Kad izgorje Bešir-age
kula,
ne može se Gacku polju
prići
od plamena dvora i
ahara,
od figana agin
Sibijana.
Bešir-age tude ne
bijaše.
Na aharu ključkog
kapetana
Bešir-aga na ručku
bijaše. 17. mart 1994.
Ulazi mu sluga
Huseine:
„Ah moj aga, izgorješe dvori!“
„Hvala Bogu, sluga Huseine,
kad ja imam stotinu
ćifluka
i na njima stotinu
ćifčija;
Lasno ćemo pograditi
kule,
b'jele kule i lahke
ahare!“
Deževice,
kao nekim čudom, postaše považan tranzitni centar. Vidio sam da su Butmir i
Hrasnica dovoljni Sarajevu, kada su materijalne potrebe u pitanju. Međutim,
jaki su razlozi koji stvoriše nuždu povezivanja Sarajeva sa Srednjom Bosnom,
prije svega Zenicom i okolinom. Rijetki su se slučajno zadesili toliko daleko,
kao moja tetka Ziba sa svojima. Ali je puno onih koji su ratnom nevoljom išli
kamo su mogli.
Nismo
Mufo i ja jedini koji talismo želju za susretom s bratom, još familije. Tunel
ne služi samo za snabdijevanje gradom, niti prvenstveno za isturanje dijela
vojske izvan. Mnogima znači bolju, manje opasnu priliku da se vide, sretnu s
najvoljenijima.
Sukob
s ustašama je kao najpogodniju rutu iscrtao onu koja uključuje prijelaz preko
Pogorelice i Radave, tako i kroz Deževice. Sam put je sveukupno vrlo dug,
iziskuje negdje noćenje. Neki su unaprijed isplanirali, Fojnicu ili Tarčin, ali
svi ne mogu izdržati dokle su planirali, ili nisu imali šta planirati. U svakom
slučaju, na put se ide uglavnom nedovoljno spremno.
To
je upalilo lampice kod mnogih u bataljonu, koji stalno motre na ulicu, vrebaju
potencijalne konakdžije. Postupak koji ima puno opravdanje. Sevap je pomoći
onima koji vape za pomoć. A takvi ne ostaju dužni. Ako ništa, ako nose sa sobom
kahve - i radi sebe će izvući makar jedno pecivo. Ili, u boljem slučaju bocu
alkohola.
Ja
nisam razmišljao na takav način, ali ih ima koji jesu. Ferid i Fadil su pomalo
bili ljubomorni na druge.
Svi
su imali idealnije kuće za privući umornog putnika namjernika. Naša se nije
vidjela, iako najvisočija niže se nalazila od one u kojoj stanovaše Munja i
Samir. A skoro se naslanjala na jednu skroz staru i u ruševnom stanju, uz koju
je bila jedna nešto bolja, i štala. Obje te kuće su bile neuslovne za
stanovanje, jer je iz bolje već odnešeno haman sve što je pravom domaćinu
služilo.
Prva
ideja koju je Ferid okušao je da dežura na cesti, te tako nekoga svrati. No
vrijeme se opet pogoršalo, hladan vjetar često puhne, nimalo prijatno žrtvovati
se. A povremena izlaženja nisu bila sretna.
Druga
ideja je bila s natpisom „konak“ i sa strjelicom prema prolazu ka našoj kući. Već
tada bih rekao kako je ovo jednostavnija, ali ideja koja ima više izgleda na
uspjeh nego eksperiment s centralom, da se opet vrijeme ne pokaza kao velika
ometnja.
Tek
što je tabla uređena i postavljena, zima nam reče da ima još zaliha snijega. A
u kotlini u koju su Deževice uglavljene još ni prošli snijeg nije potpuno
iskopnio. Novi je prhak i ljepljiv, pa oštri vjetar brzo zamagli primitvnu
drvenu tablu. Sve podsjeti na propali pokušaj pretjeranog snabdjevanja
električnom energijom, ni sada se nije isplatilo nadmudrivati s vjetrom.
***
Preostala
je treća, na prvo predočavanje nedvojbeno luda ideja. Ali ne kaže se uzalud, da
su sve lude ideje i genijalne.
Ukloniti
tri objekta, koji nam i tako smetaju. Bez obzira na kuhniju iza, te relativnu
blizinu Munjinih, ispred čije kuće je cesta prolazila, od početka se osjećasmo
sasvim izolovani. Baš zbog tih neuseljenih kuća i štale, koji nam potpuno
skrivaše vidike ka ostatku bataljona. Nije nam prednost ni što smo na kraju
sela, iz perspektive onih koji idu iz Zenice, i koji su nama zanimljiviji, ali
bismo se ipak isticali kada ne bi bilo ovih smetnji.
Tri
velike prijepreke su na putu realizacije Feridove ideje. Prva je stroga zabrana
bilo kakvih skrnavljenja kuća i imovine, posebno paljenja. Drugi je blizina
najbližeg nam objekta, između se komotno prolazilo ali su se krovovi gotovo
dodirivali. I treće, kako na nekog drugog svaliti krivicu za to naše ne časno
djelo.
