27 - Tako se u napad ne ide

Sastavi se momče i đevojče,

u jacije kad zemana nije.

Niti hoja ići, ni ne ići.

Nit' ostati noći pod mjesecom.

Tu se momče đevojci kunaše:
„Draga moja, tek je akšam pao,

u ponoći doma ćemo poći!“

Đevojka mu tihom odvraćala:

„Nije, dragi, tako mi živio,

akšam bio, pa akšam prošao,

ponoć došla pa i ona prošla,

zora rudi a varoš se budi!“

Znati da ti u pomoć stižu iskusniji borci čini i nas hrabrijima. Mudrosti nije manjkalo.

Znao sam šta radim. Kad smo već stigli na vrijeme, zašto se ne poslužiti i malim trikom. Opet se podijelismo u dvije grupe. Koji smo i trebali biti na položaju, izašli smo skroz na kosu, ostali su ostali uz minobacač.

Tek što se smjestismo vidjesmo iz potoka veću grupu. Čeonog sam lako prepoznao, a njega sam i očekivao. Nekako mi se Senad Leha Hjadarević čini predodređen za ovakve zadatke. Nije bilo neočekivano ni što njegov vod nije bio sam. Mojkovićani su ih pratili, ni Himza Mešića nije bilo teško prepoznati.

Sljedeće što je upadalo u oči, žurili su. Tako su pomalo ponovo budili neke sumnje u nama. Pogotovo kad su selo prošli bez zadržavanja. Na izlazu su malo usporili, dakako su nas već morali primijetiti, i biti bar sigurni kako je ovdje zasad sve u redu.

Stadoše sasvim, očito da je Leha počeo s raspoređivanjem, odnosno dijeljenjem uputstava pojedincima.

Pozvao sam Admina da me zamijeni na kosi. I uskoro sam hitao Lehi u susret.

Bio je izuzetno inteligentan momak, slutio je da mu imam nešto reći. Zato je na kratko prekinuo raspoređivanje ljudi, možda sugerišući nekome drugom da nastavi, kako bi me presreo. Možda ono što mu imam reći i nije za sve uši.

-          Kakvo je stanje? – mirno pita.

-          Pod kontrolom, što se nas tiče!

-          Šta je s Kremencom?

-          Ja ništa ne znam, sem ono što mi je Musa javio. Da je situacija stabilna.

-          Stabilna je moj kurac, haman je pao bez ispaljenog metka. Sve su prilike! Daj Bože...

-          Ne znam. Nama je rečeno da ne napuštamo položaj, i evo... Mada, iskren da budem, da su nam se četnici primakli prije vas, nisam siguran kako bi i mi ispalili puno metaka. Vjerovatno bi ja i Tito, pošto smo najbrži, samo neko vrijeme štitili ostale. Ovako je, ipak, bolje!

-          Kako?

-          Kad ste i vi ovdje. Tek sad sam siguran da ova linija neće pasti bez ispaljenog metka.

-          Jah, ali opet nas nema mnogo. Evo gledam, kako da se rasporedimo.

-          Ja što ti mogu pomoći jedino je, vodi sve ljude gore, mi pokrivamo ovu kosu. Svakako treba oči dobro otvoriti, ako je Kremenac i pao još se nisu povukli, a vjerovatno će naići nekim od ovih puteva. Ne bi bilo dobro...

-          Znam, ali bi, možda, trebalo još malo pojačati vašu stranu?

-          Nema potrebe. Da smo se plašili i nas bi našli u potoku. Osim toga, ova kosa je idealna za odbranu. Gori je zajebanije, šuma, gustiš, mogu se svakako privući. Nama je dovoljno da pratimo potok. Ma kažem ti...

-          U redu, ako si siguran.

-          Siguran. Samo, daj da odaberemo jednu internu frekvenciju, na kojoj ćemo, za nedajbože, nas dvojica komunicirati.

-          Zašto?

