„Znaš, đevojko, kad smo
mali bili,
mali bili, u mejtef hodili.
Zajedno smo knjigu naučili.
Ti nosaše džamadan zlatajli,
dojke rasti – džamadan
se krati?
Raspuč' puce, hel mi srce
puče!“
13. mart 1994.
Odgovara lijepa đevojka:
„Crkni, pukni, raspučit
ga neću!
Dok ne nađem takvoga bećara;
Koji će ga znati raspučiti,
u đerdeku, na dvoru svojemu!“
Zima
je uzela predah, ali se rat ovdje ne vraća. Ne čudi nas, očekivali smo.
Došlo
je ono čemu se zna vrijeme, bez obzira na rat. Još jedan bajram dočekujemo
ovako, s neizbrisivim prisjećanjima na neke prošle, a s nadama, i u ratničkim
uniformama, okrenuti svim budućim, koji će također dolaziti po svome, Božjem
rasporedu.
Prethodni
ramazanski bajram sam dočekao u Kerleta Lukama, ali sam post koji mu je prethodio iskusio
u Visokom. Nisam ga se pridržavao kako dolikuje muslimanu, a kao pravdanje sebi
uzimao sam ono što smo od tolikih čuli, ko s puškom pogine, boreći se za
pravednu stvar, džennet mu je svakako obezbjeđen, grijesi oprošteni. A za žive
ima vremena.
Negdje
se na sve to i drukčije gleda. Teško ću iz pamćenja izbrisati trenutak kada sam
zaibretio jednog unproforca, muslimana naravno, time što sam u uniformi
bosanskog ratnika u vrijeme posta išao ulicom s pripaljenom cigaretom.
Vjerovatno sam trebao uvažiti da je moje postupanje nepristojno, zbog onih koji
jesu postili, no i uvijek će mi uz ovo podsjećanje dolaziti i pitanje je li taj
vojnik razumijevao kako je ovima koji poste, u kakvim uslovima to podnose. Za
sebe sam imao odgovor, makar mi i to bio grijeh, koji će mi ratnički biti
oprošten, ili ću ga vremenom nekako drukčije okajati, da su mnogi post
prihvatali i zbog činjenice da će njime lakše izdržavati glad, koja je u različitim
omjerima svakodnevno prisutna.
Nešto
slično osjećah i dok boravih u Sarajevu. Uz ponešeno znanje kako ni ovdje nije
mnogo lakše, gdje će za prisjećanja na ovaj bajram riječ glad biti ta koja će
se čvršće vezivati, ispred onih koje znače snijeg, mraz, zimu.
Nismo
svi isti. I ne više toliko vezan za priče o šehidima, uvjerio sam sebe da
jednostavno ne bih mogao istrpiti. I nisam sam, većina nas je takva. Uz
poštovanje prema onim izdržljivijim, istrajnijim.
Ako
i nisam kadar postiti, s vjerom sam slušao ezane Beće Merdana. I nerijetko se
prisjećao nekih druženja s njim. Posebno, priče da je usnio datum svoje smrti,
a opet nije izostao iz akcije koja se poklopila na taj datum. Osjetio sam tada
tu snagu vjere koja je izbijala iz njega.
Prisjećam
se i granatiranja Proskoka, njegov brat Fehim koristi prvo zatišje da ondje, za
bukvom, otklanja podne na vrijeme...
Ratna
priča Mahira Muharema mi nikada neće napustiti pamćenje, njegov dolazak sa
Zelengore na Grebak, pred njegov sami pad, sve što mi je o tome kazao, još me i
prije mene uvjerivši da mu vjerujem...
***
Takvih
priča je ovdje, srećom, izostalo. Pa nam je upamtiti neke druge.
Nije
nas mnogo postilo, no neki će reći kako je dobro što je veći broj odlazio u
džamiju. Makar bilo tu i onih koji ne znaju klanjati, i koje zaprati glas da i
to čine zbog djevojaka. Ako nije bilo teško naći izgovor za nepošćenje, nije ni
za ovo. Sve češće se čuje i to - da je najbitniji nijet. A i mi, ostali,
imadosmo svoja pojašnjenja: Nećemo ni tamo, ni ovamo.
S
tim, da nam se nekima još priši ona, za sve ima prvi put. Ahmet Tahto i Muamer Zunđa
su u vrijeme teravije krenuli iz kuće domaćina kod kojeg su sijelili, a htjevši
usput zapaliti cigaretu tek vidješe kako nijedan upaljača nemaju. Razumljivo,
krenuli su ka prvom svjetlu koje su vidjeli.
-
Izvinite, je li ima neko vatre – Ahmetu su
žurilo, pa je odmah s vrata zapitao, vjerujući da se radi samo o još jednom
sijelu koje se upravo završava, ne gledajući sastav ljudi koje je gledao,
odnosno u kom su poslu.
-
Izvini ti, momak, ovo je džamija – od nekih naših
koji tu bijahoše čuo sam kako je hodža mirno, na trenutak prekinuo hutbu.
Još
učtivije se Ahmet još jednom izvinio, ovaj put na smetnji. A sada se osmjehne
kada ga neko podsjeti kako mu je nemanje upaljača valjalo, inače nikada ne bi
ni kročio u džamiju.
