Večerala dilber
Umihana.
Po večeri kosu
brenovala,
jedan pramen, devet
uvojaka.
Na demir se pendžer
naslonila,
kako pala, tako i
zaspala.
Budila je tri jangina
mlada:
Prvi pjeva ispod
njenog dvora,
ona njemu oka ne
otvara.
Drugi cuka halkom na
vratima,
ona njemu oka ne
otvara.
Treću budi – u oko je
ljubi.
Ona njemu oko
otvorila,
otvorila desno pa
lijevo,
i ruke mu oko vrata
svila!
Pjesma
stade. Znamo, diverzanti su primijetili vatru. Sad mi nastupamo.
U
prilog je išlo da su nemalo popili tako da nisu žurili koliko su htjeli. A mi
smo naoružani strpljenjem. I tišinom.
Čuli
smo i korake, i začuđeno mrmljanje Dževada, Redža i ostalih. Razaznajemo da je
prvi, najbitniji utisak po našoj želji. Zaključili su kako je neko nas nakanio
zapaliti.
Organizuju
se. Jedni su oštroumno prihvatili da je naša velika sreća da su oni stigli na
vrijeme, te se već hvataše posla oko gašenja. Drugi su se pitali kome smo se
toliko mogli zamjeriti, i ti su već lupali nam na vrata.
Iako
su Spirjani i Salja „spavali“ u dnevnom boravku dogovor je da Laci prvi „čuje“
kucanje. On je dugo radio u kuhinji, i najlakšeg je sna. Mene je gurnuo, da
dobije potvrdu da je vrijeme da čuje...
Mrak
je sprječavao da uživam gledajući kako Laci pipa, traži vrata sobe, lagano ih
otvara kao da ne bi budio ostale, te mirnim, normalnim koracima prilazi
ulaznim.
Jedva
sam se suzdržavao da se glasno ne nasmijem čuvši Lacija kako glumi tek
probuđenog:
-
Ko je noćas, u pičku materinu!? – osjetio sam
ozbiljnost u glasu, čak i kako tom prilikom trlja oči.
-
Dževad je, otvarajte. Izgorjeste!
-
Ko je!? Dževade, ti si? – zastao je s rukom na
bravi, provjeravajući je li dobro čuo ime, a pokazujući da nije razumio ostalo.
-
Ma jesam. Otvaraj, čovječe! Hej, gorite, čuješ li
ti šta ti govorim!?
-
Čujem... Ali, ne kontam – ovo je rekao, i tek
počeo otključavati – šta je, jeste li vi normalni, znate li koliko je sati?
-
Jesi li ti normalan!? Pa pogledaj, čovječe! Neko
je zapalio ove kuće do vas!
Tišina
tri-četiri sekunde. Koliko bi i normalno bilo da se neko povrati od čuđenja.
-
Kakav vam je ovo fazon!? – Laci se smišljeno
pribrao, a znam da je izgledalo kao da je razmišljao ko bi moglo biti da je to
uradio.
-
Kome?
-
Daj ba, Dževade...
Laci
prekida raspravu, i okreće se buditi nas. Izgovara Saljino, te moje i Fadilovo
i Feridovo ime.
Nismo
uvježbavali, ali smo smislili redoslijede i načine buđenja, reakcije. I naša su
razmišljanja o cijelom događaju neujednačena, kao i postupci.
Dok
su Spirjani bez riječi, odmah po brzinskom navlačenju pantalona, krenuli pomoći
onima koji gase, Salja je činio isto ali uz očekivano bunovno mrmljanje. Ja sam
odugovlačio s izlaskom, naglabajući „čije bi ovo maslo moglo biti“. Za Fadila i
Ferida oko toga nije bilo dileme, gdje je Fadil još i dodatno negodovao
govoreći „da gasi onaj ko je i zapalio“.
***
Izlazak
ispred kuće prikaza mi prizor kojim sam bio dijelom i iznenađen. Izgledalo je
kao na filmu.
Štala
se već obrušila, kuća u sredini u divnom plamenu, dok se u nama bliskoj vodila
fina borba da se, bar izbjegne katastrofa.
Ide
teži dio. Izlazimo na svjetlo plamena, ne možemo se tek tako pretvarati kako
nas se daljnji tok događanja nikako ne tiče.
