Dan
na položaju je prolazio brže nego prethodni, nije mi ni padalo na pamet da ruke
znojim dvogledom. Zapravo sam ga koristio samo jednom, kad sam oko podneva htio
se uvjeriti da je čovjek koji nam je u posjetu došao, iako kasnije nego li sam
ja očekivao, Kukov i Mešin treći brat.
A
i jedini sam koji cijeli dan nije silazio s položaja, ostalima to nisam
uskraćivao.
Jedina
novost koju su odozdo donijeli je da smo dobili plate. U našim dinarima, i to
za prethodnih svih šest mjeseci, upravo je tako objašnjeno ono što nam je Ismet
donio, a čija je vrijednost, prema njegovim saznanjima ali i potvrdama
Mojkovićana, dosezala najviše do šezdesetak njemačkih maraka po borcu.
Tako,
saznasmo koliko i trenutno vrijedi svaki mjesec našeg ratovanja, približno
deset njemačkih maraka! Uz još jednu napomenu, da je najbliže mjesto gdje se
mogu i trošiti, osim Sarajeva u koje ćemo teško skoro ući, tek Visoko i
Jablanica, odnosno nešto bliži Tarčin. Spisku ovih gradova dodaću i Goražde,
opet vjerujući Mojkovićanima, kojima su šestomjesečne plate još jučer stigle iz
Trnova, i kojih su dio već stigli razmijeniti na Grepku, s Goraždanima - za
rakiju!
Da
tek shvatim pravu vrijednost naših plata, ne mjeseci ratovanja, jedna i po
treba da bi se kupio litar rakije, pri čemu Mojkovićanima trebam vjerovati kako
su i - zadovoljni.
Što
me jučer nije čudilo, odnosno o čemu nisam ni razmišljao, a danas me već malo
iznenađuje je odsutnost Lehinih. Ranim sabahom, ranije nego mi, oni su na svome
novom položaju, na stijeni iznad Kolakovića, odakle se vraćaju tek s tvrdim
mrakom, znatno kasnije nego mi. Sigurno i umorniji od nas, tako da vremena za
posjetiti nas i nemaju.
Da se motorolom ne čujem s Lehom, posebno kada
po povratku s položaja upućuje dvojicu radi preuzimanja hljeba, čiji je dotur
tako i dogovorio, ne znam kako bih bio siguran da su još uvijek desno od nas.
Možda
je i jedino važno da znam da jesu. Pa uzeh pravo da više razmišljam o onome što
su Mojkovićani danas uradili. Zanimalo me kako su oni došli do tih Goraždana,
odnosno da li bismo i mi mogli isto.
Na
kratko ih posjetih, brzo prihvatih njihov prijedlog. Bio sam spreman, sam sve
svoje plate dati za dva litra rakije, koliko je Alija Smječanin i bio nanijetio
preprodati, ali ću pristati da troškove prepolovim sa Saljom, koji je ovu
znatiželju dijelio sa mnom.
Dok
smo probavali rakiju, uvjeravajući se da je prava „goraždanka“, stigosmo se
raspitati i o onome što nas kopka od kako dođosmo ovdje, kako je Alija došao na
ideju, odnosno zbog čega je tako rizikovao, minirajući oko svoje kuće.
-
Niste zar mislili da sam lud, i da sam budala da
neko stvarno strada – pošto se neko vrijeme slatko smijao, otkri nam svoju
„genijalnost“ – ja sam to samo napis'o da mi svaka bagra ne krade jabuke.
Hajde, velim, makar malo će manje, a mogu se i pohvaliti kako mi je trik
upalio. Međutim, vi slobodno uđite i poslužite se, mislim da ima još koja,
nisam ni stig'o svaku obrati, ali biće ih i zimus. Kunem vam se, niti jedna mina
nema, niti je bila!
I
mi smo se nasmijali, i priznali originalnost i uspješnost trika, mada smo i
istakli kako je to tako samo zato što su jabuke u pitanju, da je na takav način
štito meso ne bi naši diverzanti nasjeli!
Za
sat vremena koliko ostasmo dobih odgovor na još jedno pitanje, koji je Salja
već znao, s pravom se čudeći da je meni trebalo toliko vremena. Zapravo je mene
zanimalo što je u ovome selu Alija jedini domaćin koji još nije bio odselio, a
sve ove dane mi nezgodno bi da ga za to pitam. Što učinih tek sada, tek danas
vidjevši kako kroz ovo selo ne prolaze električni stubovi, što je značilo da nikad
nije ni imalo struje. Usput sam primijetio kako se Alija odlično snalazi uz
svjetlost lampe, ali se i prisjetio kako mi onda nana Rifija tako nešto i reče,
odnosno da su i ostala okolna sela svjetlo dobila tek par godina pred rat.
Alija nije mogao sam je dovesti u selo, oca nije imao niti braće, a radeći samo
zemlju ni izglede da težak život u rodnome selu zamijeni za bolji negdje u
Sarajevu.
Možda
ga bolje razumjeh u vezi bašče s jabukama, manje mi bi žao što mu rakiju platismo
po duploj cijeni, ali se bez straha, zajedno sa Saljom uvjerih kako je govorio
istinu. Osim toga, jabuke su bile sočne, a i halalio ih je.
Razumjeh
i način na koji nas Kuko dočeka. S tek ugašenom cigarom u pepeljari, s novim
suzama u očima, ali i bez šargije u rukama.
Nije
bio raspoložen za kartanje. A ni ljubitelj, kao ni Beširevići.
Salja
je iz Popovića donio špil karata, mi ostali prihvatismo da ga isprobamo.
