Ko naloži vatru u to
polje,
naložili Taslički
bećari,
da pokupe mlade
Taslidžanke.
Da se mladi kola
naigraju,
i djevojke pjesme
napjevaju, 18. mart 1994.
jera im je skoro
putovati,
jera im se skoro
pjevat' neće.
Spremaju se na carevu
vojsku,
spremaju se gradu
Carigradu;
ta se vojska skoro
vratit' neće.
Odmah
po buđenju, prisjećanje. I, naravno, uobičajeno ponašanje. Samo sam ja neumiven
izašao vani, po posljednju potvrdu da je sve sagorjelo, ili dogorjeva kako smo
željeli, odnosno da nam se ispred kuće providjelo.
Nije
me iznenadilo vidjevši par znatiželjnika koji su već tu. Vjerovatno noćas nisu
izlazili pa su sad poranili na doručak. A biće i da im je ovdje još toplije
nego u kući.
Nekom
drugom sam pustio da razgovara s njima, ja sam se vratio u red za umivanje. A
kada sam se vratio bilo je još ljudi, a priča je trajala.
Stalno
ćemo ponavljati naše uvjerenje kako su ovo uradili pijani diverzanti, ne da
nama naude nego da se malo isprazne. Oni će se svakako braniti, tvrditi kako
nisu, kako bi priznali, rekli bar nama, da jesu. Ostali će vjerovati nama, ili
njima. Tada tražiti sumnjivce između sebe. I skoro da se na svakoga sumnjalo.
Osim, na nas!
Kao
i kod krađe brašna, krave, hljeba ovo postaje priča svih priča. I za doručkom,
a i poslije.
***
Može
se reći kako se napravi neformalni sastanak bataljona. Ispred naše kuće.
Eko
je bio prilično ljut. Većini je ovo bilo samo smiješno, zanimljivo. Nekima je
stalo da se krivac nađe, drugi su se pitali da li je uopšte moguće pronaći ga.
Niko ga nije vidio, a mali su izgledi da će savjesno jednom priznati.
Jedini
tragovi su indicije. Neprijatelja nekih nemamo, ljubomornih na nas i ima
možebiti, ali baš toliko...
Mi
nismo motiv, motiv je zabava. Naravno da su u tom slučaju diverzanti metom
najvećeg broja upiranja prstom. Prestali su se i opirati, pravdati.
Dževad
je pokušao bar mene uvjeriti da oni ne stoje iza ovoga, računao je na veliko
međupovjerenje između nas. Bilo je doista veliko, ali me u ovo „nije mogao
uvjeriti“.
-
Dobro, nek bude da niste. Ali, ne znam što vam je
to trebalo!? Znaš mene, baš me briga da ste i cijelo selo zapalili. Ja mogu i
pod homorom – ovakvim mojim odgovorom znam da Dževad nikako nije bio
zadovoljan, ali nisam ni ja što nisam mogao drukčije odgovoriti.
I
ubrzo se cijela priča okreće na šaljivi ton. Krivaca je sve više, neki se
sjetiše da pomenu i moguće nekog ljubomornog muža iz Dusine. Po tome smo mi
bili meta, a ove kuće zapaljene kako bi imao vremena uteći. Još se, samo, stigao
negdje skloniti kada je čuo diverzante da pjevaju.
Drugi
nabrajaše kome su se sve Trošnjani zamjerili iz bataljona. Bi tu primjedbi da
smo ovo, a i gore zaslužili. Zatim hvale onome ko je sve ovo smislio,
isplanirao...
I
mi smo aktivno uključeni u svu priču. Pri čemu se držasmo jako dobro. Kao što i
trebaju oni za koje se jedino zna da nisu krivi.
***
Tek
sam u jednom momentu zatreperio. Samirov otac, nadimkom Bane, i nije toliko
razmišljao ko li je odgovaran, samo je izražajno osuđivao postupak. Nabrajao je
kako bi sve trebalo kazniti ako ga se uhvati.
-
Ja mu jebem baba u brkove, ko je da je – Laci je
stajao do njega, i ne uspjede zadržati u sebi način da bocne bivšeg kolegu iz
kuhinje.
