Mori, puče puška
u dolini Drima,
pa udara, mila majko,
Ibrahim Selima.
Mori, ostade mu
devet siročadi.
Hljeba nema, mila
majko,
umr'jeće od gladi.
7. juli 1993.
Mori, najstarije čedo
od sedam godina,
na grob kleklo, mila
majko,
pa baba doziva:
„Mori, ustaj babo
iz te zemlje hladne,
pa nahrani, mili babo,
siročiće gladne!“
Navikavamo se. Najprije na tišinu koja nas je dočekala,
koju smo prvi dan rušili jedino mi sami. Naredni, nije bila ničim rušena. Skoro
da je iz nas počela izbijati želja da se naš boravak produži za i koji dan
više. Kada se u njima
ne bi ništa događalo, bio bi to samo divan boravak u prirodi.
Utvrdili smo se, pa nam je jedini zadatak
dvaput dnevno otići po hranu. Uvijek idemo po dvojica, nije baš ugodno šumom
ići sam.
Nije pominjan datum četničke ofanzive, ali su
naše želje naginjale da su - ili odustali, ili nešto namirisali. Da su i
njihovi kosovci ovih dana imali posla, pa sad rade na promjeni plana...
***
Jučer je bilo prvo jutro kako shvatismo da smo
previše željeli!
Probudila nas je pucnjava, praćena
ariljerijskom vatrom. Grmjelo je svuda oko nas, pa opet nije izgledalo tako
strašno. Sve dok je na Varizima mirno.
Odmah uspostavljamo vezu s našima. Spremni su,
ali četnika nigdje na vidiku. Napadnuti su Grebak i Crna Rijeka, ali prema
vijestima što otuda dolaze, četnici su spremno dočekani.
-
O'kej, sedam-tri!
– Šaban završava prijem telegrama.
-
Sve mi se ne da
da pitam, šta ti znači to „O'kej, sedam-tri“, šta to u prijevodu znači? – učini
mi se kako bi vrijeme da ga to pitam, odnosno da odustanem od pokušaja da sam
odgonetnem.
-
Ništa!
-
Kako „ništa“!?
-
U prijevodu, to
ti je uobičajeni način završetka razgovora. Kad jedan nema više šta reći kaže
ovo, a ako ni drugi nema, i on isto ponovi. To je znak da je razgovor gotov.
-
To, za ovu
akciju?
-
Jok. Uvijek je
tako.
-
Nek ti bude, samo
ja nešto opet ne kontam. Neki dan, javljah se s Kaoca, niti ko meni niti ja
kome, niti „o'kejasmo“ - niti „sedam-tricasmo“!
-
O'kej, sedam-tri!
– kroz smijeh Šaban zaključi taj naš razgovor.
Još se nekoliko puta u toku dana čuo s
Varizima, dobijao slične informacije, i uvijek je na isti način završavao
razgovore.
Navikavasmo se i na to. I postaja nam jasnije
kako stanicom i nećemo dobijati previše informacija, usljed čega odlascima po
hranu dodasmo dopunski značaj. Ko ide, tamo će njuškati, čupati je li se zna
išta više od toga što se vezom prenosi.
***
Sinoć su, s večerom, došle i prve takve
informacije.
Od Ćuze je, a iz činjenice kako Varizi za sada
nisu napadani, zatraženo da odvoji jedan vod, u ispomoć na Pošćenje. Nije to
urađeno napamet, tamo su opet žestoki napadi, a već smo jednom ranije pomogli u
odbrani. Poslat je jedan vod iz Ekove čete.
Druga novost je ona koju od početka
iščekujemo. Iz Korpusa je upućena pomoć. Kada je to Ahmo tako prenosio
zazvučalo je iskreno, ohrabrujuće. Međutim, kada je pojasnio da se ta pomoć
sastoji u jednom vodu, situacija se učini više zabrinjavajućom nego prije. Ko
god da je taj Tašo, vod je vod.
Upućeni su na Rogoj, gdje su četnički napadi
najjači. Tu je Ahmo već stao slijegati ramenima. Još važi ono što je zvanično,
da među našima još nigdje poginulih nema, ali s kim god je pričao osjetio je da
bi istina mogla biti drukčija. Jednostavno, ne podudara se s grmljavinom oko nas.
Dok je na Varizima mirno, i mi ćemo u našem
potoku uživati u prirodi, te razgovore vrtiti između informacija i osjećaja.
Sinoć smo se i složili da je nama na postrojavanju rečeno manje od onoga što se
znalo. Opet je ispalo da je i to bilo dovoljno da mi razumimo, ostaje sad
pitanje zašto to i u Sarajevu nije bio slučaj.
Jedno, ne smije biti dilema. Grebak ne smije
pasti. I zbog Goražda, kojemu je jedina nada. I zbog Sarajeva, bez kojega će i
njegova nada biti dovedena u pitanje.
To je ono iz čega je izvirala sva naša
hrabrost. Goražde nam nije u mogućnosti pomoći, očekivali smo da Sarajevo mora.
Još očekujemo, da hoće!
***
Od jutros se navikavamo još više. Na Grebak su
napadi toliko žestoki, da do nas dopiru u hukovima. Žestoki i u toj mjeri, da
će trajanje te huke i značiti da se naši još uvijek drže. Pokušavali smo
raspoznati da se radi o dvije, ili tri huke, odnosno toliko naših položaja gore
koji su pod četničkim napadima.
Četnički napadi nisu prestajali, ako bi na jednom
pravcu malo utihli, na drugom bi postali jači. Ali, navikavamo se i na to.
Vremenom više i ne pratimo kako se huke smjenjuju.
Navikavamo se i na učestaliju upotrebu njihove
artiljerije. I to na način, da prestajemo s nagađanjima koje su haubički, koje minobacački,
a koje tenkovski projektili.
Navikavati se lako, dok je ovdje oko nas
mirno. I dok nas jedino nervira konstantno Šabanovo „O'kej-anje“!
I dugo sve vijesti govoriše o tome kako su sve
naše linije stabilne.
***
Dođe vrijeme, dođoše i prve vijesti o
poginulima. Iako sam se nadao kako neću čuti nijedno poznato ime, vijest da je
poginuo jedan od Vujnovljana, već je kazivala suprotno. Duboko sam uzdahnuo za
Dževadom Smječaninom, bez obzira što se s njim tamo i ponajmanje družih.
Međutim, kada domalo i s Grepka dođe jedna
takva, najtužnija vijest, skoro da sam bio potpuno nespreman za dobro mi
poznata imena. Je li bilo predodređeno da ja idem po ručak, da se trefim kada
tamošnji vezisti preuzimaše spisak. Bolno mi propara i oči i uši ime Ramiza
Lepira.
Sulejman Lojo mi objašnjava da su ukupno
četvorica izginula od granate, i to pored kuhinje, preostala dvojica u
pješadijskoj borbi, ja sklonih ruke s lica i krenuh ka svojoj manijerci. Ne bi
bilo ni korektno da jedino žalim Ramiza, babova mi badženoga.
U povratku, ipak porazgovarah sa Seadom Pezom.
Pričah mu o Ramizu. Ne o tome kako je dobar čovjek bio, već o tome da iza sebe
ostavlja tri sina, svi maloljetni. I svi, sada negdje u izbjeglištvu. I ne samo
oni. A eto, i ja koji sam tu negdje, nisam u mogućnosti ni na dženazu otići...
Složismo se još jednom kako se potvrđuje da
rat i sudbina ne biraju. A prećutasmo, da navikavanje zna biti beskrajna
kategorija.
