Na tome se sve zaustavi. Novi dan
podsjeća na ono staro vrijeme, kao da jučerašnjeg ni bilo nije. Samo ga
Đuderija nikad zaboraviti neće, ako kojim čudom preživi.
Ode tako i priča o našem postupku. Danas je jedino važno hoće li Leha preseliti u Kolakoviće, ili će se pokušati smjestiti u kući u kojoj su do jučer bili pekari. Mislim da bi se to završilo na pokušaju, tako da sam siguran kako će narednih dana njegov vod četnicima da prkosi više nego ikad. Nakon jučerašnjih granatiranja Vujnovići više gotovo da i ne postoje, a ništa drukčija sudbina ne čeka ni Kolakoviće. Ali dok se to ne desi, još mogu ruke dati.
Od novog se dana traži nešto novo.
Da se, recimo, brže zaboravi i na junaštvo Rama Krša. Koje će se najduže
zadržati u mom dnevniku, u glavama našim je takvim događajima trajnost
ograničena. Ili, da bilo kako uzvratimo četnicima za jučer.
Svi smo izašli na položaje,
spremniji smo nego dan ranije, ali se četnici nešto ušutjeli. Za ne povjerovati
da su napad ograničili na Kremenac i Kljuna, još manje da su se nas uplašili.
U
razmišljanjima nam dan prođe, a završavamo ga još jednim pitanjem, da li i noć
isto nosi. Da li su četnici stali, spremaju li negdje nešto drugo, znaju li,
slute li da nas nema dovoljno, hoće li nastaviti s čarkanjem po bokovima, jesmo
li mi sljedeći na redu... Pitanja mnogo, odgovora toliko, ali svi trebaju
vrijeme.
Ipak
se povlačimo ranije, s akšamom. Leha se želi zavida smjestiti u Kolakovićima, a
i mi nastaviti gdje smo stali, osjećamo mirnu noć, što se za naredne još ne
usuđujemo pretpostaviti.
Zadržali
smo duplu stražu, ali je sišla s kose. Ako je iko Lehin budan, nema potrebe da
mu leđa čuvamo. Još kad znamo da jedna grupa ima skroz u Popovićima, skoro pa
smo mogli i bez straže.
Salji
i, noćas ipak ovećoj grupi, zaželjesmo puno sreće. Popovići i Varoš su ničija
teritorija, mogu lako biti sljedeća meta četničkih nauma. Ali se ne želimo ni
tek tako odreći tolikog truda, niti pomiriti da ih bar ne možemo preduhitriti
kad je meso u pitanju.
***
Njih
jesmo, ali ne i nekog drugog. Priča koju je Salja donio vrijedna je da se malo
pozabavimo njome. Jedna je sušnica pružila što se od nje htjelo, ali druga...
Druga
je ponudila iznenađenje. I to ona, za koju smo mislili da je sigurnija. Mi ne
znamo priču kako se ispričala, ali nam nije teško da je sastavimo.
Kuća
je na kraju sela, zapravo i najbliže četnicima. Velika, lijepa i bogata, za ovo
mjesto za ne povjerovati – i s kaminom, tako da je na svom prostranom tavanu, ove
godine služila i za sušenje dvije krave. Očekivano je bilo da bi je četnici
mogli prvu posjetiti, zbog čega je posebno obezbjeđena. Ulazna su vrata
minirana, svako ko bi poželio tuda ući, s tim bi se morao suočiti. Taj neko ne
bi trebao biti lukaviji. Ipak...
Ipak, našli se i takvi. Nisu
Mojkovićani morali kazivati na koga sumnjaju, znali smo i mi ko je jedini kadar
nešto takvo izvesti.
Naši
diverzanti su, da li čuli, da li samo predosjetili da dolje mora biti nešto
vrijedno takvog truda, tek odlučili obići Varoš i Popoviće. Njihovim „njuškama“
ta kuća nije mogla promaći. Međutim, nisu zanemarili ni moguće zamke postavljene
u cilju zaštite iste.
Zato
su i odlučili ne ulaziti na glavna vrata, već su negdje našli merdevine.
Otvorili su prozor na spratu i tuda ušli, opet se i unutra pažljivo krećući.
Tako su otkrili i skinuli mine postavljene na ulazna vrata. Ali, i meso na
tavanu.
-
Nikad ne možeš zajebati lopova većeg od sebe –
riječi su jednog od svjedoka onog što je ostalo poslije posjete Popovićima
naših divarzanata.
Može
biti da su ovi našli i ostavljenu poruku. To bi ličilo našim diverzantima, ali
bi bilo previše da Mojkovićani priznaju. Ono što je također za prećutati, sve
to se dogodilo u noći poslije pada Kremenca.
Što
je ostalo, noćas je dotjerano u dvije ture. Što nije na konja stalo, moglo se iznijeti na leđima.
Bolje nego da naši diverzanti odluče još jednom prošetati.
Razmišljajući
o njima, njihovoj nestrpljivosti da meso u Dragomilićima bude suho, dodajući na
to i moguću želju da se čim prije ode do Trebove, nekako će me san prevariti.
Nešto slično tome ću i sanjati, biće mi malo i žao što to bi samo san, ali
vrijeme kad se treba okretati novom danu se ne bira. Bez obzira da li će ličiti
jučerašnjem, prekjučerašnjem, nekom mnogo ranijem, ili će biti sasvim poseban.
