomilića.
Ono
što nisam želio je razgovor motorolom. To mi se činilo nedovoljno ozbiljnim i
odlučnim, a ja sam bio više nego riješen da Tita dovedem među nas.
Jutro
mi reče da strpljenja imam više nego mi se noćas činilo. Nikakva žurba neće
ništa izmijeniti, a sjetih se i da bih prije odlaska u Dragomiliće trebao još
jednom popričati s Džekijem.
I
nije mi to slučajno palo na um. Džeki je imao prijedlog koji bi mogao pomoći da
jedan od razloga moga odlaska tamo donese očekivane rezultate. On je u posljednjoj
posjeti Musi nagovijestio kako će naš bataljon na ovom području, i bez obzira
što se osjetno smanjio, morati preuzeti veći dio linije. Sad, našim dolaskom, i
prihvatanjem tog jednog, bočnog rova, za tim i nema potrebe. Ponovo se složih,
a klimajući pokazah kako sam razumio da bi to trebalo da izvuče otud bolju
logističku podršku. Na Džekiju sam vidio i da je to jedino što je ovim momcima
potrebno pa da cijelu ovu liniju brane do zadnjeg. U svoje, nisam ni sumnjao!
Taman
htjedoh poći odličnog raspoloženja, a ono se još popravi. Na polasku, sretoh -
Tita! Naravno, da me Dragomilići vide, sad mogu još pola sata sačekati.
Jasna
mi je bila ova mala Sutkova igra. Obični revanš za Ćasaru, odnosno što im nisam
htio javiti tu vijest, nikako manje važnu od Titova prelaska nama.
Uzalud
sam pred ostalima glumio ravnodušnost, od ovog sam trenutka drugi,
raspoloženiji ja. Nije važna toliko pobjeda mojih principa, odnosno što su neki
očekivali da će me Sutko izraditi, a o čemu sam ja noćas i razmišljao,
kolebajući se i ne odlučivši da li bih se i sam u tom slučaju povukao.
Nešto
je drugo važnije, od danas je uz mene jedna mi od najdražih osoba. Sad kad Mufo
nije tu, možda i najdraža! Za sad ću prešućeti, ali već u glavi imam i večeras
sijelo, da se tradicija ne prekida, pa ma kako ko gledao na to. Znao sam da
ostali ni blizu na Tita ne gledaju mojim očima, on je za njih još uvijek prije
svega samo jedno, malo odraslije dijete. Sem Enesa, koji je od Tita i nešto
mlađi.
Umotaću
to na poseban način, za što mi je trebala samo Kukova reakcija, a koja nije ni
mogla izostati:
-
Eto ti Tita, jeb... je l' ti duša sad rahat!?
-
Kuko, nemaš se razloga sikirati, Tito će biti u
našoj smjeni. Moraćeš ga gledati i trpiti samo noću, a i tada kad ti dosadi,
samo odeš na spavanje. Pošto će i on, a na tvoju radost, biti smješten u veliku
sobu!
-
Pametno, inače bi spavao za vratima, na onom
đerizu. Mada mi se čini i da je ovi tvoj krevetac pretijesan, da vas primi
obojicu!?
-
Nemoj se ti sikirati, nećeš ti na njemu spavati.
Ali, kad smo već kod toga i da te obradujem, večeras ne bi trebalo biti
mjesečine, a i tabani će te vazdan svrbiti. I tebe i ono kljuse. Evo, i da
odmah znaš šta će tvoj zadatak biti dolje: Naći dva najudobnija divana, jednog
za komandira, a drugog za ovog lijepog gospodina kovrdžave kose!
Čim
sam pomenuo mjesečinu Kuko je bio na nogama, oponašajući tako da jedva čeka da
krene, kako me ne bi morao dalje slušati. U tome ga podržavaše ostali iz
njegove grupe, a svakako im je bilo vrijeme na položaj.
Kao i meni u Dragomiliće.
***
A
tamo, doček preko očekivanja. Kao da su znali s kakvim prijedlozima dolazim. A
što će i moj boravak učiniti ugodnijim.
Najprije
sam uvratio do Sutka. Zadržao sam se samo koliko da popijemo kahvu i da ga
upoznam s onim što smo do sada uradili. Bio je zadovoljan, posebno kada sam
ponovio kako je položaj prilično zaklonjen. Kad je došlo vrijeme da iznesem ono
u čemu nam još mogu pomoći, zadovoljstvo da to čuju trebalo je pripasti i Musi
i Peli.
