Već
nekoliko se dana samo odmaram. I čekam.
Da
se desi bilo šta. A ne žuri mi se, i nikamo, Mojkovići su ovozemaljski raj. U
ovom vremenu.
Družim
se najviše s olovkom, sređujem dnevnik, pravim neke analize. Računam procenat
provedenih noći pod vedrim nebom, koliko u prosjeku spavam, brojim ljude koje
sam tek upoznao, koliko je već poginulo onih koje sam znao...
Pokušavam
i pjesme pisati. Naleti poneka inspiracija, za pokoji stih, ne i za čitave
pjesme. Bilježim to što mi pada na um, ako bi ovaj odmor potrajao onda ću
vjerovatno stići neku i završiti.
Družimo
se i s kartama. Igramo pišpila kada je po mom, ajnca kada je po Saljinom, a
remija kada je po Adminovom i Feridovom. Greška je što sve partije ne
bilježimo, već se čuje kako smo svi u svemu najbolji.
Od
dosade smo nekoliko puta prozvrljali sad već uništenim Vujnovićima i
Kolakovićima. Nismo očekivali nešto posebno da ćemo naći, opet se nikad nismo
prazni vraćali. Sviđao nam se taj adet, pa sam sticao utisak kako bismo kad
ništa drugo ne bi pronašli u kuću donijeli kakav neobičan kamen ili makar suhu
jabukovu granu, i od njih praveći nekakav ukras za našu kuću.
Borimo
se protiv glasina o odlasku. A i slutnji koje izaziva mirovanje četnika. Koje
godi, doprinosi našem opuštenijem ponašanju, ali sluti.
Najrađe
bi to povezali s dolaskom zime. Ako jeste tako, onda je glupost da selimo
odavde.
Prešli
smo i na izviđačko držanje položaja, jednostavno je svanulo vrlo hladno jutro,
s prvim snijegom. Vrijeme da našeg konja još iskoristimo, kao i da se ovih dana
sa sjekirama družimo više nego s minobacačem. Mještani su nam objasnili kako su
zime ovdje duže i teže, još se može reći da je ove godine poprilično strpljiva.
Ostavila nam je dovoljno vremena da se spremimo za njen dolazak, prvi ratni.
Ako
nismo bilježili ko je u kojoj kartaškoj igri najbolji, našli smo drugi način da
se zna. Ajnca ili remija ćemo igrati noću, pišpila cijelog dana. Podijeljeni u
četiri para. Dvojica su na cijepanju i slaganju drva, dvojica su u pripravnosti
za pišpil, i patroliranje, a „pobjednici ostaju za stolom“.
Zima
nas neće iznenaditi, dok na eventualno dislociranje mi i ne utičemo.
Još
je jedan razlog što se meni ta priča ne sviđa. Nekako su mi to bili prvi znaci
da se o Trebovoj više ne razmišlja. Gačani su se vratili u svoju bazu, možda i sa
svojom pričom - da su u izvršenju zadatka zaustavljeni zato što nisu imali
prave, mudre i oprezne vodiče. Mi ćemo se, opet, čvrsto držati naše istine,
Gačani nisu ni imali neki ozbiljan zadatak, namjere su im bile onakve kakve su
i među nas ubacile neke kojima nije bilo mjesto. Ja, na one marke nisam nikad
ni računao, sad još manje, a siguran sam kako je ona kratka priča s Dževadom
ostala među nama dvojicom. Bar do neke naredne prilike.
Do
koje najprije trebamo sačekati da okopni. I uz uvjerenje kako je sudbina ovaj
put bila pametnija od nas, nikako ne bi smjeli Obrena zaboraviti tek tako. Da
ne bi njega vjerovatno bismo stigli do Trebove, sada bi tamo čekali da okopni,
nešto bismo dakako stigli uraditi, ali o nečemu više bi manje razmišljali nego
o povratku. A tako bi mogli očekivati i neke susrete s četnicima koje mi ne bi
željeli, sve ono što bi tamo stigli uraditi samo bi povećavao njihov broj.
Neka,
neka smo ubili Obrena. I neka sve ovo sačeka. I zlato i pare, i sve ono što je
činilo pojedinačne motive. Nek je bilo ovako kako je suđeno, otići ćemo mi
tamo. Kad svi motivi budu jedan, i - kad bude suđeno!
Čemu
žuriti, kad dosada nekad zna prerasti u uživanje. Biće da smo mi samo bili
počeli zaboravljati uživati. Zar nije ljepše slova vesti nego punjenja, drva
cijepati nego granate ispaljivati, izviđati sela u okolini nego četnike u
dubini, slušati zavijanje vjetra i padanje pahulja umjesto granata, tri puta
dnevno jesti, popiti koji put i rakije nego štedjeti vodu i biti je željan.
Želja,
volja i vjera neće nestati, kao što snijeg hoće. Na proljeće, a tada nas
četnici tamo samo mogu još manje očekivati.
Makar
to proljeće stiglo i prije kalendarske zime! Uživati nam je dok god nam sudbina
dopušta, i sve do tada me ne traba brinuti što je rupovka još kod mene. Ako se
nije odustalo znači da se na mene još računa i da ću na vrijeme biti obaviješten,
a do tada bi šteta bila da je maksimalno ne koristimo.
