Glasine nove stigle. Da li samo zato
što se zima nadvija, po nekim procjenama iznimno teška, tek je Bešović zatražio
od Komande u Sarajevu da se naš bataljon nekamo izmjesti do proljeća. Pominje
se Igman, opet može biti samo nagađanje zbog prepričavanja Majorovog zahtjeva
„u čvrste objekte“. A jedino za takve znamo gore. U dodatku Majorovog zahtjeva
se kaže, ako u Korpusu žele od nas koristi na proljeće.
Sumnjičav
sam, nije mi jasno što bi mi bili počastvovani a Grepčani ne. Možda je opet to
samo moja želja, nama je i u Mojkovićima dobro.
Sumnjičav
nisam prema nadolazećoj zimi. Koristismo još ovo lijepih dana za šetnje.
Tačnije, ja sam namjenski otišao do Unukovića, poodavno popaljenih. U kojima je
poginuo jedan Srbin, tretiran kao njihov borac. Nemam pravo sumnjati da je
istina kako je imao pušku, znam da je bio u opancima.
Kada
smo tek došli ovdje, kada smo tražili bilo šta što nam može koristiti, put me
je naveo na to seoce. Čuli smo za tog ubijenog, te sam išao i pogledati. Vidio
sam sliku koju sam htio zaboraviti. Nije bilo leša, samo kosti i odjeća. Nisam
sasvim zagledao, tek činilo mi se da nema ni svih kostiju, pretpostavka da su
životinje dio raznijele.
Ležao
je uz samu ivicu šume, jasno su se uočavale samo noge. Odnosno, ono što je od
njih ostalo. Tijelo se već ravnilo sa zemljom. Opanci su stajali uspravno,
upravo su ih donje kosti noge držale da ne padnu. U momentu mi se učiniše
ogromni, brzo shvatih kako se varam, toliki su izgledali jer nisu bili na
nogama, već na kostima. Tanjim, nego li bih očekivao.
Niti
sam ga poznavao, niti žalio, niti prvi put mislima provejavao pitanje „šta je
ljudski život“. Ipak mi bijaše malo krivo, zašto ga, oni što ga ubiše, ne
stigoše bar pokopati, pokriti lišćem.
Ja
tada nisam imao čime, a ako sam imao nijet brzo me prošao, ili sam zaboravio.
Ne bih se ni sada sjetio da mi misli povremeno ne idoše Obru.
Sada
nemam šta ni ukopati. Može biti da tu ima još neka koščica, utonula u lišće,
ili zaglavljena u nekad radničko odijelo, sada krpice. Dovoljno mi je bilo da
vidjeh kako više ni opanci ne stoje uspravno, pomislih kako mi je sad poštenije
da ostavim sve kako jeste.
***
Išao
sam uzelenjen i navezen kombenizon prošetati i Dragomilićima.
Oprema
je stigla i tamo. A punkt o kojem se pričalo, koji su naši diverzantni ilegalno
napravili, ako je i bio odavno je zatvoren. Po novoj verziji, i bio je samo za
jednodnevnu upotrebu. Podverzija kaže da je ideja dobila duplikat, među nekim
Grepčanima.
Šta
je bilo bilo, nema više. Goraždani dolaze, trguje se. Uvijek će biti onih koji
će nastojati u trgovini bolje proći, kao i onih koji vjeruju u narodnu da je
grijeh „na vagi zakidati“.
Došavši
pred Čelika kuću saznajem o jednoj, siguran sam poštenoj trgovini.
Moji
Trošnjani su neki višak duhana, konzervi što osta ovima koji bijahoše pošli na
Trebovu, dali za par flaša rakije. Bez i pokušaja da naštete Goraždanima.
Kako
je stigla još jedna, istina još ne sasvim potvrđena vijest o tome da je
Remzijina žena trudna, to je dakako bilo povoda. I za trgovinu, ali i za
ubrzano nazdravljanje.
Posebno
je Remzija imao razloge, koji je u par dana doživio dvostruku sreću. Umjesto
Obra mogao je on ležati u šumi iznad Bistrice.
Treba
ga razumjeti. Moglo se desiti da ne doživi da vidi dijete. Te su ga misli
pritiskale te je prednjačio s cugovima.
Rakije
je brzo nestalo. Još su glasine to da idemo odavde, no zima sigurno dolazi.
Pretpostavlja se kako je ovo moguće posljednja grupa Goraždana koja tu boravi.
Povela se priča o tome ima li se više išta ponuditi za razmjenu.
Dođe
informacija kako neki posebno dobro plaća fine, jake čizme. Uglavnom smo svi
snabdjeveni, samo s po jednim parom. Ali se zna kako Selćo ima dva.
Nije
se bunio. Kako sam reče, Goraždanima je čizme i sevap dati. Bilo je blatnjavo,
Dragomilići i ne toliko daleko potoku. Ali je vrijeme škakiljalo, opasnost je
bila da neko drugi bude brži.
Rješenje
je nađeno. Selćo je skinuo one s nogu. Odmah će gore, sam će odabrati da li u
čarapama, ili će ga ovi nositi.
Ja
sam ga zatekao obuvenog, u starim. Svi su bili ispred kuće, veseli i
raspjevani. Pridružio sam im se.
Remzija
se nije mogao više držati na nogama, sjeo je. Svi smo ga razumijevali, ko bi na
njegovom mjestu bio drukčiji.
Velika
je stvar za dlaku živ ostati, i dijete očekivati.
Od
Remzije je to bilo jače. U momentu usta, i krenu prema kući. Začu se škljocanje
obarača. Potom i rafal. Puni. Svih trideset metaka.
U
nekoliko sekundi se sve odigralo. Prvih par metaka je isparalo zemlju, koliko
je Fadilu trebalo da pokaže kako treba mnogo više alkohola da njemu uzme
prisebnost. Stigao je Remziju dok je ovaj već počeo automatom da kruži.
Cijev
je Fadil preusmjerio ka nebu. Objema rukama čvrsto držeći, ne puštajući, trpeći
vrelinu cijevi, ne dozvoljavajući da ijedan metak zaluta.
Uspio
je. A ostali smo ustali, prišli tek kada je bilo gotovo. Da ih razdvojimo.
Remzija
je odveden na spavanje, cijev smo pipali da osjetimo tu vrelinu, da se Fadilu
divimo.
Usuđujem
se reći kako nije Fadil slučajno bio najbliži. On je istrpio, pitanje je da li
bi neko drugi od nas.
Remzija
se ovoga neće ni sjećati. Niko od nas ga neće često ni napominjati.