Znao
sam zbog čega sam s njima, pa sam jednako prihvatao Pelino dobro raspoloženje,
kao i Musino, trenutno nešto nadmenije ponašanje. Pri čemu mi se nije mijenjalo
mišljenje o njemu, ipak je sad komandant bataljona, i samo se tako ponaša.
Odlučih
se i ja postaviti kao komandir voda, da me Sutko ne preduhitri. On uze muštuluk
od Muse.
Važno
je da mi nismo ostali bez njega. Kahva mi dva puta nije mogla sjesti u samo
pola sata, manje mi je nego obično značila boca koju je Pela iza pasa izvukao,
nestrpljivo sam čekao da i na riječima bude otvoren.
-
Rođak – ton mu je bio takav – tvoje je samo da
utvrdiš koliko vas tamo tačno, ukupno ima. Gladni ne smijete biti, niti vam
čega smije faliti. Ni vama ni nama, bar dok je, nažalost, situacija ovakva.
Postoje neki koji bi rado ovaj bataljon ugasili, ali zahvaljujući takvima kao
tebi, a, Boga mi, kao i mi što smo, to se neće dogoditi! Fala Bogu, svaki dan se
po neko vrati, nigdje nema obješenih - što bi nane rekle, a i ovi što se ne
vraćaju, još ih vodimo na stanju. Zapravo, uvijek ćemo prijavljivati pedesetak
ljudi više, nikad ne znamo koliko će i kad ljudi doći. Razumijemo se, uglavnom
sve što bude ovdje dolazilo imaćete i vi tamo. Naravno da ne morate dolaziti
svaki dan, već po potrebama. Dakle, sve - redovna hrana plus ostalo što stiže,
znaš već: hurme, razni keksovi, konzerve, šta ja znam... duhan i cigare, kafa,
čarape, majice, sve, sve... Osim, razumije se, je li, rakije. To ne dobijamo,
to se i mi snalazimo. Ono, ti kad god dođeš, uvrati, možda budeš nafakali kao
danas, možda pokvasiš grlo.
Slušah
ga klimajući glavom, i ne dugo razmišljajući da li trebam pomenuti kako
Mojkovićani već dobijaju nešto hrane iz Trnova, trebalo bi da to znaju kao i
koliko je sve to skromno. To što je naša Komanda tražila da privremeno budu na
našem spisku, svakako bi trebalo značiti da im sljeduje i naša podrška. Nije
isključeno kako će se to uskoro desiti, kad Trnovljaci riješe da se rasterete.
Do tada, koliko ja shvatam ovakvo Pelino raspoloženje, imaćemo duplo
sljedovanje. Nek traje koliko traje, nek neko poslije kaže kako tu ima i moje
odgovornosti.
Ono
što sam mogao, pokazati bar toliko obraza i ne sačekati da baš ugledam dno
flaši. Ne bih sebi oprostio da boravak ovdje ne iskoristim i za posjetu mojim
Trošnjanima.
Ni
s njima ne ostah dugo, nikakvih novosti nisu imali, a radovalo me da su onako
složni kao kad se zadnji put vidjesmo. Složni kao što i trebaju biti, što i sam
nastojim uzeti za uzor i slično ostvariti u Mojkovićima.
Vjerujem
da ću uspjeti, nešto novo sam ovdje osjetio. Sada se ljudi djele samo tako,
jesu li ostali u bataljonu ili su ga napustili.
Razmišljajući
tako pitah se zbog čega se ja onoliko založih za Adila Kovačevića, a sam tako
Trošnjanima okrenuh leđa. Sebi priznajem kako se jutros više obradovah njegovom
dolasku u Mojkoviće, nego svojoj posjeti Dragomilićima. Ovo su vremena u kojima
se čovjek mora u potpunosti posvećivati svakom njihovom trenutku. Kad se o Titu
raspravljalo, mjesta za Trošanj u mislima mojim, nije bilo. Tek mi kratki
boravak ovdje probudi uspavana osjećanja.
Stigao
sam još uvratiti do diverzanata, upitati se s njima, skinuti im s očiju kako
nakane ne mijenjaju. Također, velikim bih grijehom smatrao i da nisam dva
minuta odvojio kako bih pronašao Ćasaru, neka i nisam sumnjao da se sasvim
oporavio, uklopio.
Iz
svega izlazim s jednom riješenošću, bez obzira na sve - za posjete Čelika kući,
ali i cijelih Dragomilića, vremena moram iznalaziti. Ne smijem postati kakav
tvrdim da ne mogu biti.