Salji
je pomogla, konačno je odustao od popravljanja onog što je on nazivao
tranzistorom, a što se sastojalo samo od ploče i dosta odletovanih žica. Meni
je malo bilo krivo što nije uspio, jedini sam ga podržavao. Istina da nisam mogao
biti siguran u njegove sposobnosti, ali jesam da je moguće. Slično sam gledao u
bivšoj JNA, moj klasić Rojkov Petre je osposobio takvu ploču, još samo s dvije
žice te s nekim malim dijelom, koji on nazivaše glavnim. Mogli jesmo pratiti
samo jednu, lokalnu stanicu, bez mogućnosti da ton smanjujemo ili povećavamo,
naravno i da mijenjamo stanice, a i palio se i gasio vrlo jednostvano, spajanjem
ili razdvajanjem tih žica.
Salja
je bio slabiji majstor, a i njemu je ovo više služilo kao jedan od načina
prebijanja dosade. Na kraju mu je sve dosadilo, a i dobili smo kurblu.
Usput
i ja još nešto da naučim, znao sam da kasetofon troši više struje nego radio
ali ne i da je ta razlika tolika. Za slušanje vijesti, iako uvijek traju oko
sat vremena, dovoljno je bilo nekoliko puta zakurblati. A kada bi nam se htjela
čuti neka kaseta, jedan je morao stalno kurblati, i to potrebnom brzinom, svako
se usporavanje jasno osjećalo u glasu pjevača.
Snašli
smo se za nekoliko kaseta, pa nisam imao volju od Admina uzimati motorolu
nazad. On se povremeno čuo s Dragomilićima, dok se rupovka ponašala
zaboravljeno, kako je ušla u ovu našu kuću niti jednom nije zazvonila. Jedino
je služila toj ljepšoj namjeni, redovno smo slušali vijesti, a i ja, Omer,
Salja i Tito smo se redovno smjenjivali i na kurblanju.
Dosada
bi potrajala, da je ne prevedesmo u odmor i uživanje!?
I
odlasci na položaj su postajali sve manje i izviđački, sve više - odmaranje. Ja
se i tu najviše družih s olovkom, ne računanjem, već stvaranjem novih i
dopunjavanjem ranijih stihova. Trudih se i tako prikazivati trenutno
raspoloženje, koje me nije oduševljavalo, od kojeg se i odmaram.
Čekajući.
Da se nešto desi!
A
kada mi Admin prenese kako me iz Dragomilića traže hitno na satanak shvatih
kako se to nešto već počelo događati. Požurio sam, razmišljajući, želeći čim
prije saznati šta se to sprema, što se već počelo događati, još se i nadajući
da će me to saznanje obradovati.
Žureći
Dragomilićima mislima počeh kopnjeti snijeg, vraćati Gačane, pola njih, kao što
i nas polovim, jedino ostavljajući Obrena onamo da leži, i nikako ne
razmišljajući kako nešto puno drukčije može stajati iza ovog poziva.
Ulazeći
u Dragomiliće jedna suprotna misao mi napade glavu. Znadoh je otjerati, uhvatih
se džepa, vadeći duhankesu i šibicu. Objašnjavajući i tako svome mozgu da me posljednjih
dana baš i nije naročito slušao.
***
Iz
Dragomilića se vraćah drukčijeg raspoloženja. Smišljajući način kako razloge najlakše
saopštiti ostalima. Svjestan sam da to ni najmanje neće uticati na slijed
događaja, o čemu i ne razmišljam, već o želji da sve nekako obilježimo, ako nas
neko bude gledao ili slušao, da zna kako ćemo to učiniti jer je tako naređeno,
ne i draga srca.
Ugatao
sam da se moj povratak poklopi s padom mraka, kad su svi na okupu i pri kraju
strpljenja.
A
još sam pred vratima zapjevušio meni dragu sevdalinku „Moćevćiću, mali
carigrade“. U kojoj sam radnju iz tog čuvenog Moćevćića premjestio u naše drage
Mojkoviće, kojima ćemo u našim srcima svi sigurno već naći mjesta.
-
Dok bijaste, dobri nam bijaste – nakon ovog stiha
prekidoh, dadoh se otkrivati razlog, koji me na nju podsjećao cijelim putem – večeras
nije nikom spavati, završava se jedna era, jedna lijepa era! Idemo dalje,
moramo. Sutra ujutro pakujemo stvari, tačnije minobacač i mine, mitraljeze i
ostalo, na konja - pa u Dragomiliće. Nije isključeno da to opet zadužimo, nešto
od toga. Rupovku, ne vjerujem da ćemo, kasete možemo početi bacati...
-
Preselami, komandiru – Kuku svojstvena reakcija –
lahko ćemo mi za razduženja i zaduženja, de ti nama reci gdje se to, ako Bog
da, ide?
-
Ako si se prep'o da je Zelengora, odahni –
uzvratih mu – tamo nećemo sigurno, još. A i ne znam tačno gdje idemo. Znam da
Igman nije. I da su neke vikendice, negdje dolje...
-
U vikendice!? – Salja je, biće, otprilike znao –
gdje ćemo dolje, dolje nema neg desetak vikendica. Viši su Dragomilići.
-
Ovamo rekoše da ima dvadeset.
-
Ne znam, možda. Ali ako i ima, to su neke skroz male,
koje se s puta i ne vide.
Kerleta
luke su vikend naselje, prema Trnovu. O broju vikendica i njihovim veličinama
ne možemo se ni sporazumjeti, ali mi je pojašnjeno gdje su. I prolazio sam,
kada po puške idosmo, i prilazio dok na Grepku boravismo, samo što ja ne
obraćah pažnju.
Razumjeli
su i oni mene. Gdje god da idemo, neće nam biti kao u Mojkovićima.
