Dan
je počeo kako je počeo, još više je zaboravljeno od onog što se dogodilo
Kremencu i Kljunima, odnosno od onog što je sve to propratilo. Kao i da se sam
otimao bliskosti tih događaja, čekajući neke svoje, koji će ga baš posebnim
učiniti.
Možda
sam nešto tog osjećaja nosio u sebi, cijelo prijepodne mi dvogled nije izlazio
iz ruku. Upornost koja se i ne može drukčije tumačiti.
Šarao
sam dvogledom gore i dolje, lijevo i desno, preda se i skroz dokle mi pogled
dopiraše, sve tražeći to nešto.
I,
ugledah! Ugledah dvije figure koje su mirno hodale livadom kojom su prekjučer
Kremenci jedva koračali. U prvi je mah bilo teško bilo šta razabrati, sem da bi
se moralo raditi o nekome od njih, jali Kljunanjima, uglavnom o nekome ko je
kasnio za ostalima.
U
to bih i bio siguran, da vrlo brzo ne primijetih nešto što mi baš i ne bi
sasvim logično. Jedna od te dvije figure je znatno manja od druge, pri čemu je
izgledalo kako ni ta druga nije naročito visoka. Ako sam dolazio do nekog
zaključka to je, da je jedno do njih - dijete.
Prije
nego požurih s narednim zaključcima, a u situaciji kada su se te figure tako
ocrtavale da sam već znao kako se radi o muškarcu tridesetih, i djevojčici od
jedva desetak godina, priznah sebi kako je najbolje da pozovem Tita.
-
Meša! – skoro je uzviknuo, nakon što je dvogled u
rukama držao tek par sekundi, potvrđujući da su i moje sumnje bile ispravne.
-
Siguran si?
-
Sto-posto! A ono sa njim mu je sestra. Nisam
ćorav!
-
Vjerujem ti. Ali, kad je tako, trči po muštuluk.
-
Idi ti.
-
Ne, ja ih nisam pozn'o. Ono, nemaš šta očekivati
muštuluka, ali rekoh, radi adeta.
Potrčao
je, ali i ubrzo stao. Bio je pomislio da je Kuku nekako javljeno, ali u isti
mah shvati da to nije bilo moguće. U pitanju je bio samo još jedan predosjećaj,
zbog kojeg su se i njih četvorica izšetala na sunce, do minobacača.
-
Muštuluk, Kuko! Eto ti brata i sestre! – u
Titovom se glasu osjetilo sve što je ta vijest nosila, čak i ono što nas
dvojica prethodno preskočismo.
-
Nije moguće! – još jače je to govorilo iz Kuka.
-
Allaha mi!
Ono
što slijedi nisam mogao propustiti, neće zar četnici baš sad da napadnu. A i
Kukov pogled me tražio, trebala mu je još jedna potvrda. Slegnuo sam ramenima,
to je mogao shvatiti kao da može Titu sasvim vjerovati, ali i da po ostatak
odgovora treba sam poći, odnosno još toliko sačekati.
On
i Tito, ali i Enes i svi drugi u trenu trčaše kosi, dok se ja požurih prije
nego stignu, uvjeriti kako se ono maloprije meni i Titu nije samo učinilo. Više
dvogled nije trebao, golim su se okom dali poznati, ko ih je poznavao.
Zato
se Kuko nije zaustavljao, nastavio je trčati, da ih čim prije zagrli.
Ostalo
se zbilo samo od sebe, a bilo je vrijedno stotinama suza. I pitanja koje Kuko
nije postavio, a čiji odgovor mu se otkri svom svojom tugom. Već je slutio,
neko mu je svakako morao provući kroz uši, ali se do sada nadao. Ovog momenta
se gasi i zadnja nada, da mu je i majka živa, svakako bi bila s njima!
Ne
zna se ko je više plakao, Kuko ili Meša. Mala Zemira je iz osjećaja već
izgubila značenje suza. Moglo joj je sada biti najdraže, ali je najteže već
bilo.
Više
nisu žurili, a usput je Meša prenio samo ono što je slika već rekla. Sve
vrijeme njih se dvoje krilo po i oko Trebove, od dana kada su se, poslije
majčine pogibije, vratili s Videža. Stigli su je nekako pokopati, za mnoge koje
su još vidjeli nisu imali dovoljno ni ruku ni alata. Posvjedočili su i oni
ubistva zatečenih na Trebovoj, ali sudbinom bijahoše udaljeni i kada smo mi
naišli, kao i Murtovi, odnosno Ćasarini.
Meši
je trebalo vrijeme da Zemira svega postane svjesna, da bi se usudio s njom
ovamo. Sinoć su ranije prešli rijeku, a granate kojih su četnici nekoliko
jutros ispalili podstaklo je i Mešin predosjećaj, tako su obišli i Kremenac i
Kljuna. Jednako su bili uvjereni kako bi moralo biti da Vujnoviće i Kolakoviće
još držimo. Nije im se nikako nazad vraćalo, to bi bio veći rizik nego što je
bilo jednom prijeći Bistricu.
