Crne oči u mog dragog,
što mi dodija.
Da ga hoće u redife,
baš bih voljela.
Dođe zeman po zemanu,
uzeše mi ga.
Ljeto prođe, zima
dođw,
dragi ne dođe.
Ostade mu crven fesić,
ja ga čistila;
Ostade mu b'jeli
mintan,
ja ga krojila;
Ostade mu
skadar-fermen,
ja ga pravila;
Ostade mu zlatan
sahat,
ja ga čuvala.
Bacih prelo i
preslicu,
legoh spavati,
dok na vrata mlado
momče,
tiho me budi:
„Ustaj Fato, ustaj zlato,
što si zaspala!“
Odeš
dan nekamo, vratiš se i kontaš kako se u tome danu, i dvije noći oko njega, sve
dešavalo samo tebi, i oko tebe. Vratiš se, i vidiš da nije tako.
Takva
su ovo vremena. Svoj smo dolazak najavili, očekivani smo, došli smo, i to je
sve od priče koja se u Dragomilićima o nama pričala. Istina, momci koji su noć
proveli blizu Osija imaju svoju priču. Kao i mi svoju. Kako nam je bilo, ostaje
unutar naših priča.
Dragomilići
su pričali, živjeli svoju. Prethodno su tiho dočekali drage goste iz Gacka,
sada će ih još tiše ispratiti. Zapravo, i Gačani idu za svojom pričom, svojim
putem, koji ih samo u kratkom vremenu dva puta navede na Dragomiliće.
Bili
su oni novost, svježina. Jednom, drugi put su već stari znanci, a o takvima se
puno ne muhabeti. Rukuje se, pozdravi, poželi daljnja sreća.
Tako
je i s diverzantima. I oni su stari poznanici. I oni, i to što oni rade. Ne
bude uvijek kako planiraju, ali tada nije kraj.
A
mi? Mi smo samo bili s diverzantima. Ovaj put, ko zna ko će biti narednog.
***
Dragomilići
su jučer dobrodošlicu poželjeli jednoj novoj svježini. O tome se i danas priča.
I pričat će do narednog osvježenja.
Stigla
je nova grupa prikašnjelih povratnika s dopusta. Čak bih rekao, dvije grupice.
Ali su stigli zajedno, pa i čine jednu priču.
Meni
su naprijed novosti o našima. Vezano za razmijenjene, i nerazmijenjene iz
logora nema novosti. Ništa posebno ni za Mufa, u Tarčinu je urađeno koliko se
moglo, upućen je dalje. Za Jablanicu, odakle bi trebao još dalje. Vjerovatno,
negdje u inostranstvo.
Te
informacije ovdje dolaze preko Tarčina. Gdje su se neki naši definitivno
smjestili, promijenili jedinicu. Amidža mi, potom Sakib Glušac, Hašim
Hajdarević i još neki stariji.
Enver
je uradio isto, u Visokom. Još takvih je iz bataljona, neki su u Zenici, ima ih
čak i u Tuzli, pa i onih koji su našu jedinicu zamijenili nekom u Sarajevu.
Ako, neka im je svima srećno.
Druga
grupica je malo grlatija. Grupica, ili dvojica. Murat Fulurija i Safet Muslić.
Vjerovatno i neki s Grepka. I dok za ove što se vraćaju, ili ostaju u Tarčinu,
Jablanici, Visokom, možemo reći da su obilazili neki drugi svijet, ova grupica
je išla vidjeti kako je u tom nekom, sasvim trećem svijetu. Zvanom Hrvatska.
Ima
mnogo tragova rata, razaranja u Dubrovniku, ali je sve drugo kao da to pripada
dalekoj prošlosti, ne kao da je trajalo donedavno. Dubrovniku je vraćena
sloboda, i duša. I cijelom jugu Hrvatske. Tu sada dolaze i naši ranjenici na
liječenje, zadržavaju se neke izbjeglice, uglavnom koji su tu i imale familije.
Bilo je tu i naših komšija, angažovanih s početka rata, kao dobrovoljaca u
redovima Hrvatske vojske. Lijepo je čuti da se nalazilo onih koji svjedoče o
herojskim borbama Esa Pekasa i Suvada Barlova, i drugih.
Uvijek
ima onih kojima je ljepota Dubrovnika, njegova sloboda i nanovo udahnuta duša
ponudila i više nego je trebalo. Ti su kroz Dubrovnik samo prošli. Ima još
novih, četvrtih, još ljepših svjetova. Austrija, Njemačka, sve do Skandinavije.
Od naših su to iskoristili Džemo i Kemura, Jako, Šera... Ima ih, i biće ih još.
Ako,
nije im zamjeriti. I ovi kažu da je samo problem do Dubrovnika, dalje je puno
lakše. Dovoljno je imati negdje nekoga, ili imati sreće, ili pameti. Do
Dubrovnika je teško doći, teže se iz njega vratiti ovamo.
Kako
su oni uspjeli? Pokušavaju Murat i Sajo odgovoriti, objasniti. Ne ide, ne mogu,
ne znaju. Znaju zašto su mnogi otišli dalje, ne i zašto su se oni vratili. Hoće
da budu iskreni, lijepo je, ugodno tamo izbjeglicama, ranjenicima, bolje nego
što bi bilo negdje drugdje, ipak biti vojnik je nešto posebno. Nisu objasnili
zbog čega i oni nisu tjeskobu boravka promijenili izborom puta u suprotnome
pravcu.
Nisu
mogli. Ovdje su njih čekali Dragomilići, oni dočekaše grupu diverzanata, a nisu
sami ni došli.
Zajedno
s njima je došlo nove opreme. I municije i sredstava, i hrane i lijekova, ali i
one obične, zimske opreme. Čizama, jakni, džempera, čarapa i vešova.
I
u opremi je došlo priča. Iz Turske su stigli posebno vrijedni pokloni,
priglavci, čarape koje su oplele naše žene, sada tamo smještene. U svakom paru
je i poruka, nečija majka, sestra pita i selami sina, brata. Selame da prenese,
ako bude mogao, onaj kome priglavci dođu.
To
je razlog što odmah čuh i sve ove ranije priče, čekah Kuka s konjem da
pretjeramo naše sljedovanje. Razrez je pravljen bez mene, bez sumnje da je
pošteno sačinjen. Ja sam dobio i vanredno, prije dva dana, pa sam s nijetom da
sve ostalo metnem na gomilu i izmaknem se.
***
Dok smo u Mojkovićima izbacivali sve na stol, ipak mi jedno oko zaigra. Volio sam beretku, ali nam se nije mililo nositi ih, a tu bi ono što je na spisku vođeno kao zimska kapa. Istrešeno na stol je dobilo druga imena, za jedne bi ruska kapa, za druge šubara. Meni, ipak, izgledaše lijepo. Sem tih loših asocijativnih imena, sve ostalo, kvalitet, i dizajn s kožnom, prijeklopnom zaštitom za uši, mamilo je.
Sljedovale su nas svega dvije, bolje rečeno toliko smo dobili od tek dvadesetak koliko ih je u bataljon došlo. Želio sam jednu, ali sam držao i do svoje riječi.
Ovi ih isprobavaše, jedino Kuku se dopade. Možda i zato što ostalima nije promakao način na koji ih ja zagledah. Neću reći da je nešto posebno uisala uza me, ipak je pogled u zimu koja pomalo kucka presudilo da se ne pokolebam što sam prvotni nijet korigovao u „Sebi ja ništa neću, sem ove jedne kape“.
