Spavao
sam duže neg je bilo planirano. Kao i ostali, ja i Omer smo se bili dogovorili
da stražarimo po sat, a on je izabrao biti prvi.
Budan
sam. Vidim, peć gori, ocrtava mi Omerovu figuru, ali kroz prozore već ulazi
zora. Saljino mjesto je još prazno, bez obzira na Omerovu mirnoću mala me
sumnja pritišće. Opet, vjerujem kako bi me Omer budio da je bilo šta otišlo po
zlu.
Prenese
me ponovo. A kada se trznuh, Omera više ne bi kraj peći. Izašao je vani, može
biti da se Salja vraća? Svakako, vrijeme da ustanem.
-
Šta je bilo – pitah Omera, našavši ga odmah
ispred vrata.
-
Ništa. Šta je trebalo biti!?
-
Nisi me budio.
-
Rek'o sam ti, Božji čovječe, da ja malo spavam. A
vidim, ti baš uninio, pa mi te bi žao, a i nemam rajšta.
-
Dobro, hvala ti. Nisi treb'o, sad ću ja gledati
da ti vratim.
-
Ne moraš ti meni vraćati. Kad god nas zapadne od
četiri do šest, ti se ništa ne sikiraj.
-
Šta je sa Saljom?
-
Sad su došli, čuli su se!
-
Kako „sad“, šta su radili cijelu noć!?
-
Šta ja znam, idi pa ih pitaj.
-
Znači, nisu se ni javili. Je li se konj čuo?
-
Sve je doli.
Bilo
je prilično hladno, tako da odlučih vratiti se unutra. Bilo mi je i glupo sada
silaziti u podrum, ni oni se ne bi trebali zadržati.
Iščekivanje
se malo oduži, ali je vatra dobro grijala. Vidjelo se to i po Omeru koji se
zadovoljno smješkao. Sve ovo mi se činilo njegovom namjerom da mi se dodvori,
ali su me sad više zanimale vijesti koje Salja donosi.
Usput
nam je i donio doručak, iako nije bio njegov red. Izgledalo mi je kao da i on
ima razloge da me odobrovolji, jesam pristao da se na smjenu ide tek pošto
doručkujemo ali nisam volio kad se baš oklijeva.
Odmah
se vratio i po spužvu. Objasnio je kako je ona stigla još s prvom turom,
dodavši da su išli dva puta. Jedna je krava dotjerana mještanima, druga nama, s
tim da je on već obećao kako će im i sutra večer pomoći, imaju oni još mesa za
istjerati.
-
Vi niste normalni – malo je Kuko kvario ukupno
raspoloženje, vrativši se iz podruma – imate li uopšte dušu, i kako vas nije
stid: zar niste vidjeli da je ovo izrabana, iskorištena raga!? Dabogda da on
noćas mogne maći. Ja da sam komandir, ne bih vam to dozvolio. Nije bilo priče
da se jadno konjče pretovara, bolje je više puta ići nego... nego da sutra mi
minobacač nosimo na svojim leđima!
-
Hajde ba, Kuko, što je konj nego da tegli – Salja
raširi ruke, osmijeh još više – razumijem se i ja fino u konje, da nije mog'o
nositi ja ne bih tovario.
-
Vidim... Vidim, ali... Radite što vam je volja,
tu je komandir!
-
Večeras ćemo, na sastanku, o tome. Mene sad
zanima kako ste smjestili meso u podrumu.
-
Šta smo ga smještali, stoji onako u vrećama.
Njega treba što prije, najbolje odmah vi što ostajete, da se iznese na tavan.
Neka ga još malo, na dimu, jeste i ovako dobro, ali će za par dana biti još
bolje. Osim toga, nije ni dobro da je na vidiku. Treba tamo otići, usijeći koju
pritku... Malo i tavan očistiti, moramo i ovima osloboditi pola tavana, rekoše
kako su u onim kućama tavani skučeni. Koliko se ja sjećam, skoro sve smo
snijeli odozgo, sad ima sasvim dovoljno mjesta za dvije krave. Eto, ako hoćete
vi očistite tavan, a mi ćemo iznijeti i objesiti meso.
