56 - Zar nije ljepše

  Više neću, ano hej,

  Više neću, dušo,

Više neću kroz Moćevac proći,

    hej, ano, hej!

  U Moćevcu, ano hej,

  U Moćevcu, dušo,

U Moćevcu nema đevojaka,

    hej, ano, hej!                                                            

                                     9. decembar 1992.

Što j valjalo sve se razudalo!

Što j ostalo za me ne pristalo!

A vallaha, nema ni momaka.

Što bi dike ode u vojnike.

Što j ostalo za nas ne pristalo!

Već nekoliko se dana samo odmaram. I čekam.

Da se desi bilo šta. A ne žuri mi se, i nikamo, Mojkovići su ovozemaljski raj. U ovom vremenu.

Družim se najviše s olovkom, sređujem dnevnik, pravim neke analize. Računam procenat provedenih noći pod vedrim nebom, koliko u prosjeku spavam, brojim ljude koje sam tek upoznao, koliko je već poginulo onih koje sam znao...

Pokušavam i pjesme pisati. Naleti poneka inspiracija, za pokoji stih, ne i za čitave pjesme. Bilježim to što mi pada na um, ako bi ovaj odmor potrajao onda ću vjerovatno stići neku i završiti.

Družimo se i s kartama. Igramo pišpila kada je po mom, ajnca kada je po Saljinom, a remija kada je po Adminovom i Feridovom. Greška je što sve partije ne bilježimo, već se čuje kako smo svi u svemu najbolji.

Od dosade smo nekoliko puta prozvrljali sad već uništenim Vujnovićima i Kolakovićima. Nismo očekivali nešto posebno da ćemo naći, opet se nikad nismo prazni vraćali. Sviđao nam se taj adet, pa sam sticao utisak kako bismo kad ništa drugo ne bi pronašli u kuću donijeli kakav neobičan kamen ili makar suhu jabukovu granu, i od njih praveći nekakav ukras za našu kuću.

Borimo se protiv glasina o odlasku. A i slutnji koje izaziva mirovanje četnika. Koje godi, doprinosi našem opuštenijem ponašanju, ali sluti.

Najrađe bi to povezali s dolaskom zime. Ako jeste tako, onda je glupost da selimo odavde.

Prešli smo i na izviđačko držanje položaja, jednostavno je svanulo vrlo hladno jutro, s prvim snijegom. Vrijeme da našeg konja još iskoristimo, kao i da se ovih dana sa sjekirama družimo više nego s minobacačem. Mještani su nam objasnili kako su zime ovdje duže i teže, još se može reći da je ove godine poprilično strpljiva. Ostavila nam je dovoljno vremena da se spremimo za njen dolazak, prvi ratni.

Ako nismo bilježili ko je u kojoj kartaškoj igri najbolji, našli smo drugi način da se zna. Ajnca ili remija ćemo igrati noću, pišpila cijelog dana. Podijeljeni u četiri para. Dvojica su na cijepanju i slaganju drva, dvojica su u pripravnosti za pišpil, i patroliranje, a „pobjednici ostaju za stolom“.

Zima nas neće iznenaditi, dok na eventualno dislociranje mi i ne utičemo. 
Još je jedan razlog što se meni ta priča ne sviđa. Nekako su mi to bili prvi znaci da se o Trebovoj više ne razmišlja. Gačani su se vratili u svoju bazu, možda i sa svojom pričom - da su u izvršenju zadatka zaustavljeni zato što nisu imali prave, mudre i oprezne vodiče. Mi ćemo se, opet, čvrsto držati naše istine, Gačani nisu ni imali neki ozbiljan zadatak, namjere su im bile onakve kakve su i među nas ubacile neke kojima nije bilo mjesto. Ja, na one marke nisam nikad ni računao, sad još manje, a siguran sam kako je ona kratka priča s Dževadom ostala među nama dvojicom. Bar do neke naredne prilike.