Recimo
da prvi i nije problem, ako se druga dva uspješno odrade.
U
stvari, u sponi ta dva i leži genijalnost ove Feridove ideje.
Iskustvo
s Cikijem i Ekom me hrabrilo, tako da svesrdno podržah i ovu ideju, ma koliko
bilo da sam iznutra protiv nje. Ovo mi se čini većim izazovom, komplikovanije
je, neizvjesnije hoće li uspjeti. Tamo je sve bilo stvar tehnike, naučenosti
jednoga, i tek nužna mala moja pomoć. Ovdje ćemo mi svi imati dvije uloge,
sasvim laku tokom samoga čina, te mnogo težu kasnije. Ćutati o svemu. Naravno,
paljenje će odmah biti vidljivo, ali će se baš tu vidjeti sva genijalnost.
Prvi
dio zadatka je bio jednostavan. Jedina je posljedica što u cijelu priču se
uvode još dva lica. Pouzdana, za koje sam ja garantovao.
Doduše,
Munja se malo distancirao ali je bitno da će makar ćutati. S druge strane se
Samir nije čak ni pogađao. Njemu se sve toliko dopadalo da je izvjesno kako bi
pristao i džabe, ličnog zadovoljstva radi.
Naše
su procjene bile da ćemo se naći na dvije kutije cigareta, te u startu nudismo
jednu. Brzi pristanak Samirov je značio mnogo. Povjerenje koje trebamo, i na
koje ćemo uzvratiti. Ako sve završi prema našim planovima, ipak će on za svoj
trud dobiti dvije kutije.
Taj
njegov trud, naizgled i nije težak. Ući u tri objekta, od čega dva drvena, i
lagano ih potpaliti i nije neka mudrost. Pa ni vrijeme koje smo mu sugerisali,
a koje će se otprilike poklopiti s vremenom kada diverzanti stižu sa sijela iz
Dusine.
Jedino
u svemu opasno je što to čini njegova ruka. Bez obzira na naša objašnjenja zbog
čega, mnogi bi se zamislili. Samir nije, siguran je i u našu šutnju, ali
bezbeli i u svoju, u koju neki od nas možda i sumnjasmo.
Ali,
on je i onaj ko nam je najbliži, i u koga i imamo najviše povjerenja. Zato smo
njega prvog pitali, zato je priči oko toga kraj.
***
Neupadljivo
smo tokom popodneva šetkali selom, uvjerili se da je grupa diverzanata i danas
otišla u Dusinu. A da sve bude sasvim uobičajeno i ja sam sa svojom grupom
išao. Naše je sijelo bilo kod Fatime i Fazile, završivši se ranije, a kako nama
i odgovara.
Ostalima
nismo govorili, za ovaj plan je značajno da što manje usta zna, posebno da naš
boravak u Dusini ostane najnormalniji. Čak sam se i ja s Munjom i Samirom
rastao kao i svaki put, namigaji očima se kroz noć nisu ni vidjeli.
Moj
ulazak u kuću dočekan je potvrdom da je sve spremno. Lagano smo ispušili „još
po jednu“, a onda svi otišli „na spavanje“.
Latif
je nekoliko puta pogledao na sat prije nego će prići prozoru i odškrinuvši
storu uvjeriti se da je Samir upravo krenuo.
Tada
sam i ja ustao tiho, te smo lagano pratili kako se plameni jezici probijaju.
Strijepili smo malo, zbog bojazni kako je moguće da će diverzanti kasniti iz
Dusine. A to bi značilo da će vatru čuti neko drugi, što bi ozbiljno ugrozilo
cio plan, odnosno ona treća prijepreka bi se ispostavila težom od našeg izbora
njenog savlađivanja.
Ipak
me je nešto iznutra smirivalo, govorilo mi da će sve biti tačno kako smo
zamislili. Jednake sumnje, ali i jednaka vjera je izbijala i iz Lacija.
Drugi
su bili nestrpljiviji, o čemu osvjedoči lagano kuckanje u zid iz Feridove i
Fadilove sobe. Odjurio sam izvjestiti ih da je Samir svoje obavio, i to izgleda
savršeno dobro, da je sad sve ostalo u rukama diverzanata. Do tada Laci motri
da vatra ne bude najbrža, i ne zahvati i našu kuću.
Taman
sam im to prenio, svi čusmo tihi Lacijev poziv. Govorio je da idemo nazad u
kreveta, što je značilo da mu se čini kako je čuo da diverzanti upravo ulaze.
U
par sekundi smo svi bili pod jorganima, a prvo zaustavljanje daha je omogućilo
da i svaki od nas čuje laganu pjesmu pri dnu sela. A to su i jedino mogli biti
diverzanti.
Osmjehnuh
se. Sada sam bio siguran da ćemo uspjeti.