-          Već dugo rabamo ove, možebiti da su ih četnici skužili. A od Majora sam naučio da se u direktnim borbenim djejstvima priča otvoreno, bez šifriranja. Tako, ako bude šta hitno prozovemo jedan drugog i kažemo „idemo na onu našu“, a onda na brzinu kažemo šta imamo. Interne ćemo i nazive uzeti, ti budi Leha, šta fali, a ja ću Raveli.

-          Đe toga nađe?

-          Golman Švedske reprezentacije, prvi mi pade na um. Što, nije ti teško upamtiti!?

-          Samo pitam. Reci, onda, i frekvenciju.

-          Svejedno, ali nek bude neka lakše pamtljiva. Recimo: dvije šestice, dvije petice i nula.

-          Šest-šest-pet-pet-nula. Može! Dogovoreno, nego – je l' baš nećeš nikog u ispomoć?

-          Nemoj me i ti sikirati, vjeruj mi da ni četnici nisu baš toliko ludi da ovuda udare. Ono što je mene sikiralo je da mi ne prođu iza leđa. Sad sam miran, po dvojica ćemo na osmatranje, jedan potok, drugi da vi ne razgulite.

-          Obojicu ti okreni naprijed! Idem, javim se čim izađem na kosu i malo snimim situaciju. Ostajemo na ovoj, i ako bude sve u redu samo se javim, ukoliko bude nešto posebno reći ću da pređemo na ovu našu.

-          Vazda si mi bio pametan, kano i sam što sam... Hajde, sa srećom!

-          Sa srećom!

 

Toliko očiju je ovo vremena motrilo samo nas, iz većine je ka meni dolazilo i poštovanje, divljenje, ipak je ovo istina koja će jedina ostati, da smo mi minobacačlije, nas svega osmorica, hrabro i odlučno ostali braniti pješadijsku liniju. Na sve sam dodao i ovaj razgovor s Lehom, s kojim svjesno nismo žurili. Što nas dvojica već shvatasmo, malo bi više vremena iskalo za pojedinačna pojašnjenja. Našu smirenost i sabur svakako bolje razumiju, samoj panici mjesta nema.

Malo mi bi žao Mojkovićana, znam da nisu pobjegli od četnika već od granata. Ulje, šećer i brašno ne vjerujem da će primijetiti, a što se tiče kafe, keksa i duhana, ne žalim. Ako je bilo dogovoreno da sve dijelimo, čak i ako to nije baš sve podrazumijevalo, mogli su biti širokiji, makar jednom nas na kahvu zovnuti. Ne brinem ni da će nam prigovoriti, sigurni nisu da to ne učiniše Lehini, išli su ispred, a može ih samo biti stid što kahvu i duhan onako ostaviše. Još će biti sretni što mi nećemo prvi o tome, a kasnije i zahvalni da nismo bili previše bezobrazni. Da su Lehini nabasali...

U zadovoljnom razmišljanju me prekinu Leha. Učini još zadovoljnijim, nije tražio da prelazimo na „našu“. Najvažnije i jeste da je stigao na vrijeme zaposjesti kosu iznad. Na ono što se već dogodilo, i tako nije mogao uticati.

                               ***

A da nešta jeste, svjedočila je grupa ljudi koju domalo uočismo. Prema našim procjenama moglo ih je biti oko pet puta više nego nas. Raširismo se kosom, pri čemu ja trpih upitne poglede na sebi, kao i nestrpljive na motoroli. Javio bih ja odmah Musi, samo kad bih znao šta. Nekako sam i osjećao kako je njima tamo ovo poznatije, već da su o svemu ćutali kako bi uščuvali moral!

Nama bi lakše bilo da nam je istina rečena, makar bi nam teže bilo glumiti junake, više bi razmišljali o današnjem nego o sutrašnjem danu. Ovako mi se učini kako na ovo ne bijahosmo spremni. Između ostalog, što smo i izvlačenje Kremenaca očekivali visočije, prema Lehinima. Opet, sad ovo povezah s njihovom procjenom kuda bi mogli biti teže primijećeni.