-
Ništa se ti ne sikiraj. Idi sad na položaj,
osmatrajte dobro, a popodne ti slobodno odspavaj, valja tebi i noćas do
Popovića!
Kuko
i Salja su svoju polemiku nastavili putem, vjerovatno i na položaju, dok se
Omer odmah prihvatio da on pribavi pritke.
Mi
ostali smo brzo očistili tavan, pa je za manje od sat vremena sve bilo i
obješeno. Vatru smo malo pojačali, prethodno smo izabrali dvije ponajsuhlje
vješalice i već pomalo mezili.
Meso
je bilo ukusno, tjeralo je osjećaj trenutnog zaboravljanja na rat, odnosno da
je jedino što nam sada nedostaje koja boca rakije. Također, postajem siguran
kako će i Kuko, čim ga proba, manje žaliti konja...
***
Kad
je Enes uletio u kuću, prva misao je bila da će se to desiti još ranije. Da nije bio toliko zadihan, vjerovatno bi
bili i sigurni u to.
Samo,
Enesa nije spremio Kuko već Admin, s vijestima koje će i nas prestići u mezetluku:
-
Osija su puna četnika – povrativši dah, više nego
ozbiljno prenese poruku.
-
Šta rade? – pitao sam zbunjeno.
-
Ko zna. Al' nešto spremaju, sigurno. Ima ih preko
stotinu, dvije stotine. Izgledaju kao da odmaraju, kao da će večeras napasti.
Tako Admin kaže, al' nije nemoguće da i odmah udare, negdje. Sad, Admin ih
stalno prati dvogledom, još su daleko da ih gađamo, ali ako se pomjere naprijed,
mi smo spremni. Tako je rek'o i da javiš u Komandu. A možda bi i ti treb'o
doći!?
Razumio
sam sve šta mi govori, ali sam se kolebao oko toga šta i kako trebam javiti
Musi. Kao i da li trebam ići na položaj prije smjene. Da li bi to značilo da
sumnjam u njih?
-
Hajde ti sad nazad, a ja ću sačekati da vidim šta
će mi Musa odgovoriti. Ako on odobri da ih tučemo, svi dolazimo gore. Ako dođu
u domet... Za sada, samo pratite šta se dešava!
Na
Musin odgovor nisam dugo čekao, a i bio je kakav sam očekivao. Nije nama još
djejstvovati, pojačaćemo praćenje situacije i o svakoj promjeni izvještavati. U
svakom slučaju, ništa ne raditi bez komande.
Razmišljao
sam, činilo mi se da slutim, ovo je prvi put da se javljam telegramom od kada
smo ovdje, da koristim nove šifre, koje su za razliku od onih prije brže,
većinom šifre zamjenjuju cijele riječi. Slutnja ili nešto drugo, mira neću imati
dok svi ne budemo na položaju. Priznajem i grešku, s Adminom sam trebao slati i
motorolu.
Pred
polazak dođe novi poziv iz Komande.
-
Pitaju ima li šta novog – uz tihi osmijeh
pojasnih ostalima.
-
Šta ćeš im reći? – Tito je tražio objašnjenje mog
osmijeha.
-
Sad ćeš da vidiš – okrećem se potom prema Omeru –
idi pred kuću, vidi kako su ovi naši gore raspoloženi. Jesu li spremni za
pješadijsku borbu, ili samo češkaju muda.
Znao sam da će Omer biti brz.
-
Češu muda, eto šta ti rade – nije me iznenadio ni načinom na koji je opisao viđeno.
-
Odlično. Sad ću i ja Musi javiti da je sve pod
kontrolom, da su četnici još na Osijima ali da nema novih pokreta.
