Oj sudbino, ja te
pitam,
šta se sa mnom zbi?
Uvehlo je lice moje,
ja se razbolih.
Već godinu-dvije pune
kako vehnem ja.
Teško meni, a i onoj
kojoj sam najdraži.
Kad mi dođeš, dušo
moja,
dobro pogledaj:
Ljubavi će našoj
skoro doći kraj.
Ne dolazi i ne pati,
draga, zbog mene;
Suđeno je da nam naša
ljubav uvehne!
/Ruždija Krupa/
Bdijenje nad Adminovim mejtom, poklopilo se i s
ispraćajem pronađenog Jablaničanina u Trnovo, pri čemu usput pokupismo još
nekoliko povratnih informacija. Slagali smo ih s onima od prije, s ovima koje
smo od Teletovića čuli, pa opet ne znamo koliko smo blizu istine, odnosno je li
sve što nam je nelogično i - nemoguće!
Bili su Hercegovci na istome zadatku kao i mi, s
jednom ogromnom razlikom, mi smo sve ono što oko same operacije nije valjalo
ostavili još na Igmanu. Njih je to pratilo i dalje, pri čemu smo i mi trpili.
Mi smo svoje istrpili, za njih je bilo previše. Nosili su nepovjerenje, koje im
je poput teškog samara natovareno, plećima koja ga nisu bila kadra zbaciti.
U cijeloj priči je sada već postalo nebitno kojima se, i
koliko posrećilo da makar pođu s nama, da sigurno dođu odredištu, izgleda su
samo pošteđeni prijepirki koje su još vođene u Kerleta Lukama, odnosno
Slavljevićima. Iz kojih se izrodio polazak s danom zakašnjenja, s jednim pratećim vodom i s komandantom
brigade na čelu!
Pripadam onima koji o tom našem komandantu malo
znamo. Još nisam povjerovao kako je čovjek kojeg vidjesmo, a koji je svoje
vojničko, ratničko, ljudsko razočarenje pokušavao ublažiti ležeći go do pasa u
podjahorinskome snijegu, bio upravo on. Ne pripadam onima koji će se baviti
njegovom ulogom u svim ovim nesporazumima, dovoljna mi je istina da se metnuo
na čelo, i da istinom bude to kako preživljava sve što se potom izdešavalo.
Po planu je došlo do odvajanja njega i ostalih
koji su činili izvidnicu, uglavnom boraca iz naše brigade, od ostatka,
glavnine, te još jedne grupe, gdje se ja više ni ne trudim zaključiti jesu li
to oni što idoše s nama, kao ni da li još bi planski, ili neplanski odvojenih
grupa.
I izvidnica i glavnina imali su bliske susrete s
četnicima. Po jednim pričama izvidnica ih je izbjegla, a u povratku su
Hercegovci mislili od njih da su četnici, a po drugima da se izvidnica vraćala
skupa s četnicima!?
Upravo zbog komandanta ne mogu da prihvatim te
druge priče, iako je u konačnici jedino i bitno da je, po svemu sudeći, došlo i
do međusobnog pucanja.
Najobjašnjivije je to što među poginulim i
nestalima ne bi niko iz naše brigade, vodiči su bili s njima, tu još par onih
koji su sasvim dobro poznavali teren, valjda su i bolje razaznavali ko jesu, a ko
nisu četnici. S druge strane, za Hercegovce važi sve suprotno. Plus, pošto su
tu razbijeni, od četnika ili od naših za njihovu je sudbinu nebitno, za cijelu
priču možda i to da tada ni oni nemaše veće gubitke, tek po par poginulih i ranjenih,
gdje se ipak ponovo iskupiše, nastaviše, ali sada sami, bez vodiča, koji su
svoj put znali još dok je borba trajala. Sada bijahoše sami, takvi krenuše u
nepoznato, putem koji ih dalje navede i na prave četnike.
Taj je sukob bio žešći, više gubitaka, manje ih
se stiglo negdje sabrati.
