Bilo je ovo drugi put kako je Mahir pravio
pauzu u svojoj priči. Prethodno, kada je majku ispratio na spavanje.
Sada je meni šapnuo što je htio, ostavivši me
par minuta u razmišljanjima. Koje potroših ne na ono što sam čuo, nego na
činjenicu kako on već satima priča nama, ne pokazujući znatiželju u suprotnom
smjeru. Jedva smo usputno provukli neke informacije o samome bataljonu, naših
osam mjeseci je stalo u nekoliko, još i razdvojenih rečenica. Bit će da je
Mahiru dovoljno ono što je putem radija slušao. Ili, ono što zna!?
Vraćajući se prostrijeli me pogledom. Pogledom
čudaka, na koji ću se teško navići. Opet me dodirnu po ramenu, podižući i moj
pogled ka polumračnome nebu. Već nekoliko noći ja sam i sam slično znao
uraditi, nebo mi se učini potpuno isto. S tim da sada bijah pod dojmom kako
njegove i moje oči ne vide jednako.
Iz tog razloga zadržah svoj pogled par sekundi
duže, a za koje vrijeme Mahir svojim opkruži oko nas. Nakon čega ponovi
prehodno rečeno:
-
Jedino tebi i
mogu reći, ovo će sve pasti!
Gledah ga zbunjeno, još zbunjenije slušah.
Nisam želio vrijeđati njegov išaret, ali mi se još manje vjerovalo u njega. A
opet, nešto je trebalo da znači to što je baš mene izdvojio.
-
Ako ti do sad i
vjerovah, sad više ne vjerujem – nešto sam mu morao odgovoriti.
-
Vjeruješ,
vjeruješ!
-
Kako da ti
vjerujem, kad znam da Grebak ne može pasti. Ovdje je preko hiljadu boraca, ovo
je jedina, kakva-takva veza Goražda i Sarajeva. Grebak ne može, ne smije pasti!
-
Vidiš, ja tebi
vjerujem da je ovdje hiljadu boraca, ali se zapitaj zbog čega sam ja baš sada
dobio išaret? Onda, kako onako mirno iskočih pred vas? Nije vam na čelu pisalo
da ste naši, pa ipak sam znao da mi ne prijeti opasnost. I to je išaret, isti
što me i dig'o iz Borča, natjer'o baš sada. Ja dalje puta ne znam, nisam smio
čekati da ovo padne, ne bih se sam mog'o Igmana dokopati. Eto, stig'o sam taman
na vrijeme. Zato i tebi govorim, ovo će za koji dan sve da padne! Muslimana...
Muslimanskog uha neće biti prije homora na Igmanu! Vi radite kako hoćete, ali
se ja ovdje ne zadržavam. Mogu ja izjavu, kome treba, i na Igmanu dati!
Slijegao sam ramenima. Nisam imao vremena
povezivati hodža-Merdanovo i njegovo pominjanje Igmana, niti sam znao šta da
mislim o čovjeku koji tvrdi da mu ja jedini vjerujem.
Bi mi drago kada svoju priču o skorom padanju
Grepka ponovi i pred ostalima, ispustivši djelove koje je samo meni kazao. Ako
ću narednih dana biti zamišljeniji, nervozniji, neka bar ne budem jedini.
Ono što mi poslije svega bi najčudnije jeste
brzo slaganje ostalih s njim. Istina, nije bilo baš najjasnije je li mu toliko
vjeruju, ili ga samo navode da bude detaljniji. Ali sam tražio vezu između
toga, i moga izdvajanja, gdje nikako ne nalazih da je ikako moguće da mu ja
vjerujem više nego drugi. Zapravo, neki se inat u meni probudi, te sebe počeh
uvjeravati kako iza stoji Mahirova mudrost, kako je on samo osjetio da mu ja
najmanje vjerujem, a da pretpostavlja da možebiti odlučujem u ime svih...
-
Sad će jacija.
Izvinite me samo malo – s iznenađenjima, Mahir nije kanio prestati.
-
Bujrum. Samo,
treb'o si nam ranije reći, da malo bajtu bolje počistimo.
-
Akšam sam klanj'o
u bajti. Sada neću majki da smetam. Mogu ja i ovdje. Na cesti.
Iz ranca je izvadio postekiju. Za koju je
moralo biti mjesta, uz tek jedan rezervni veš i nešto hrane.
Nisam prethodno išao bajti, pa sada očekivah
da će mu se Galib pridružiti. I on zna malo iznenaditi - samo se, kao i mi,
skloni ustranu.
Dok je Mahir mirno klanjao, mi s Galibom
ponavljasmo nešto od onoga što su nam ispričali. Sve je nas, posebno mene,
najviše zanimalo, i radovalo to što je Zelengora prazna, što se četnici ne
usuđuju posjećivati je. Što, najvjerovatnije, oni vjeruju kako nas tamo još
ima, i što se uglavnom drže samo onih područja s kojih mogu biti u bliskoj
vezi.
Kako nam i Galib reče, ne bi trebalo da ima
većih problema i prijepreka za otići tamo, boraviti neko vrijeme, izvesti neku
smjelu akciju...
***
Brujanje kamiona prekide tihu priču o ovome.
Ali, ne i Mahirovo klanjanje.
Izađoh pred kamion. Već time vozača malo
zbunih, uobičajeno je bilo da jedni na druge ne obraćamo pažnju. Oni su se
jedino i kretali u gluhija doba. A njihovi prolasci nama, odnosno pogled na
našu bajtu njima, bili su znaci da je još uvijek situacija stabilna.
-
Sačekaj malo –
govorih vozaču kroz prozorčić – da ti sad ne objašnjavam... Uglavnom, mislim da
će biti gotov najviše za minut.
-
Ma, nije problem.
Samo, nije mi nikako jasno kud baš na sred ceste!?
-
Rekoh, duga
priča...
Mahir je upravo završavao, te požuri da mi
došapne da priupitam vozača da ih poveze do Trnova, ako ima mjesta. Objašnjavao
je to majčinom premorenošću, nije baš ni nekog zdravlja...
Mjesta je bilo, na karoseriji. Jeste da bih ja
više volio da nije, ili da makar vozač nije imao toliko strpljenja, još i
sačekati da Mahirovu majku probudimo, ali je presudilo nešto drugo.
To se vidjelo u momentu kada se pozdravljasmo.
I dok je Galib podsjećao da bratu mu selame prenesemo, Mahir je još jednom,
ovaj put kroz noć, mirisao havu. Sad je još upečatljiviji bio način na koji to
čini, skoro da je doslovce mirisao. Onako kako to i neke životinje rade.
Da je nešto novo namirisao, siguran sam da bi
bar meni rekao. Tako mi je čvrsto stegnuo ruku na rastanku!?
Ne znam, ako mu i ne vjerujem, može biti da
počinjem. Ko zna!?