Nisam
jedini zatreperio, Bane se protresao. Nisam siguran da je znao nasigurno da je
upaljačem kresnuo njegov sin, ali je očito kako je bar sumnjao. Ovo mu je mogla
biti potvrda. Potvrda, koju nije želio.
Njegovu
reakciju, srećom nije vidjelo mnogo ljudi. I koji jesu, nisu stigli čuti, ili
razumjeti Lacijeve riječi. U krajnjem slučaju nemaše vremena, želje da bilo šta
povezuju.
Kad
vidjeh da je sve završilo bez posljedica zadovoljih se prijekornim pogledom
prema Laciju. Na koji sam dobio odgovor pogledom koji je objašnjavao kako je
vodio računa ko je u blizini, koliko glasno će reći, te da nemam razloga ni
dalje sumnjati u njega.
I
zaista, čemu sumnja. Otkriveni ne možemo biti, a direktno priznati nećemo.
Šaliti se možemo kao i drugi, pa i na svoj račun. Čini mi se i kada bih ja sada
ispričao kako sam ja potpalio niko mi ne bi povjerovao.
***
Osim,
jednog čovjeka. U jeku šaljivih, komentara koji se i ne bave više ni štetom ni
krivcima, čak ni opasnosti koja je nama prijetila, izdvoji se jedno, ipak
ozbiljnije mišljenje.
-
Ovo je maslo Trošnjana! – Macan je ovo i
izgovorio, ne kao sumnju nego kao tvrdnju.
-
Ti si lud! Ko bi ždio sam sebe!? – neki ga
dočekaše, znajući ga više kao vječitog šereta nego ozbiljnog.
-
Ja vam kažem da je ovo iz njihove glave, a vi
kako hoćete...
-
Eto, ti bi potpalio kuću do svoje, i leg'o
spavati, i čekati hoće li neko vidjeti plamen i zovnuti te. De ba, Macane, ne
lupetaj. Nema logike nikakve – Huso Alibašić je govorio bolje nego što bi mi
sami, još jednom pokazujući svoju vještinu biranja riječi koje u sebi nemaju
glas r – da su moju, ili tamo nečiju kuću... pa hajde, možda bih i ja kaz'o da
su oni.
-
Ima li logike ili nema, ja to ne znam – Macan je ostao
nepokolebljiv – niti mi je jasno šta im je bio cilj. Ja samo znam da su oni.
Evo, desnu bih ruku dao...
Krijući
premjerih pogledom Lacija. Jedva se suzdržavao čestitati Macanovoj intuiciji.
Umjesto toga je tražio ko će ići po sjekiru, Macanu da ruku siječemo. Mi smo se
mogli nesmetano složiti s time, kleti se da nismo mi.
Uzaman
je Macanu što je ostao nepokolebljiv, kada je ostao i usamljen.
I
Eko je, kada je pozvao bataljon da se razilazi, uzeo nas u usta. Ne kao sumnjivce.
Istakao je mirnoću i poštenje po kojima smo poznati, to što do sada niko od
komandanata nikada nije imao problema s nama, našim ponašanjem, te tek nesigurno
najavljujući kako će kad-tad otkriti ko zaista stoji iza ovoga.
Polazeći,
Huso ponovo priđe Macanu. Rukama mu je odmjeravao blizinu zapaljene i naše
kuće, sada naglašujući kako postoji mogućnost da je on priždio, ali ne i da smo
to mi učinili.
Nepokoleban,
u društvu Husa, i Macan nas ostavlja na miru. Da se šetamo po zgarištima,
razmišljamo o tome „ko nam je zlo mislio“, vjerujemo Komandi „da će istrajati“,
i uspjeti „pronaći odgovorne“...
Ostali
nam vjeruju, što je bitno, Macana nećemo uvjeriti, i nema potrebe - nebitno je.
Kao
što sam obećao sebi da ću jednoga dana o hljebu reći istinu Redžu Fisoviću,
tako razmišljam i za Macana, o ovome. Zaslužio je.
Jednoga
dana...
