Nisam
se s Lehom posebno ni sastajao. Razumio sam koje su mu namjere, isto sam i ja
postupio. Sve procjene su ukazivale da su se četnici zadovoljili uzimanjem
Kremenca, barem do narednog jutra. Očekivati teško jutro, sugeriše iskoristiti noć,
koliko je moguće.
Da
je tražio, prihvatio bih nekoliko njegovih na konaku. A znao sam da samo za
sebe neće.
Odabrali
su dvije štale. Nagurali se. Tako da će uvijek biti onih koji će silaziti vani,
odnosno budnih. Uz stražarsko mjesto mještana, te naše, sasvim dovoljno.
Vjerujem
da je već imao neki dogovor s Musom. Pretpostavljam kako će poraniti na kosu, a
u toku dana znati koliko ostaje. Uglavnom, neće ići odavde dok neko drugi ne
dođe. Za Kremence je još rano...
Više
pričajući o ovome, nego slušajući tišinu noći, odradismo i Omer i ja svoju
smjenu. Ferid i Tito, također.
U
kući je drukčiji osjećaj. Vjeruje se ovima na straži, ali su oni jedini koji
baš vide tu nevarljivu noćnu tišinu. Pa, iako smo više nespavali nego spavali, bijahosmo
prilično mirni, ništa se novo nije dešavalo.
Do
posljednje smjene, Saljine i Adminove.
Nekakva
nas galama probudi sve. Izjurismo, onako spremni. Ne razmišljajući puno o
stvarnim uzrocima, odnosno o činjenici da uzbuna nije izostala bez smisla, u
šta nas uvjeriše psovke koje su jednako bihuzurile i ostatak sela. Psovke, koje
su činile pola svađe koja je trajala sred sela.
Tek
što krenuh da sam vidim ko u njoj učestvuje, presretoše me dvije sjenke. Salja
i Admin.
A
prije nego bilo šta upitah, Saljin me smijeh upozori da nemam potrebu žuriti.
Sve će sam ispričati.
-
Ludilo, ovo nigdje nema – pričao je, još se
smijući – da komandir zaboravi vojnika... Jebote, Ramo čitavu noć proveo u
šumi, a da mu niko nije rek'o da se povlačimo. Leha ga poslo kao istureno
obezbjeđenje, s mitraljezom. Kad je povlačio ljude, išo sve čovjeka po čovjeka.
Rama zaboravio. Čujete ga, psuje i bogara, ništa ne preskače.
-
Šta je smiješno? – Kuko požuri da prekine nas
koji smo smijeh prihvatili.
-
Kako, šta je – Salja se nastavi smijati još jače.
-
Tebi je smiješno, a kako je Ramu!?
-
Što!? Šta mu fali, k'o da mu je prva, a nije ni
posljednja noć što će je provesti vani.
-
Kako, šta mu fali. Takvi ljudi da komanduju! Rek'o
sam ja, nejma našeg komandira na daleko... Je li tako, komandiru?
-
Nemoj tako, to se svakom može dogoditi. Koliko je
on im'o ljudi, koliki je prostor, noć, cijelo popodne napeti... Siguran sam da
je bio pomislio i Rama povući, samo kako
je iš'o od jednog do drugog, a ovaj bio isturen, nije mu ni mogao biti usput,
zaboravio. Misleći da je to već učinio.
-
Čuj tebe sad, kako ga nije mislio poslati ispred,
pa zaboravio. Ne dao ti Bog, komandiru, da ti meni tako nešto uradiš!
-
Tako neću. Možda da te, jedino, namjerno negdje
ostavim!
Svitanje
smo iščekali pred kućom. Objasnio sam da niko nije kriv, jer se upravo slično
dogodilo Buljanu i meni. U Borču. Istina, tada su bila dva komandira, Fudo
Kovačević jedan, a upravo Ramo Kršo drugi. Zajedničko je što ni onda, kao ni
sada u ovoj prijelaznoj situaciji nema jasnih odjeljenja. Buljan je, sem Rama,
tamo imao još jednog brata, ja Mufa i amidžu. Svi oni su mislili da smo u onoj
drugoj grupi. Nije bilo potrebe da im pokušavam objasniti kako smo se mi
osjećali dva dana lutajući između Zelengore i Lelije, koliko smo na momente bili
ljuti i bijesni, baš na najdraže. Kao, ni kako smo sve brzo zaboravili. Istog
momenta kada smo shvatili da se sve dobro završilo.
Desilo
se, i tada i sada. Tu je sve Ramova rodbina, komšije, prijatelji. U mraku se
nisu mogli ni raspoznavati, a koga god nije bilo na jednoj, trebao je biti na
drugoj štali.
Bilo
je još komentara, smijeha. Nije izostao ni kada je Leha pokrenuo svoje. Još je
Ramo bio najglasniji, ali ga se nije moglo uvjeriti da ostane i bolje odmori.
Mi
ostajemo do doručka. Zaključujemo jučerašnji, za ovo boravka ovdje i najduži
dan. Težak je bio. I tužan.
Možemo
se samo nadati da ćemo narednih, nešto novo, dobro o Đuderiji čuti. Jasno nam
je, kao i da je Kremenac izgubljen. Skoro sigurno i Kljuna. I još četvorica
ranjena. To je ono što se danas dogodilo!
Pohvale
koje smo kod naše Komande zaradili, brzo je postalo - ono nevažno, kao i ko
popi onu kahvu. To pada u zaborav, a isto čeka i Ramovo junaštvo. Rama Krša, u
kojeg mnogi sumnjaše...
Razmišljajući
kojom rečenicom da taj dan zatvorim u dnevniku, shvatih šta je u njemu bilo
najljepše:
„Za ovaj je dan najvažnije da je prošao!“
