Dva su cv'jeta u bostanu
rasla,
plavi zumbul i zelena kada.
Plavi zumbul ode na Doljane,
osta kada u bostanu sama.
Poručuje zumbul sa Doljana:
„Dušo moja, u bostanu kado,
kako ti je u bostanu samoj?“
Odgovara iz bostana kada:
„Što je nebo, da je list
hartije,
što je gora, da su kalemovi,
što je more, da je crn
murećef;
Pa da pišem tri godine
dana,
ne bih mojih ispisala jada!“
Četnici ponovo nisu nigdje uspjeli, što je
najavilo kako već u toku noći mogu pokušati na nekom novom pravcu. Razlog da se
i mi dodatno uozbiljimo, i po prvi put organizujemo stražu.
Noć je mirno prošla, ali je svanulo jutro
žešće od prethodnog. Istina, borbe oko Grepka su bile znatno slabijeg
intenziteta. Što smo mi komentarisali kao simulacijskim manevrom, kako bi se
odvraćala pažnja od pravaca gdje će danas doista pokušati probiti. Znamo da
napada ima i na Crnu Rijeku, na Rogoj, ali dobivamo informacije kako je danas
najkritičnije oko odbrane Kijeva...
Vijesti o poginulima i ranjenima sustižu
jedna drugu, imena se više ne javljaju. Linije su i dalje čvrste, s posebnim
zanimanjem slušamo situaciju na Pošćenju. Odahnuli smo viješću da je tamo
četnički napad zaustavljen. U ovakvoj situaciji teško je slušati provlačenje
nekih imena, čak i kada dolaze iza govora o hrabrosti naših ljudi. Jesu li
Ramadan, Hasib, Šefedin... samo najzaslužniji što Pošćenje nije palo, ili je
neki od njih ranjen, možda poginuo...
Pred podne su četnici krenuli i na nas. Ili,
nisu!? Nešto puškaranja smo i mi čuli, i već na osnovu toga slutili kako tamo
žrtava nije bilo, ni s jedne ni s druge strane.
Možda su samo htjeli izvidjeti, odvratiti
pažnju? Ako su kanili odvratiti pažnju, nisu uspjeli. Ako su izviđali, javili
su nazad kako su Varizi prejaki. Uglavnom, sišli su do potoka podno Variza, i
tu se zadržali duže od dva sata. Tada je uslijedila i ta kraća razmjena vatre.
Neki od nas se dosjetiše da je moguće kako su to neki mudriji četnici, koji su
trebali ali nisu htjeli napasti...
Popodne je utihlo i na Grepku. Bio nam je to
znak kako se možemo opustiti, više nego noć prije. Ako jutros nisu ranili, zbog
čega bi to i sutra ujutro činili. Zadržaćemo stražu, ali ćemo se noćas umjesto
u tri, podijeliti u pet smjena. Diverzantske ili izviđačke akcije se nikada ne
mogu i ne smiju isključiti. O samom rasporedu ćemo poslije večere.
***
Kao da smo htjeli nešto doslutiti, iskupili
smo se tačno na cesti. Komentarisali smo ono što je prošlo, tražili
pretpostavke za ono što slijedi. Naš optimizam je išao ka tome da je ovo
sredina, da će četnici ovako razvučen front moći napadati još tek dva, najviše
tri dana. Tada će morati uzeti duži predah, prije svega zbog gubitaka koji su
nekoliko puta veći nego na našoj strani.
Slažemo se u još nečemu, pomalo nas je stid
što je jedino na našoj liniji mirno. Varizi dužinom možda i odgovaraju našem
brojnom stanju, ali su i podesni za odbranu. Tako i ne čudi što su oni četnici
danas odustali, dovoljno su prišli da se uvjere kako se tuda ni muha ne može
provući.
Muha možda ne može, ali ljudi svakako mogu!?
Meni je naša priča na momenat prešla u
besmislicu, misli su mi se vratile još jednom Ramizu Lepiru, te se bez nekog
drugog razloga odvojih desetak metara. Unazad.
Tražio sam pogodno mjesto gdje ću fino sjesti,
pogled zadržati na ostalima, ali i malo opustiti ostala čula. Tu je, u brini
nastaloj kopanjem ceste bilo krivo, i malo spuštano drvo, koje mi je omogućilo
da se uz njega fino naslonim, pogled držim na ostalima, a mislima šetam po
svojim uspomenama.
Neko me posmatra!? Taj osjećaj mi nije
nepoznat. I nije me nikad izdao. Samo, iza mojih leđa ne bi trebalo nikoga da
bude! Obli me hladan znoj!
