43 - Lakše je

Mene sinoć opanjkaše mladu,

da sam bila u gori zelenoj.

Da sam brala bilje svakojako,

da sam dragom sihir učinila.

Nisam, majko, života mi moga,

sihir mi je moje bijelo lice,

crne oči tanke obrvice!

Što primami i staro i mlado:

oženjeno žene ostavilo,

neženjeno pamet izgubilo!

Teška i mučno tiha noć je ispraćena. Takva svanu i zora, nebo nije bilo crveno, ali jesu naša srca. Rađanje zore, naše suze zaustavlja u grlu, razmišljamo kako je to uvijek bio simbol života, simbol rađanja, kako su se zori oduvijek ljudi radovali.

Mi ne možemo, nama ova zora donosi jedno umiranje. Umiranje i te zadnje, lažne nade, da dva dana ne bijahosmo u javi, da smo bili iskočili iz stvarnosti, vidjeti kako bi izgledalo ako neko od nas pogine a ostali ga oplakuju.

Bili smo omamljeni tugom, jer nade su lijepe, čak i kada su, poput ove naše, tako nestvarne. Prolazna ta nada, prolazna i tuga, samo treba vremena. Ne za zaborav, uvijek čovjek dio svog života treba posvetiti svojim sjećanjima. Kada god razmišljali o životu, o njegovoj prolaznosti, i ma koliko ga malo i neki od nas živjeli, do kraja uvijek moramo naći trenutke u kojima ćemo se Admina prisjetiti. Kao i onih prije njega, kao i nas poslije, a koji već sada stojimo u redu!?

Nisu rijetki koji tvrde kako je najljepše što čovjek kroz život nosi, upravo sjećanje. I da se vrijednost života ogleda kroz dužinu sjećanja kroz koja se nastavlja.

Admin je imao život vrijedan sjećanja. Svakog ko ga je bolje poznavao, a kome se posreći da nadživi ovo ludilo, čeka časna obaveza. Da generacije podsjeća na velikog bosanskog gaziju!

Zato, ja ne smijem dozvoliti da me danas ne bude na dženazi. Neka će me neki i to savjetovati, Adminove me mrtve oči gledaju, i naređuju da ostanem pri tome.

Neka me cio svijet poslije okrivljuje zbog njegove smrti, znam da on neće. On je meni već halalio, bilo šta da je moglo ostati među nama. I ja sam njemu, ali ću danas još jednom, kad ga budemo ispraćali, i neću da se stidim ako uskoro pođem za njim, jer je to ono što ni sam sebi ne bih halalio!

Neće me odgovoriti. Nemaju pravo, ne mogu!

Neću ih poslušati, neću se ni držati u strogom ćošku, ni kriti od Husa Hajdarevića.

Svakog ja razumijem, i Džoa i Lehu, i Abida Hajdarevića, i Majora, sve koji su me pokušavali odgovoriti. I vjerujem da me Huso kune...

Neka. Nek me kune on, lakše je, nego da me Admin kune što nisam došao!

Idem. Mirno, normalno, kao i ostali.

Dženaza je u Dejčićima, svi i ne možemo prisustvovati, ali ja moradoh biti na kamionu koji je polazio iz Ilovica. Trebao sam imati i svoje mejsto uz tabut dok se nosio, a već sam prihvatio da će ga u mezar spustiti rodbina, koji su mu najbliži. Malo je onih što su znali da smo i mi braća. 
Malo je onih što će pitati za vrijednost bombe u mome desnom džepu, ali Admin zna. On zna i zašto mi je dao. Držah ruku na njoj, kad prilazih mezaru, kad bacah par busena zemlje, kažu kako se samo tako upisuje da je neko zaista bio na dženazi.

Morao sam i plakati. Svi smo, neko više neko manje. Tako će i uvijek biti, sve kako je ko s kim bio blizak. A mi smo bili braća, samo je bratu i mogao dati jednu od dvije bombe, najvrjedniju uspomenu koju trenutno imam, koju ću čuvati, zbog koje su mi suze ovakve, iskrene.

I uzalud neki još pokušavaju spriječiti što se spriječiti neće moći, i jeste se Huso onesvijestio prije nego se dženaza i završila, jeste umiven i odmah odvežen u Trnovo, prije nego je meni stigao bilo šta reći. I, jesu odgodili naš susret.

Po povratku s dženaze smo dočuli nove habere. Nema više Vranovine, Miljevine i Kapovina, nema više Ilovica, ni Jahorine i Trebevića, bar za neko vrijeme. Poslije ručka se prebacujemo u Trnovo, a kada stignu kamioni - i ponovo na Igman. Gdje nas vjerovatno ne čeka odmor, već neki novi zadatak, meni i prilika da nastavim izbjegavati susret s Husom!?

Znam da su mnogi mislili i željeli tako, ali ja se s time nikada složiti neću. Jesam, kriv sam, valjda i najviše, ali nisam samo ja. Cijela je četa odbila otići na smjenu, pola naše baterije, komandir je zaboravio da uključi motorolu po dogovoru, a Huso jedino mene ne želi da vidi.

Susresti se moramo, nekada, ali ja želim da to bude što prije. Neka važi ona da je vrijeme potrebno, korisno svemu, ja kažem da sva pravila imaju izuzetke, siguran sam kako ćemo obojica biti iskreniji što se ranije sretnemo. Ne bih volio da njemu ja sutra reknem više ili manje nego što sada hoću, niti da on mene drukčije razumi nego kako me sada doživljava, neću da vrijeme mijenja njegova osjećanja prema meni. Sutra, za godinu, ili pet godina, i Huso i ja, kao i svi ostali, približit ćemo se onoj da je to tako bilo suđeno. Ja se želim odmah suočiti s onim što je moje, lakše ću ostalo dijeliti sa sudbinom.

Svi smo nervozni, čekamo kamione a ne znamo kada će stići, idemo ponovo Igmanu a ne znamo zašto, ne daju mi da se s Husom sretnem a ja ne znam zbog čega. Neću da sjedim u hotelu, kao u ćeliji, hoću da se šetam kao ostali. I koji idu sa mnom, i oni koji paze na Husa.

Neka su se oni trudili da se susret izbjegne, meni je bilo drago kada ga sretoh, drago i što je bio na nogama, i djelovao vrlo priseban, iako vidno još pod jakim sedativima.

Nisam koristio tu činjenicu, niti mario što me sada Remzija Čorbo, i fizički  htjede spasiti tog susreta, prihvatih kao suđeno da se iščekivanje pokreta produži toliko da nam se koraci i konačno poklopiše.

-          Bašom sagosum – red je bio da prvo kažem to što sam trebao još na groblju, što drugi tada vješto izmanevrisaše da ne učinim.

Čvrsto sam držao pruženu ruku, nije je prihvatio. Nije imao ni snage, a želio je i puno toga reći. U svemu ga spriječiše rođaci Felga i Pekar, koji me u ovim trenutcima i skoro podjednako preziraše.

-          Šta mi sinu uradiste!? – kroz suze, Huso reče najviše što je mogao, potvrđujući kako se svaka istina brzo razljeva, praveći više korita.

Naš sam susret drukčije zamišljao, bez Felge i Pekara, s vremenom i prostorom u kojima bih i ja njemu uspio reći puno više.

Ali je, možda, ovako ispalo najbolje:

-          Hoću samo jedno da ti kažem: sin ti je herojski poginuo! –  te je čuo bar ovo, prije nego ga ova dvojica, poluonesvejšćenog odvedoše.

Dejčići, staro groblje