Za
nas, pomalo i nerazumno, ipak se u blizini nije čula niti jedna puška. Da li su
mogli na Kremencu vidjeti nešto toliko strašno da ih ovako prepadne? Nisu, pa
nam je teško doći do drugog objašnjenja do da su im rovovi loši, ako ih uopšte
imaju. I mi smo se uvjerili da ni naši nisu puno bolji, jedva da smo nas
četvorica mogli ući unutra, ako kad budemo sva osmorica...
O
njihovom preuređenju ću sutra ozbiljnije misliti, sad mi je javiti nešto Musi.
Bijah
najkraći što mogoh. Javih da je Kremenac bio kratko napadnut, da je vjerovatno
pao, te da su Mojkovićani već napustili položaj. Na kraju, naravno, pitah je li
se i nama povlačiti.
Kao
da su i četničke granate utihnule, dok čekasmo odgovor. Omer i Ferid to
iskoristiše da pojačaju nagovaranje da se i mi povučemo, makar do potoka ispod
sela. Nervoza zbog kašnjenja odgovora natjera me da popustim, bez obzira što i
dalje nisam vjerovao da je to pametno, odnosno da je potok sigurniji od ovih
skloništa. Nije mi se položaj napuštao, mine i minobacač ostavljali, bar dok to
Komanda ne odobri.
Pred
kućom zastajem da primim telegram, u času kad iz nje izlaziše Admin i njegovi,
za koje nam se čini da su na Kremenac prestali misliti čim smo ih smijenili, ne
obaziravši se ni na granate. Omer i Ferid koriste moju zauzetost telegramom, te
i njih lako pokreću niz selo.
Ipak
ih stižem kod kuhinje, odnosno najdonje kuće. Zapravo, tu su nas čekali.
-
Vraćamo se, tako je naređeno – rekao sam što mi
je bila dužnost – Kremenac nije pao, još su naši tamo. Što je najvažnije, Musa
nam je već uputio pojačanje, zamjenu za ove što su pobjegli!
Gledajući
ostale, počeh i sam sumnjati u istinitost, dok su oni zalud čekali moj
iznenadni smiješak kao potvrdu da ono što sam rekao nije sadržina toga što mi
je javljeno iz Dragomilića.
A
ja sam i dalje čekao da pođemo nazad. Na položaj, minobacaču i minama.
Minut
zna biti jako dug. Kada u njemu nema nijedne riječi, a mnogo pogleda. Njih
prema meni, svih nas i gore i dolje. Svi pogledi upitni, ni jedan s odgovorom.
Granate
ne padaju, ne čujemo ni da se puca. Svi naši rovovi stoje, kao da smo još u
njima. Da vidimo, tako bi nam se činilo sve prema Kremencu.
Mojkovićani
su u potoku, sklonili se od granatiranja. Nisu nas zvali, računali su da ćemo
za njima. Ili da ćemo mi vjerovati svojim rovovima.
Iz
Dragomilića bi trebalo da je krenuo vod. Trebalo bi... Trebalo bi i da je
istina da Kremenac nije pao.
Sve
su ovo nagađanja, sigurno je samo to da od Kremenca pa dovde sem nas osam nema
više nikoga. I da nam je naređeno da ostanemo.
Držim
pogled desetak sekundi prema rovu, osjetim kako ostalih sedam upire potoku. Hoću
da ih razumijem, nije problem da ostanemo, sačekamo, ali to možemo izvesti i
dolje, zajedno s Mojkovićanima.
Ne
mogu. Zbog tih momaka koji ovamo žure.
Zaustio
sam to reći, ali zastadoh. Salja okrenu pogled ka kuhinji. Nešto ga je tjeralo
da uđe unutra. Nije odolio.
Admin
mu se prvi pridruži. Brzo se i vrati, pozvavši nas sada sve unutra.
Ja
sam bio treći koji sam ušao. Ostali se naguravaše, dok je Salja uveliko radio.
Njega je unutra uvukao miris kahve. Provrela i zasuta, tek jedan fildžan nasut.
Vratio je i njega, pa počeo sipati redom u sve pripremljene fildžane. Šest,
poslije čega iz vitrine izvadi još dva.
I
bila bi šteta da ostane četnicima, u najcrnjem slučaju. Dobra je da nas malo
smiri, da se lakše predomislimo i vratimo.
Sjedamo.
Metnuo sam motorolu na sto, puštam i ja osmijeh kao ostali. Nismo to vidjeli,
ali jasno nam je. Nas četvorica smo se malo iščuđavali bezglavoj jurnjavi pored
nas, potom se raspitivali o situaciji. Druga četvorica također nisu žurila,
više su vjerovali našem ponašanju nego ovih. Dočim, kuhar Žika i petorica
njihovih koji su odmarali, jedino su razumjeli tutnjavu. Nisu imali vremena ni
o čemu drugom razmišljati. Ni gdje im je ključ od kuhinje.
Stigli
su puške ponijeti, sve drugo je kako je jurnjava zatekla.
Merak
je to ovako gledati. Sva ujdurma je spremna, kao da je baš nas čekala. Tu je
bio nekakav slatki keks, kakav u ovom ratu još jeli nismo. Pušačima su posebno
godile dvije neotpakovane košulje duhana, neće biti bezobrazni a opet će
dopuniti svoje skoro ispražnjene duhankese. I zamezićemo, ne što smo sad i toga
željni, već da kompletiramo događaj. Na tome će nam ionako najmanje zamjeriti.
Kahva
se s ćeifom pije. Ko duhani, voli i to oćeifiti. Koliko god koga da je bilo
strah, zanemario je ili ćeifom razbio.
Sad
je već postalo jasno da ćemo ispošovati naređenje. Ferid rukama pokazuje kako
nam makar nije žuriti. Potom se daje zaviriti u jednu manju prostoriju, nekada
špaiz, koja također bi otvorena.
Pridružio
sam mu se bez razmišljanja. Nisam pronašao to što sam ja tražio, ali će biti da
on jeste što je njega zanimalo. U posebnu je flašu odlio malo ulja, u nekakav
papir umotao malo šećera, u drugi brašna, sve - kako bi večeras pravili halvu.
Ako sve hairli prođe!
Ovih
nam je pola sata prijalo. I odmorili se, počastili, čak i redom povjerovali da
je u Musinom telegramu dovoljno istine.
Potrošili
smo i vrijeme, svakog bi momenta trebali stići, ti što nam dolaze u ispomoć.
Red bi bio da ih dočekamo na položaju!
