Djevojka je nafilu
klanjala,
dvadeset sedme noći
Ramazana.
Na almazu mlada
šućurala:
„Dragi Bože, na svemu
ti hvala!
Daj mi, Bože, šehri
rahmeta,
i ovoga i onoga
sv'jeta.
Daj mi, Bože, daj mi
suđenika,
da mu budem jordamli
dika!“
/Omer Pobrić/
Nije žurio s pričom. Sem što se brzo
uvjeravamo koliko je čudak, shvatamo i koliko je tabijatli. Skoro pa da ne
vjerujem da takvi ljudi postoje, ljudi koje tek rijetki imaju sreću da
upoznaju.
Zna Mahir i pričati, polako ali s tačno
odabranim detaljima. Najvjerovatnije da nećemo imati potrebe za usputnim
pitanjima. Ni vremena, kada bi htjeli sve čuti noć bi morala duže trajati.
Krenuo je od četničke ofanzive na Zelengoru,
za koju je on znao! Vidio je, predosjetio, učeći, klanjajući... Nešto je Mujo i
o tome govorio, upoređivao ga sa starim hodža-Merdanom. A i vizije su im se
otprilike poklapale. S tim da će biti kako je Mahir istihare klanjao još koji
put.
Pred ofanzivu se povukao u planinu više Borča,
u srce Zelengore. Gdje je skoro sve već bio pripremio. Tek je poslije iznosio
još nekih stvarčica, uglavnom dopunjujući, dorađujući zamišljeno. A i bio je
planirao duži boravak, duži od ovih osam mjeseci!
Kolibu je detaljno opisao. Pri tome je uživao.
Razumijem ga, ipak se radilo o velikom remek-djelu, na koje je s razlogom i
ljubomoran. Prije svega, koliba je bila takva da su bez ikakvih problema u njoj
proveli izuzetno tešku zimu. Njih troje, baba je ranije sahranio.
To navodi i kao glavni razlog što se na ovo
odlučio, vidio je on i babovu smrt. Želio je ostati uz njega, ispuniti mu tu
želju da umre u blizini rodnog ognjišta. Tek kada ga je povrh sela pokopao,
sasvim se posvetio svojoj kolibi.
Napravio ju je od najkvalitetnije daske, lično
pripremane. Vrlo komotnu, unutra opskrbljenu sa svim nužnim. Sve je bilo ručna
izrada: kreveti, ormar, vitrina, sto i stolice...
Ističe o čemu je sve vodio računa birajući
mjesto gdje će koliba biti sagrađena. Gdje i koliko je bilo guste vegetacije,
drugih prirodnih zaklona, u kojem pojasu je bila rjeđa, naglašava
uharmoniziranost ambijenta kao prilagodbu smjenama godišnjih doba, i
funkcionalnost i sigurnost i u početnoj jeseni, neizbježnoj i teškoj zimi,
ranom i kasnom proljeću.
Ni snažni vjetrovi, jake kiše, eventualne
lavine, ništa nije moglo nauditi tome što je danima i mjesecima smišljao,
gradio, dopravljao. Stepen naše pažnje podiže na najviši nivo kada govori o
akustičnosti predjela u mjeri normalnog života tu, i potrebne odsječenosti od
okruženja.
Pričao je Mahir o svome kutku Zelengore, kao
da ga je riječima crtao. Unoseći na sliku sve one crte koje joj pripadaju, a
kako bismo ga mi mogli pratiti, razumijevati.
Naše uši upijaju podatak koliko je puta
silazio selima, vremenom zanavljao zalihe, pa i posuđe mijenjao. I
pedantan, i vrijedan, i oprezan i promućuran.
I za televizor se može reći kako je poluručne izrade,
sastavio ga je od tri neispravna. Zahvaljujući njemu, bili su u toku svih
dešavanja, informiraniji od bilo koga nas. Gledali su sve dnevnike, vijesti,
ostale emisije.
Problema sa strujom također nisu imali, kolibu
je smišljeno pravio na jednom planinskom potočiću, na njegovom najskrovitijem
dijelu. Tu je napravio i malu hidrocentralu, više nego dovoljnu za televizor i
jednu sijalicu.
