58 Ponovo trebamo

Majka Fatu rano budi:
„Ustan gore, ne digla se.

Kamenom se kamenila,

mramorom se mramorila.

Tvoje druge podranile,

rumen-ružu potrgale!“

I ustade lIjepa Fata,

ona ode pod tu ružu.

Kamenom se okameni,

mramomorm se omramori.

                                             21. mart 1994.

I kad njima bajram dođe,

svaki bratac ide seki.

Jadan Meho seke nema,

već on ide prežalostan.

Već on ide prežalostan

svom kamenu mramornome!

Iz kamena suza teče,

njemu kamen progovara:
„Oj bogati, brate Meho,

upitaj mi staru majku –

Nosi li joj kamen vodu,

mete li joj mramor dvore?“

Ponovo smo na položaju. Gdje se ništa ne mijenja. Kao ni u Deževicama i Dusini. I na ustaškim linijama.

Mijenja se oko nas. Već i odavno, no mi ovdje nismo samo logistički bili izolovani. Promicale su nam mnoge informacije, u neke smo vjerovali u neke sumnjali, a uglavnom se držali po strani. Navikli smo da se primirja potpisuju, pa krše, navikli i da nam se štošta drugo tek vremenom kazuje.

Navikli smo i na promjene u Armiji. Kod kojih nam je najbitnije bilo da se previše ne dotiču nas, mi znamo šta smo i ko smo. Kada se nas ne dotiče, lakše nam je razmišljati, komentarisati međusobno, ne brinuti što sve saznajemo usputno, površno.

Tek sada i povezujem neke stvari. Pamtim dolazak Salje i mene iz Neretvice, snježnu mećavu što nas je okrenula u pogrešnom smjeru, trenutak kada nakon što smo se povratili kucamo u kuću u kojoj je sjedio Galib s odabranim društvom. Osjećao sam tada da to nije obično sijelo, biće da ima istine o ovome što se sada prepričava, taj dan je docurila informacija kako je, ili će biti Galib postavljen za komandanta Šestog korpusa! Ako je bila istina, ne znam zašto se o tome šutilo, ja sam od onih koji vjeruju da nije nezasluženo, makar na današnjem vaktu svako o svakome umio naći i određeni broj mana.

Znam da Galib nije išao nigdje odavde, bar ne na duže vrijeme, kao što sada znam i da više nema Šestog korpusa! Našeg.

Formiran je novi, Sedmi. Sjedište mu je u Travniku. Orijentacija, pomoć Petom, Krajini. Krajini, o kojoj smo slušali u Voljevcu. Pričali su nam o Ključu.

Nije nama žao tih priča, Ključa, ne bježimo od ratovanja tamo ali nama to nikada nije ni bila želja. Nije nama žao ni Šestoga korpusa, nismo mi njemu prišli jer se to nama htjelo, nego zato što nas je Prvi odbacio.

Nije nama žao ničega, ali nam je malo čudno da se gasi jedan korpus, da bi bio formiran drugi. Zar nije moglo samo sjedište biti promijenjeno, umjesto Konjica da bude Travnik. Ili, zašto je uopšte prethodnog bio Konjic, zar nije odmah moglo biti Bugojno. Sada ne bi bilo potrebe ukidati jedan da bi se napravio drugi, samo bi jedan dio bio zamijenjen drugim dijelom.

Ovo su pitanja kojima odgovori nisu neophodni. Neko je zaključio da zbog sukoba s ustašama treba formirati poseban korpus. Sada kada se taj korpus gasi znači li to da je stvarno kraj i sukobu. Da je on već ranije dogovoren, samo mi nismo znali za njegove čvrstoću i labavost, odnosno ni saznati nećemo šta smo i mi i ustaše radili proteklih mjesec-dva.

Ali, znamo mnogo toga. Znamo sada i zašto smo jesenas mi povučeni ovdje. Još tada se očekivao mir s ustašama, koji je u ratnom dijelu nekako i postojao. Čekalo se više na političare.

I dočekalo spremno. Barem, u nekim situacijama. Nekim ne važnim, kao što je naša brigada. Ljetos Prvom korpusu nismo trebali, sada odjednom ponovo trebamo. Šesti se razdjeljuje između Četvrtog, Prvog i Sedmog. Prvi uzima nazad Fojnicu. A mi se, eto, zatrefismo tu!?

I odmah, Karavelić dolazi, trči da nas posjeti! Da se pomirimo. Tako nam je javljeno iz Deževica.

Pričam s ostalima, čujem da mi tu ništa ne možemo. „A, valjda će donijeti i nešto darova“, čujem i to.

Kako mi sve to ružno zvuči. Da se sudbina ovako poigrala s nama. A tu sudbinu je neko proizveo. Neko, ko nas je ljetos otjerao, a sada se miri. Valjda bi se trebao izviniti.

A mi razmisliti koliko je to izvinjenje iskreno. Ali, mi se ne pitamo. Kao što se nismo pitali ni ljetos. Ili, tada bar dijelom jesmo. Znali smo za svoj ponos. Imali smo ga. Imali, vjerovatno jer su grobovi palih saboraca bili presvježi. Ne kažem da ih sada zaboravljamo, nisam protiv povratka u Prvi korpus, na ratišta gdje i trebamo biti, samo mi se ne sviđa način na koji se to dešava. Trebalo je to biti ponosnije nego kada odlazismo.