Prihvatismo i da igramo ajnc, koji je više volio nego poker, odnosno u kojem je
bio bolji, tačnije rečeno u kojem smo mi ostali bili preslabi za njega.
Valjda
je uz pomoć sudbine vraćao nam za prepjev jedne sevdalinke. Iako je za to sam
kriv, ispričavši nam priču o svojoj ženidbi. Gotivio je on svoga punca. Sjetio
ga se je i večeras, kazavši za rakiju da je dobra, slična onoj koju je Smajo
Bešović pekao.
Ta
priča je počela kad je on kao mladi šef u Šumarstvu radio u ovim krajevima.
Vikendima kojima nije išao svojoj kući, dolazio je kod Smaja. Njegova je kćerka
tad bila još dijete, ali se usudio doslućivati kako će mu biti zet. Malo je
Smaju sve to bilo nepravo, ali je Salja znao recept za ne preveliko bunjenje.
Njegova je bila zadnja kada se vršila procjena učinka svakog motoriste, pa je
Smajo u tefter dobijao osjetno veće priznanje kubikaže. Otkidao je od drugih
drvosječa, koji nisu imali vremena da previše brinu i sabiraju vlastitu sječu.
Takva
je bila ona država. Od jednih se znalo malo oteti, drugima nadodati. Nisu oni
jedini primjer. Eto, to njihovo i ne bi bilo priča da Salja nije imao razloge
koje nam je već pomenuo a koji su bili sastavljeni od njegovih tada devetnaest,
i male Samire tek dvanaest godina, i čiju je slutnju samo tri-četiri godine
kasnije sudbina shvatila sasvim ozbiljno. Naravno, kao još maloljetnoj trebao
joj je Smajov pristanak.
Za
ovo godina braka dijete im se ne dade. A za nju je Salja već saznao kako se
uspjela izvući iz Crne Gore i kako se trenutno nalazi u Turskoj. Svakako,
dovoljno daleko da se smjedosmo sa Saljom našaliti.
Tako
i ova njegova priča dobi svoj nastavak, u sevdalinci koju mi malo prepravismo:
U Stambolu, na Bosforu,
bolan Salja leži,
duša mu je na jeziku,
on s mislima bježi.
Molitva je njemu sveta,
dok mujezin s minareta
viče glasom svim
„Allah, illelah, selam alejkum!
Kad ste vjerno, društvo moje,
služili moj harem,
nek je svaki od vas uzme
jednom-dvaput barem.
Iz oka mu suza kanu,
pa na minder mrtav panu
Salja musliman:
„Allah, illelah, selam alejkum!“
Kad je čula Saljinica
za tu tužnu vijest,
da se Salja preselio
na ahiret svijet,
iz oka joj suza kanu,
pa na mene mrtva panu
lijepa Samira:
„Allah, illelah, selam alejkum!“
Jednu je i Salja prekrojio, a koju je Omer
posebno „volio“. „Omer-beže, na kuli sjeđaše“,
s izmjenjenim slovom l u „kuli“.
Oni
su trpjeli, mi se sada suzdržavamo. Zbog Meše i Zemire, zbog Kuka, zbog inata,
veselja da su bar oni stigli do slobode, ono što je već bilo ne može se...
Osjećam da dok smo ovdje prepjeva
više neće biti.
Ko je ovih dana i trpio i suzdržavao
se, bio je Kuko. A koji se, evo, opet laća šargije!
„Tebi,
majko, misli lete...“, pjevao je u inat četnicima, u inat svom, bratovom i
sestrinom bolu. Pjevao i plakao.
Završi,
ne obrisa suze, a htjede poturiti šargiju. Zamolih ga da još sačeka, da i mene
rasplače. Zamolih ga za jednu drugu, sličnu, a koju ja nikad ne pjevam već
uzdišem:
„Ne
klepeći nanulama...“, nije bitan glas, samo inat, inat životu, inat sudbini.
„Stajao
sam kraj mezara i umrlu majku zvao, nosio joj dar od srca, ali joj ga nisam
dao!“, nije bitan glas, samo ljubav, jedina kojoj smo uvijek vjerni, dok nam je
majka živa, kad tek ostanemo bez nje, ali i kada nam se učini da je puno godina
prošlo.
Nije
rakija, nego inat, bol i ljubav, Kuko još ne pušta šargiju.
Nismo
„Zmajem“ počeli, ali otpjevasmo i njega.
Zapjevao
je i Meša.
Večeras
nam je Salja odnio to BH dinara što imasmo, igra se bliži kraju pa s ovo nešto
preostalih novčanica zakitismo Kukovu šargiju.
Salji
halal svaki dinar koji nam je odnio ajncom, svakako ni ne znamo kad bi bili u
prilici da ga drukčije potrošimo.
Enesu
oprost što se napi, dijete je, nije navikao. Ni na rakiju, ni na tugu, bol i
inat.
Kuku
svaka čast. Za noći prije, za noćas. A svaki halal za naredne, koje ćemo, ipak,
provoditi bez šargije!
Jeste
ga malo dirnulo to što se Enes napio, ali je još onog momenta kada je uzeo
šargiju u ruke imao jasan naum. Htio je otpjevati samo tu jednu pjesmu, ali je
otpjevao još dvije.
Je
li bilo suđeno da ne stanemo na tri, ili Titu tek onako dođe i Mehova „Hitao je
sinak majci, jer mu bolna bi, da je vidi dok je živa, da mu halali, da mu
oprosti...“
Odsvirao
je Kuko i nju, s očima punim suza. Da se ne vidi kako se otkidaju šargiju je
polomio, zdrobio. Najmanje je bitno čija je bila, nama više ne treba!
Sa
suzama se rađamo, inatni postajemo.