Do koje najprije trebamo sačekati da okopni. I uz uvjerenje kako je sudbina ovaj put bila pametnija od nas, nikako ne bi smjeli Obrena zaboraviti tek tako. Da ne bi njega vjerovatno bismo stigli do Trebove, sada bi tamo čekali da okopni, nešto bismo dakako stigli uraditi, ali o nečemu više bi manje razmišljali nego o povratku. A tako bi mogli očekivati i neke susrete s četnicima koje mi ne bi željeli, sve ono što bi tamo stigli uraditi samo bi povećavao njihov broj.

Neka, neka smo ubili Obrena. I neka sve ovo sačeka. I zlato i pare, i sve ono što je činilo pojedinačne motive. Nek je bilo ovako kako je suđeno, otići ćemo mi tamo. Kad svi motivi budu jedan, i - kad bude suđeno!

Čemu žuriti, kad dosada nekad zna prerasti u uživanje. Biće da smo mi samo bili počeli zaboravljati uživati. Zar nije ljepše slova vesti nego punjenja, drva cijepati nego granate ispaljivati, izviđati sela u okolini nego četnike u dubini, slušati zavijanje vjetra i padanje pahulja umjesto granata, tri puta dnevno jesti, popiti koji put i rakije nego štedjeti vodu i biti je željan.

Želja, volja i vjera neće nestati, kao što snijeg hoće. Na proljeće, a tada nas četnici tamo samo mogu još manje očekivati.

Makar to proljeće stiglo i prije kalendarske zime! Uživati nam je dok god nam sudbina dopušta, i sve do tada me ne traba brinuti što je rupovka još kod mene. Ako se nije odustalo znači da se na mene još računa i da ću na vrijeme biti obaviješten, a do tada bi šteta bila da je maksimalno ne koristimo.

Salji je pomogla, konačno je odustao od popravljanja onog što je on nazivao tranzistorom, a što se sastojalo samo od ploče i dosta odletovanih žica. Meni je malo bilo krivo što nije uspio, jedini sam ga podržavao. Istina da nisam mogao biti siguran u njegove sposobnosti, ali jesam da je moguće. Slično sam gledao u bivšoj JNA, moj klasić Rojkov Petre je osposobio takvu ploču, još samo s dvije žice te s nekim malim dijelom, koji on nazivaše glavnim. Mogli jesmo pratiti samo jednu, lokalnu stanicu, bez mogućnosti da ton smanjujemo ili povećavamo, naravno i da mijenjamo stanice, a i palio se i gasio vrlo jednostvano, spajanjem ili razdvajanjem tih žica.

Salja je bio slabiji majstor, a i njemu je ovo više služilo kao jedan od načina prebijanja dosade. Na kraju mu je sve dosadilo, a i dobili smo kurblu.

Usput i ja još nešto da naučim, znao sam da kasetofon troši više struje nego radio ali ne i da je ta razlika tolika. Za slušanje vijesti, iako uvijek traju oko sat vremena, dovoljno je bilo nekoliko puta zakurblati. A kada bi nam se htjela čuti neka kaseta, jedan je morao stalno kurblati, i to potrebnom brzinom, svako se usporavanje jasno osjećalo u glasu pjevača.

Snašli smo se za nekoliko kaseta, pa nisam imao volju od Admina uzimati motorolu nazad. On se povremeno čuo s Dragomilićima, dok se rupovka ponašala zaboravljeno, kako je ušla u ovu našu kuću niti jednom nije zazvonila. Jedino je služila toj ljepšoj namjeni, redovno smo slušali vijesti, a i ja, Omer, Salja i Tito smo se redovno smjenjivali i na kurblanju.

Dosada bi potrajala, da je ne prevedesmo u odmor i uživanje!?

I odlasci na položaj su postajali sve manje i izviđački, sve više - odmaranje. Ja se i tu najviše družih s olovkom, ne računanjem, već stvaranjem novih i dopunjavanjem ranijih stihova. Trudih se i tako prikazivati trenutno raspoloženje, koje me nije oduševljavalo, od kojeg se i odmaram.

