Majka Fatu rano budi:
„Ustan' gore, ne digla se.
Kamenom se kamenila,
mramorom se mramorila.
Tvoje druge podranile,
rumen-ružu potrgale!“
I ustade l'jepa Fata,
ona ode pod tu ružu.
Kamenom se okameni,
mramomorm se omramori.
I kad njima bajram
dođe, 21. mart 1994.
svaki bratac ide seki.
Jadan Meho seke nema,
već on ide
prežalostan.
Već on ide prežalostan
svom kamenu
mramornome!
Iz kamena suza teče,
njemu kamen progovara:
„Oj bogati, brate Meho,
upitaj mi staru majku
–
Nosi li joj kamen
vodu,
mete li joj mramor
dvore?“
Ponovo
smo na položaju. Gdje se ništa ne mijenja. Kao ni u Deževicama i Dusini. I na
ustaškim linijama.
Mijenja
se oko nas. Već i odavno, no mi ovdje nismo samo logistički bili izolovani.
Promicale su nam mnoge informacije, u neke smo vjerovali u neke sumnjali, a
uglavnom se držali po strani. Navikli smo da se primirja potpisuju, pa krše,
navikli i da nam se štošta drugo tek vremenom kazuje.
Navikli
smo i na promjene u Armiji. Kod kojih nam je najbitnije bilo da se previše ne
dotiču nas, mi znamo šta smo i ko smo. Kada se nas ne dotiče, lakše nam je
razmišljati, komentarisati međusobno, ne brinuti što sve saznajemo usputno,
površno.
Tek sada i povezujem neke stvari. Pamtim dolazak Salje i mene iz Neretvice, snježnu mećavu što nas je okrenula u pogrešnom smjeru, trenutak kada nakon što smo se povratili kucamo u kuću u kojoj je sjedio Galib s odabranim društvom. Osjećao sam tada da to nije obično sijelo, biće da ima istine o ovome što se sada prepričava, taj dan je docurila informacija kako je, ili će biti, Galib postavljen za komandanta Šestog korpusa! Ako je bila istina, ne znam zašto se o tome šutilo, ja sam od onih koji vjeruju da nije nezasluženo, makar na današnjem vaktu svako o svakome umio naći i određeni broj mana.
Znam
da Galib nije išao nigdje odavde, bar ne na duže vrijeme, kao što sada znam i
da više nema Šestog korpusa! Našeg.
Formiran
je novi, Sedmi. Sjedište mu je u Travniku. Orijentacija, pomoć Petom, Krajini. Krajini,
o kojoj smo slušali u Voljevcu. Pričali su nam o Ključu.
Nije
nama žao tih priča, Ključa, ne bježimo od ratovanja tamo ali nama to nikada
nije ni bila želja. Nije nama žao ni Šestoga korpusa, nismo mi njemu prišli jer
se to nama htjelo, nego zato što nas je Prvi odbacio.
Nije
nama žao ničega, ali nam je malo čudno da se gasi jedan korpus, da bi bio
formiran drugi. Zar nije moglo samo sjedište biti promijenjeno, umjesto Konjica
da bude Travnik. Ili, zašto je uopšte prethodnog bio Konjic, zar nije odmah
moglo biti Bugojno. Sada ne bi bilo potrebe ukidati jedan da bi se napravio
drugi, samo bi jedan dio bio zamijenjen drugim dijelom.
Ovo
su pitanja kojima odgovori nisu neophodni. Neko je zaključio da zbog sukoba s
ustašama treba formirati poseban korpus. Sada kada se taj korpus gasi znači li
to da je stvarno kraj i sukobu. Da je on već ranije dogovoren, samo mi nismo znali
za njegove čvrstoću i labavost, odnosno ni saznati nećemo šta smo i mi i ustaše
radili proteklih mjesec-dva.
Ali,
znamo mnogo toga. Znamo sada i zašto smo jesenas mi povučeni ovdje. Još tada se
očekivao mir s ustašama, koji je u ratnom dijelu nekako i postojao. Čekalo se
više na političare.
I
dočekalo spremno. Barem, u nekim situacijama. Nekim ne važnim, kao što je naša
brigada. Ljetos Prvom korpusu nismo trebali, sada odjednom ponovo trebamo.
Šesti se razdjeljuje između Četvrtog, Prvog i Sedmog. Prvi uzima nazad Fojnicu.
A mi se, eto, zatrefismo tu!?
I
odmah, Karavelić dolazi, trči da nas posjeti! Da se pomirimo. Tako nam je
javljeno iz Deževica.
Pričam
s ostalima, čujem da mi tu ništa ne možemo. „A, valjda će donijeti i nešto
darova“, čujem i to.
Kako
mi sve to ružno zvuči. Da se sudbina ovako poigrala s nama. A tu sudbinu je
neko proizveo. Neko, ko nas je ljetos otjerao, a sada se miri. Valjda bi se
trebao izviniti.
A
mi razmisliti koliko je to izvinjenje iskreno. Ali, mi se ne pitamo. Kao što se
nismo pitali ni ljetos. Ili, tada bar dijelom jesmo.
Znali
smo za svoj ponos. Imali smo ga. Imali, vjerovatno jer su grobovi palih
saboraca bili presvježi. Ne kažem da ih sada zaboravljamo, nisam protiv
povratka u Prvi korpus, na ratišta gdje i trebamo biti, samo mi se ne sviđa
način na koji se to dešava. Trebalo je to biti ponosnije nego kada odlazismo.
Može
li pojedinac išta učiniti? Ne može...
***
Ili,
može. Ne znam da li je ispravno to što mi pade na um, ali mu se oduprijeti ne
mogu.
Pogodnost
je bila što je naša zemunica već krajnja. Meni je ostalo da izvršim
preraspored. Kako smo pokrivali dva rova, a bilo nas trenutno osam, to povlačim
sebe i Salju. Ostalima sam rekao da kažu da iza imaju dvojica skroz naprijed, a
Salju sam ostavio stotinjak metara poslije. Toliko sam i ja produžio. Za svaki
slučaj. Ako mu ne bude mrsko šetati čak do Salje, do mene bi moralo biti.
U
suprotnom, još ne razmišljam kako ću se ponašati. Moraću ga pozdraviti, pružiti
ruku, ponašati se kao da one julske noći na Bjelašnici nije ni bilo. Ili, barem
da ja nisam bio onaj na koga je potegao pištolj.
Tih
sat, dva ili koliko već, samo o tome sam razmišljao. Uzbuđivao se, pa ponovo
smirivao. Čas mi se činilo da sam dovoljno pametan da odglumim mirnoću,
ravnodušnost, da odglumim nekog drugog, a čas sam smišljao kako da nešto ipak
kažem ali da sačuvam dostojanstvo, i u odnosu na onda i u odnosu na sad. Ali,
to iziskuje dvosmislenost.
Ispravno
je samo: ili-ili. Što me vraća na misli o mirnoći, ravnodušnosti. Glumi. A šta
je gluma, nego dvosmislenost. Ispravno je jedino biti iskren. Imam li ja snage
za to?