Svjetlo nije moglo biti uočeno, napravio je i
drveni zastor koji je, prije nego će svjetlo upaliti, spuštao na jedini prozor.
Zato su bila dvoja vrata, s obje strane po jedna, za svaki slučaj. Zapravo,
troja. Ta treća su bila na suprotnoj strani od prozora, vrlo mala i specijalne
izrade i namjene. Njih je koristio četvrti član porodice, mačak Munja. Radila
su na principu klaćenja, tako da je Munja sam ulazio i izlazio. Sa sjetom priča
o Munji, suprotno nadanjima nije pošao za njima.
Zna Mahir da sve što priča izgleda
nevjerovatno, da to što Galib popratno klima glavom nije sasvim dovoljno, odmah
ponosno pokazuje i svoju lovaru. Još jednom nam kundak svojom ljepotom plijeni
pažnju, predivno izrezbareni jeleni s obje strane. Tako je prekraćivao duge
zimske noći, Galib potvrđuje da ih je za ovo vremena uradio sedam-osam,
različitih motiva, sve jednako lijepih ili još i ljepših.
Ali, on kazuje i za nešto još vrjednije. Mahir
pristaje pokazati nam tespih. Od tisovine, ali sem tog poznatog nam značenja,
te već shvaćene Mahirove preciznosti, na prvi pogled se ne uočava ta neka
posebnost. Ipak, spremno vjerujemo kako ga je Mahir uspio napraviti od jedne
jedine grane!
To je ta originalnost, niske nisu zasebno
pravljene pa kasnije spajane jedna na drugu, nego ih je Mahir direktno tako
pravio - nisku o nisku. Za sve je bila potrebna ideja, mnogo sati Mahirovog
strpljenja i nadarenosti, dok bi krajnje dvije i bilo ko od nas mogao spojiti.
Nisam odolio lično se uvjeriti u Mahirovu
genijalnost, sam sam poželio imati nešto slično. Ja to nikada ne bih bio u
stanju, ali uvijek postoji nada da će Mahir nekada imati vremena za još jedan
ovakav tespih. Osim takve želje, počinjem vjerovati u zaštitnu moć tisova
drveta...
***
Salko i Šaban su se žurno vratili s večerom,
nisu čekali da im se Mujo ili neko drugi pridruži, a sve kako bi što manje
propustili od Mahirove priče. A toga je bilo zanimljivo toliko, da sam u
momentu priznao mu kako će, ako preživi ovaj rat - imati materijal za dobar
pustolovni roman!
Slijedi još jedna priča koju nikako nećemo
zaboraviti. Niko od nas nije uspio pogoditi šta se to moglo dogoditi sedme noći
Ramazana. Zato svi proučismo po neko sure, kada nam reče da je to bila - ovca.
Došla im sama, u planinu, blizu mjesta do kojeg su oni išli šetati, loviti.
Tako, mesa su, a s obzirom na duboki snijeg, imali do kraja posta!
Kakav roman, film treba snimiti, stalno sam u
sebi ponavljao slušajući Mahira.
I sve tako, do onog najzanimljivjeg dijela.
Vrlo prosto nam je objasnio zašto se, odnosno kako se odlučio nakon toliko
vremena ipak napustiti Borač i Zelengoru. Dobio je od Boga išaret!
Bilo mi je žao uvjeravati ga da bi ipak trebao
postupiti kako je Ćuza poručio s Variza, odnosno noć tamo provesti.
On se pravdao time da je grehota majku mu
buditi, dok je nama bilo sve veće uživanje slušati ga. Postajali smo uvjereni
kako raspored straže nećemo morati ni praviti, odnosno da ćemo okupljeni oko
Mahira i zoru dočekati.
A Mahir u trenutku pokaza kako zna biti još
čudniji. Najprije je na pitanje kako i zašto je baš ovih dana odlučio iz Borča
da se povuče, još jednom ponovio svoju priču: Sve je to išaret. Božji išaret!
Dok je pokušavao uvjeriti nas, stalno je
pogledom prelazio s jednog na drugog. Povremeno se i obrtao okolo. Da bi, na
kraju, iskoristio pogodan momenat i mene odvojio malo ustranu:
-
Slušaj, ti mi
vjeruješ... Treba odavde ići što prije, ovo će pasti!