Svoj
doprinos sam htio dati krenuvši u podrum po kante. Ali sam zaustavljen
komentarom kako je za vodu odveć kasno.
Vidljivo
je bilo da je i srednji objekat nespasiv, ali sam hrabro kročio unutra. Nisam
se osvrtao na nečiji poziv da tamo ne idem, glumio sam nekog kome je jako stalo
da se vatra pošto-poto ugasi.
Unutra
sam ostao koliko mi je vrelina dozvoljavala, za koje vrijeme se nisam ni trudio
učiniti išta do biti spreman pobjeći ako bi se koja plamena greda srušila.
Kada
sam izašao činilo mi se kako sam možebiti i pretjerao s boravkom unutra. Lice
mi je bilo malo opaljeno, a do košulje se nisam mogao dohvatiti.
Smjenjivali
su se i oni u desnoj kući. Dugo je izgledalo da će ta kuća biti dobrim dijelom
spašena, zbog srednjih greda ne jako zahvaćenih vatrom. I cijeli angažman je
bio ubrzo sveden na okretanje tih greda i gredica lijevo, ka kući od koje se
već odustalo.
***
Ipak
je konačna bitka izgubljena. Nikako zbog nesposobnosti, mahmurluka onih koji su
spašavali, već zbog ne-volje onih kojima to nije bio cilj!
Svako
malo sam se divio nama, našem snalaženju. Bili smo vrlo pokretljivi, uvijek
spremni ugrabiti pogodan trenutak da se izmaknemo od drugih, kako bismo
nakupljeni smijeh, neozbiljnost, ispuhali iz sebe. Šapatom, ili samo migovima
razmjenivali smo misli, koje su došle do te „Velika je sreća da i mi učestvujemo
u gašenju, jer ovi, kakvi su, bez nas bi još i uspjeli, spasiti ovu kuću,
najbitniju!“
Ferid
je sve vrijeme imao i svoj poseban način suzdržavanja od sučeljavanja s
istinom, glasno je gunđao, psovao, sve i svakoga, uz Fadilovu potpunu podršku, uobličenu
u nekoliko puta ponovljenu tvrdnju, kako smo „glupi što gasimo, spašavamo
ustaško“.
Pa
tako, nije toliko dugo ni moglo držati Dževada začuđenog, koji nije mogao ne
primijetiti jednu veliku gredu koju je već jednom stigao okrenuti lijevo, kako
ponovo stoji nageta suprotno. Brzo se povratio od čuđenja, čim je shvatio da se
bez dileme radi o istoj gredi. Shvatio je tada još nešto.
Ja
sam pobjegao u dio gdje je dim bio jači, ipak sam i kroz njega pratio kako
Dževad traži Ferida. Kada ga je našao, desilo se ono što me neodoljivo podsjeti
na dan kada su policajci tražili „ukradeno“ brašno. I tada su se na isti način
licima sreli. Razlika je što su sada zamijenili pogled i osmijeh. I što nije
bilo potrebe da jedan drugome nanovo nešto pojašnjavaju.
***
Bio
je to trenutak kada se i Dževad predao. Ubrzo poslije čega smo i svi bili vani.
Tada
su već pristizali i drugi, probuđeni pucketanjem crjepova, te ostalom bukom.
Skupljali su se iznad, tek se rijetki usudivši protrčati kroz uzani, vreli
prolaz. Među prvima su stigle i najbliže nam komšije, ništa manje iznenađeni
nego drugi, i mi sami što bijahosmo.
Ali
jedino što još svi skupa mogosmo je predato promatrati kako se ruši i kuća u
sredini, omogućujući tako da se i desna, uz ono što smo ipak učinili, konačno
sruši, ali na pravu stranu.
Nije
se dugo čekalo da i Eko Džamlija stigne. Nije bilo potrebe da uzima neke
posebne izjave, diverzanti-policajci su prvi uočili požar. I, naravno, nas
zatekavši na spavanju.
Najbitnije
od svega je da požar nije prešao na našu kuću, da je makar to spriječeno. Mi
ćemo još neko vrijeme dežurati, dok budemo sigurni da se to ni usljed
eventualno nekog snažnog vjetra neće ni desiti.
Ostaćemo
prilično dugo. Ne iz straha da ćemo mi stradati, već da se, ako zatreba,
pobrinemo da ostane što manje za čistiti, sutra kada to Komanda zatraži.