Dio
priče smo i mi čuli, a večeras ćemo se upoznati i s ostatkom, najprije im
trebamo pomoći da se odmore i povrate. To će biti briga Kuka i Enesa, a od nas
četverice niko neće biti protiv što ćemo i popodne provesti na kosi. Sve probleme
u kojima bi se glad pominjala već smo riješili, otkako na tavanu imamo kravu.
Ostalo što popodne nosi, prevest ćemo kao sevap.
Kao
i uvijek, koristim priliku da o svemu razmislim sa svih strana. Dolaskom ovdje,
nisam ni slutio da isto nosi i taj djelić sudbine, da oni koji će, baš ovuda
moraju prvo naići. Možda još ima takvih, onih za koje vjerujemo da su mrtvi, a
kojima smo mi suđeni da budemo vjesnici slobode, života. Istina, među nama više
nema onih kojima misli prijeko i skoro svakodnevno pružaju se tamo, tako da ove
misli možda predstavljaju samo želju da se što duže zadržimo ovdje, kad smo već
pred sudbinom popustili da postanemo najistureniji.
Mogućnost
sličnih sudbina tražimo, kao zamjenu za pokušaj da shvatimo šta su sve njih
dvoje trebali i morali preturiti preko glave da bi sada bili ovdje, s nama.
Kakav im je i koliko dug bio svaki dan, a kojeg će se još duže do u detalje
sjećati, imajući o svakom podosta toga reći. Uvjeren sam kako će, čim odmore i
malo odspavaju, i ponovo postanu svjesni da je sve to sad nepovratno za njima,
dio i ovih prvih osjećanja početi da se mijenja, počevši od jasne razlike
između toga da su njih dvoje već znali da im je majka poginula, a Kuko se još
nadao. Smatrao sam to razlogom da prije nego ustanu, u dnevnik zabilježim kako
sam ja sve to vidio.
Poslao
sam Tita po dnevnik, ali sam po njegovu povratku spoznao kako nemam dovoljno
riječi. Činilo mi se da su njih dvoje sve lakše podnijeli, i da je to Kuko još
lakše prihvatio. A znao sam da nije tako, da svako pero teško opisuje tuđu
sudbinu, tuđu bol i radost.
Možda
sam dio toga shvatio tek kada smo se s mrakom spustili kući. Mala Zemira je još
spavala, stalno se budeći, a Meša je po ko zna koji put vraćao se na neke
detalje. Kuko se još otimao između bola i radosti, osmjehnuvši se svaki put kada
bi pogledom zatražio da Zemira opet zaspi, a lijući samo suze žala za majkom.
Za ovaj je trenutak čuvao suze radosnice, ali im srce nije dalo iz očiju.
Noćas
je ponovo bilo sijelo u našoj kući. Drukčije od svih prethodnih, kao i straža
što bi drukčija. Stražarilo je samo nas šestoro, dva puta po sat i po. Spavala
je samo mala Zemira, dok je Meša već polako ubjeđivao Kuka da je sve bilo baš
kako je bilo suđeno, kako je moralo biti.
Kao
što bi i suđeno da noć bude mirna, jer se u ovom danu već dogodilo što je
trebalo.
***
Sljedeći
dan je nastao kao da prethodni nije prekidao. Meša i mala su djelovali jednako
umorno, Kuko samo za ovaj jedan dan pomirljiviji sa sudbinom. A meni se učinilo
da sam još nešto naučio, nakon što mi je Enes već govorio o tome, svaki put kada
bi se Kuku učinilo da će tuga eksplodirati u njemu, smotao bi cigar duhana.
Ja
sam još od Faruka posudio par kutija apaurina, noćas sam ih nudio Kuku, odbijao
me uvjeravajući da onom što osjeća apaurini nisu dovoljni. Nisam razumijevao da
cigar može biti jači, ali sam znao šta ću uraditi kada Kuko uskoro ostane bez
duhana. Nisam ga žalio ni Ćasarinima, a neće mi biti prvi put da pamtim kako mi
je od Mufa tražiti oprost.
Ali
sam razumio Kukove poglede.
-
Nema frke, Kuko, već sam javio Musi za njih, i
rekao sam da će kod nas ostati još dan-dva – govorio sam uvjeren kako i ostali
dijele moje razmišljanje – odnosno dok se sasvim ne povrate, a siguran sam da
im je ovdje bolje i mirnije nego tamo. Opet, nas šest ide gore, a ti i Enes se
dajte na posao, nek vam i Meša pomogne, ima još one ćebadi viška, kod vas ima
dovoljno mjesta, ali nije problem ni da spavaju ovdje a da neki od nas
privremeno pređu tamo. U stvari, sve što je ovdje, na raspolaganju vam je, i
nema tu ništa što je samo moje, tvoje ili njegovo, sve je naše. Ja ne bih imao
ništa protiv da Meša i stalno ostane s nama, ali mislim kako će gledati prvo da
malu negdje prebaci, a kad se vrati ko zna gdje će ga rasporediti. Plus, ubijeđen
sam da Ismet samo što nije stigao iz Dragomilića, pa porazgovarajte i s njim.
Ismet
im je treći brat. Još na Trebovoj se vidjelo da je najkorisniji pri logistici,
jučer je zadatkom bio na Grepku. Njemu će Musa uzeti muštuluk, čim se vrati.
A
koliko god da ima od Dragomilića do Mojkovića, za barem desetak minuta brže će
doći.