Prvo pojačah pogled prema ostalima, još se
bave nekakvim predviđanjima svega što slijedi, a zbog čega im je čulo osjećaja
još neaktivno. Nemoguće da taj neko samo mene posmatra!?
Okrećem se, s nadom da ću vidjeti - nikog!
Spreman da priznam sebi kako sam počeo zazirati. Kako se to i drugima dešava,
ali jednako ćute o tome. Vjerujući da je samo red na njih, kao što je na mene
sada. Možda sam s takvim ubjeđenjem bio dvije sekunde, dok mi se pogled ne
zakova!
Sreća pa prvo vidjeh simpatičnog, urednog, i
lijepog mladića, bez obzira što ga ne poznajem. Odmah sam vidio i drugog, koji
mi djelova malo poznato, ali bi bilo pitanje kako bi me dojmila njegova crna,
ne naročito duga ali vrlo neuredna brada...
Ovako, samo sam bio pošao da se prepadnem. U
tome me zaustavio simpatični momak, pokazujći rukom kako trebam zadržati sabur.
Jezik mi je bio svezan, pa odustah da odmah
pitam ko su, odakle idu, i kako može biti da se možda i poznajemo. Umjesto
toga, novi stari osjećaj. Opet sam posmatran. Ovaj put od Ahma, Lata, Avda,
Peza, Salka... Čudilo ih je moje ponašanje. Jednako kao i mene samog.
Ni riječi, niko. Ni ja, ni oni, ni ova dva
momka. Svi ćutke dočekasmo momenat kada njih dvojica iskočiše iz šume na cestu,
jedva dva metra ispod mene.
-
Mahire, otkud
tebe – Latu je trebalo tek par sekundi da prepozna prvoga.
Meni ime nije značilo mnogo, a nisam imao
vremena ni da se prisjećam. Već su mi prišli, te sami otkriše svoja imena. Ovo
drugo ime, Galib, odmah povezah s nedavnim razgovorom s Mujom Salčinom, a
sjetih se i kako sam ga već poznavao. Viđao sam ga na Trebovoj, samo je tada i
on bio obrijan i podašišan. Sjetih se, Mujo je pričao da je ostao u Borču, s
nekakvim čudakom. Sjetih se da je pominjao i ime toga čudaka. Drugo je što ja
Mahira nikako nisam ovakvim zamišljao.
Pogotovo, ne i nadao se da ću ih možebiti
ovdje negdje vidjeti. Još, sada!?
Zatvaram oči, brojim koliko je prošlo od
oktobra. Nekih sedam-osam mjeseci. Ili, onoliko da ih ni Mujo ne očekuje...
-
Jeste li svi
živi? – Lato počinje s pitanjima, čim se izrukovaše sa svima.
-
Babo mi je umro,
majka je živa... Idi Galibe, zovni je...
Tačno, i njih je Mujo pominjao. Upravo ga je
najviše i osuđivao zbog toga što je i roditelje zadržao. A svoga je brata samo
nazivao još i većom budalom od samoga Mahira...
Umorni su, Mahir traži vode dok odgovara na
pitanja o tome kada su krenuli, kuda su došli. Pošli su prije četiri dana, a
kuda bi drugo prešli Bistricu nego na Mladom gaju.
Njih su dvojica i primjereno obučeni, dovoljno
maskirnih elemenata, ali nas sve iznenađuje puno svijetlih boja na dimijama
Mahirove majke.
Nećemo o tome, prihvatamo sugestiju kako je
njoj san prijeko potreban. Ahmo i Salko je odmah odvode smjestiti u bajtu.
Za to vrijeme Mahir sam kreće s pričom,
pitanja više nisu potrebna. Međutim, brzo se na njemu primjećuje i neka
nervoza, ali bar na neko vrijeme ćemo prihvatiti da je to samo jedna od potvrda
da se doista radi o čudaku.
Druga je vidljiva, lovara u njegovoj ruci.
Izuzetno lijepog izgleda, s kundakom ručne izrade. Nosi je sasvim mirno, kao da
je nikada ne kani upotrijebiti! S druge strane, Galib je ostao vjeran svome automatu,
kojeg je već i koristio. Opet je njegovo ponašanje skoro sasvim mirno, dok se
Mahir iznova, i sve više osvrtao oko sebe. Kao da još nije siguran da su
uspjeli, kao da ne vjeruje nama kako u blizini ne može biti nikoga - osim ako
je njih neko pratio.
Mahir ne bi bio Mahir, kada bi nam odmah
objašnjavao svoje ovakvo ponašanje. Zato nas neće uskratiti za priču, koja mora
biti zanimljiva. Već mi je bilo drago što nije moj red da idem po večeru.