Vrtio sam motorolu, još ne znajući da li da je uključujem. Lehi bih trebao javiti, mada bi i njegovi krajnji uskoro trebali isto vidjeti, a to i neće uticati na ono što je nama činiti. Musi bi možda bila obaveza, ali ako mi glas zadrhti umanjiću do sada urađeno.

Bez panike, još sa saburom, otklonih motorolu od sebe te se ponovo hvatih dvogleda. Možda je u početku malo podrhtavao, ali ne i kada sam vidio što me najviše zanimalo. Uočena grupa ne pokazuje namjere za raspoređivanjem u strijelce. Za takav sud mi je bilo dovoljno što sam jasno vidio trojicu koji su bili zagrljeni. Tako se u napad ne ide, izvjesno je jedan od njih teže ranjen i druga mu dvojica pomažu.

Kako sam jedini bio s dvogledom, još uvijek sam imao četrnaest očiju koja su čas, ne znajući ništa, gledala naprijed, a čas u mene, čekajući da šta saznaju.

Današnji dan mi se nekako cio pretvara u glumu. Jedna scena manje ili više. Rukom ostalima kazah da provjere još jednom koliko su zauzeli dobre odbrambene položaje, te da više gledaju naprijed nego prema meni. Želio sam da shvate kako sam ja uvjeren da ispred imamo četnike, a ne baš suprotno, kako bih situaciju iskoristio da se jače uvjerim u njihovu stvarnu spremnost za pješadijske zadatke.

Ne mogu reći da je za povlačenje bilo kasno, ali još manje da su me mogli prokužiti. Za sumnje bih im se trebao izviniti, ne samo da su se trudili zauzeti još bolje položaje nego su radili i sve ostalo, provjeravali su puške, okvirove, čak su i refuznu municiju vadili iz rančeva. Ni truni panike, bez povraćanja pogleda meni, jedino što ih je u ovom času zanimalo se polagano kretalo prema nama, pri čemu je to kako su oni mogli vidjeti, svakog momenta moglo biti razvučeno u strijelce.

U momentu mi prozuja glavom kako bi se moglo dogoditi da Omer ne čeka da mu se da znak za otvaranje vatre, te shvatih kako je vrijeme da se ponovo dohvatim motorole:

-          Drina 1... Ovdje Amidžić, idemo na onu našu... Leha!?

-          Na prijemu... Reci, Raveli!

-          Vidimo neke ljude. Najvjerovatnije su naši, ali smo mi spremni, za svaki slučaj. Ima li kod vas tamo išta novo?

-          Ništa, za sad. Ako bude ikakvih promjena, čujemo se.

-          Važi!

 

Vratih se na redovnu frekvenciju. Meni najbliži su me čuli i sad ostalima prenose, dok se ja još mislim bih li se trebao i Musi javiti. I ne moram, siguran sam da će zvati, zanimaće ga šta i zašto smo Leha i ja pričali nasamo.

Nisam dugo čekao. Poziv je uslijedio, ali za Lehu. I bolje je tako, neka on objašnjava.

Ja htjedoh pratiti njihov razgovor, ali četnici bijahoše brži. Aktivirali su ponovo artiljeriju, i to su počeli baš područjem ispred nas. Dok se nekako dogovorismo da bar polovina uđe u sklonište, i posljednjem je postalo jasno da su ispred ipak naši. Ne bi četnici gađali svoje, čak ni da ih tako tjeraju u napad!

Iznureni borci su zaklon potražili u jednoj šumici. Teško sam pogled zadržao na njoj, laknulo mi je tek kad je granatiranje prenešeno Grepku. Sreća je bila uz njih, niti jedna nije blizu pala. A dovoljan bi bio samo jedan precizan plotun, pa  da svjedočimo tragediji.

        Znali su to i ovi borci. Moraju rizikovati, bolje nego mrak čekati na tako nesigurnom mjestu. Razbijaju se, ponovo, na manje grupice, i nastavljaju daljnje probijanje. Vrlo im je bitno da se što prije dokopaju sela: Vujnovića, Kolakovića i Mojkovića. Jasno je to nama, još jasnije njima. Zato i rizikuju. 

 

                              Varoš, dio