Čekajući. Da se nešto desi!

A kada mi Admin prenese kako me iz Dragomilića traže hitno na satanak shvatih kako se to nešto već počelo događati. Požurio sam, razmišljajući, želeći čim prije saznati šta se to sprema, što se već počelo događati, još se i nadajući da će me to saznanje obradovati.

Žureći Dragomilićima mislima počeh kopnjeti snijeg, vraćati Gačane, pola njih, kao što i nas polovim, jedino ostavljajući Obrena onamo da leži, i nikako ne razmišljajući kako nešto puno drukčije može stajati iza ovog poziva.

Ulazeći u Dragomiliće jedna suprotna misao mi napade glavu. Znadoh je otjerati, uhvatih se džepa, vadeći duhankesu i šibicu. Objašnjavajući i tako svome mozgu da me zadnjih dana baš i nije naročito slušao.

                                 ***

Iz Dragomilića se vraćah drukčijeg raspoloženja. Smišljajući način kako razloge najlakše saopštiti ostalima. Svjestan sam da to ni najmanje neće uticati na slijed događaja, o čemu i ne razmišljam, već o želji da sve nekako obilježimo, ako nas neko bude gledao ili slušao, da zna kako ćemo to učiniti jer je tako naređeno, ne i draga srca.

Ugatao sam da se moj povratak poklopi s padom mraka, kad su svi na okupu i pri kraju strpljenja.

A još sam pred vratima zapjevušio meni dragu sevdalinku „Moćevćiću, mali carigrade“. U kojoj sam radnju iz tog čuvenog Moćevćića premjestio u naše drage Mojkoviće, kojima ćemo u našim srcima svi sigurno već naći mjesta.

-          Dok bijaste, dobri nam bijaste – nakon ovog stiha prekidoh, dadoh se otkrivati razlog, koji me na nju podsjećao cijelim putem – večeras nije nikom spavati, završava se jedna era, jedna lijepa era! Idemo dalje, moramo. Sutra ujutro pakujemo stvari, tačnije minobacač i mine, mitraljeze i ostalo, na konja - pa u Dragomiliće. Nije isključeno da to opet zadužimo, nešto od toga. Rupovku, ne vjerujem da ćemo, kasete možemo početi bacati...

-          Preselami, komandiru – Kuku svojstvena reakcija – lahko ćemo mi za razduženja i zaduženja, de ti nama reci gdje se to, ako Bog da, ide?

-          Ako si se prepo da je Zelengora, odahni – uzvratih mu – tamo nećemo sigurno, još. A i ne znam tačno gdje idemo. Znam da Igman nije. I da su neke vikendice, negdje dolje...

-          U vikendice!? – Salja je, biće, otprilike znao – gdje ćemo dolje, dolje nema neg desetak vikendica. Viši su Dragomilići.

-          Ovamo rekoše da ima dvadeset.

-          Ne znam, možda. Ali ako i ima, to su neke skroz male, koje se s puta i ne vide.

Kerleta luke su vikend naselje, prema Trnovu. O broju vikendica i njihovim veličinama ne možemo se ni sporazumjeti, ali mi je pojašnjeno gdje su. I prolazio sam, kada po puške idosmo, i prilazio dok na Grepku boravismo, samo što ja ne obraćah pažnju.

Razumjeli su i oni mene. Gdje god da idemo, neće nam biti kao u Mojkovićima.

Sarajevo, 2010. godine

Dragomilići,

zbog svoje zaklonjenosti

postadoše centar

nekoliko seocadi, koja pripadaše kalinovačkoj opštini,

no usljed blizine s Grepkom poslužiše

našem bataljonu

kao baza jedno vrijeme,

a u potoku ispod njih

bi i logistička baza

iz koje se snabdijevaše Goraždani