Od tada se sabira njihov bilans. Opet je najveća grupa
uspjela, s još par manjih grupica, koje su pak donijele neke od najstrašnijih
mogućih ratnih priča, da je čak bilo ostavljanja ranjenih, promrzlih i
iznemoglih.
Jedna priča svjedoči kako je amidžić amidžića ostavio,
pošto su ga njih trojica dan i noć nosili, teško ranjenog, sve dok više nisu
mogli. Ostavili su ga da umre, s bombom u ruci... i bez obrazlaganja, ili zapitkivanja s naše strane, da li su znali zapamtiti,
da li su obliježili to mjesto, te da li je grupa koja je išla pretraživati uspjela,
makar ga i mrtvog naći.
A današnji je dan i označen kao onaj u kojem
prestaju sve nade, tako da će priča o ovom Teletoviću ostati kao jedna od
najsrećnijih izvađenih iz koverta cijele operacije deblokade Sarajeva. Koliko
smo na kraju razumjeli, Hercegovačka potraga je bila bezuspješna, jedini od nestalih
koji je pronađen je ovaj kojeg smo mi našli!
Zbog njega sam se ja u ovoj noći ponovo bavio
sumiranjem cijele operacije, pri čemu misli nisam udaljavao od Admina!
Dijelih svoja razmišljanja s ostalima, zajedno se
složismo koliko se i Teletović uklopio u nepredvidivost, neobičnost i
nemilosrdnost sudbine. Ružno se s njime poigrala, još ne otkrivajući da li će
ga od svega ikada oporaviti, ali je jednu milost pokazala, preživio je.
Gdje, s druge strane, Admin ne doživje da ga
upozna, da čuje njegovu neobičnu, dijelom i čudnu priču.
A i kako bi!? Da Admin nije poginuo, mi ovog
čovjeka ne bismo sreli, našli, samim time, vjerovatno, on ne bi ni preživio.
Snage nije imao za još mnogo lutanja, a imao je samo jedan cilj, naići na bilo
koga i predati mu se. A Jahorina je takva, na sve strane ista, bez busole, bez
karte, bez osunčanog ili zvjezdanog neba može se cio dan hodati u krugu od par kilometara
i po nekoliko puta presijecati vlastite tragove, da bi se na kraju zanoćilo na
mjestu s kojeg se pošlo.
I da ne bi one pucnjave, da je slučajno ne ču,
teško da bi našao izlaz iz Jahorine. A Admin bi sada bio živ!?
Ne bi se upoznali, kao što i nisu!
Kao što Teletović i nije ni za šta kriv. Sudbina
se i s njim poigrala, i to vrlo surovo.
Admin je poginuo, da bi Teletović živio. Koji to ne
zna, neće nikada ni saznati kome treba zahvaliti što još živi.
Deblokada Sarajeva nije prošla bez naše, fočanske
žrtve. U ovoj noći mi se pita i hoće li ijedna slična to i moći. Pitam se, pitat ću se još mnogo puta, ne je li se
moglo, već zašto se nije.
Ne znam kome je prvom palo na um da počne širiti
priču kako, a pošto je glavna potraga našla tek nekoliko tijela, niti jednog
preživjelog, gdje se tako još najmanje desetak vodi kao nestalo, sada s
ugašenim nadama da će se neko od njih sam ovamo vratiti, još ima nade da neko
od tih i izvrši zadatak, odnosno da sada možda negdje na Baščaršiji pije kahvu.
Ako bude takvih, to će biti poruka, dokaz da se
moglo, odnosno da se može! Poruka i dokaz drugima, mi smo se u to uvjerili,
dokazali i sebi i drugima, svima već odaslali tu istu poruku. Ako se još nije
odustalo, ako se još kani pokušavati.
Mada to nama u ovome trunutku ne znači toliko, mi
deblokadu pamtimo po Adminu, po ova tri dana. Jučer herojski poginu, danas ga
nađosmo, sutra ispraćamo.
pogled
s Ogorjelice na Ilovice