Može li pojedinac išta učiniti? Ne može...

Ili, može. Ne znam da li je ispravno to što mi pade na um, ali mu se oduprijeti ne mogu.

Pogodnost je bila što je naša zemunica već krajnja. Meni je ostalo da izvršim preraspored. Kako smo pokrivali dva rova, a bilo nas trenutno osam, to povlačim sebe i Salju. Ostalima sam rekao da kažu da iza imaju dvojica skroz naprijed, a Salju sam ostavio stotinjak metara poslije. Toliko sam i ja produžio. Za svaki slučaj. Ako mu ne bude mrsko šetati čak do Salje, do mene bi moralo biti.

U suprotnom, još ne razmišljam kako ću se ponašati. Moraću ga pozdraviti, pružiti ruku, ponašati se kao da one julske noći na Bjelašnici nije ni bilo. Ili, barem da ja nisam bio onaj na koga je potegao pištolj.

Tih sat, dva ili koliko već, samo o tome sam razmišljao. Uzbuđivao se, pa ponovo smirivao. Čas mi se činilo da sam dovoljno pametan da odglumim mirnoću, ravnodušnost, da odglumim nekog drugog, a čas sam smišljao kako da nešto ipak kažem ali da sačuvam dostojanstvo, i u odnosu na onda i u odnosu na sad. Ali, to iziskuje dvosmislenost. Ispravno je samo, ili - ili. Što me vraća na misli o mirnoći, ravnodušnosti. Glumi. A šta je gluma, nego dvosmislenost. Ispravno je jedino, biti iskren. Imam li ja snage za to?

                                 ***

Neću saznati. Iako je vjerovatnije da je nisam imao, s obzirom da mi je laknulo kada sam ugledao Salju i Fadila same.

Pošto sam uzeo svoju kutiju cigareta, dar od generala, čut ću da je jedva izdržao i do drugog našeg rova. Dalje mu je lakše bilo poslati cigarete, pozdrave, i - izvinjenje. Baš tako su rekli, dobro sam čuo. Ne pitah je li to istina, ili me oni namjerno lažu. U ovom trenutku mi je najdraže bilo da je moj trik upalio, to jest da se nismo sreli oči u oči.

Tek poslije ću čuti još potvrda da je general ipak bio ovdje da se izvini, ne da se miri. Rekao je to još dolje u Deževicama, ponavljao ovdje na svakom rovu.

Ja ga nisam čuo jer nisam htio. Ali izvinjenje prihvatam, njega sam želio, a i zaslužio je. Ne vjerujem da nema iskrenosti, jer ne mislim da je neko iz naše Komande to i tražio od njega. Ne sumnjam da dolje nije bilo sve baš tiho, siguran sam da je bilo mrmoljenja među vojskom, glasnog pominjanja Proskoka, ali i da on nije bio nespreman.

Zašto ne vjerovati da nije lagao ni kada je rekao da je za Proskok krivica ne samo njegova. Da u Sarajevo nisu ulazile ni blagovremene, ni tačne informacije. Svjedoci smo i sami bili, slušali smo radio. Ako se tamo lagalo, skrivalo da linije padaju, zar nije slično moglo ići i unutar Komande korpusa. Do momenta kada se više nije moglo, kada se moralo reći. I kada je najlakše bilo za sve okriviti one koji su bili gore. A to smo bili mi.

Tada je i generalova reakcija razumljivija, mada će uvijek ostati da jeste bila preoštra. Ipak nije bila oštrija od nastale situacije.

Istina je, na kraju, opet izašla na vidjelo. Što bi trebalo da je najvažanije. Pa ako neko pokaže hrabrost da se izvini, drugi treba pokazati obraz da prihvati. I da, poslije svega, svi budemo zadovoljni.

Mislim da je general otišao s tim utiscima. I s jednim još pride. Zanimljivim, anegdotalnim. Momenat kada je na jednom od rovova bio pozdravljen od borca Šljiva Mirsada, koji mu je nakon pozdrava morao objasniti da je još početkom rata ranjen. U desnu ruku, pri čemu su dva krajnja prsta ostala nepokretna, savijena. Iako je obično nosio rukavice, danas vrijeme nije bilo tako zahtjevno. Priroda rane je učinila da je Šljivo umjesto pet digao - tri prsta.

Priroda naše jednice nije nas obavezivala da se međusobno pozdravljamo, a Šljivo se odavno navikao na svoju ranu. Tek je se sjetio vidjevši širom otvorene generalove oči. Brzo je shvatio i objasnio, izvukao generalu i pratnji osmijeh, te klimnuo na njihov savjet da rađe koristi rukavice, ili recimo cijelu pest.

I zasigurno učinio da general nazad ponese jednu simpatičnu priču. Što je bolje nego da je ponio o susretu sa mnom. Bolje, vjerovatno i za mene.

amblem pripadnosti 1. korpusu ARBiH