otac i majka učili, ljubav da uzvratiš;
Dobro si znala kako, drugoj da me ne daš.
Prekasno je bilo, da i mene shvatiš,
previše rano - ljubavi da se predaš.
Žensko lice nije rođeno za suze,
i na rastanku hoću da gledam osmijeh tvoj,
bol nek trpi ko je muške krvi.
Nije mene uništio ni posljednji boj,
vrijeme je, snage imam da odem prvi.
Budi mi i noćas jednako lijepa
kao i svaki put kad nazdravljasmo vinom.
Ni sutra ne tuguj, već mene krivi:
Zašto je otišao ko te zvao jedinom?
Kakva je ta druga, s kojom će da živi?
Iskustvo života i na tebe čeka,
na propušteno da te katkad podsjeti,
na ono što si i od sebe krila:
Da si mogla više me voljeti,
da li bi zbog toga manje sretna bila?
Kada život sretna, i nedužna proživiš,
ne žali što se ništa vratiti neće;
Ni istina ta, koju nekad nisi znala!
Srce i tad, nek ti zaigra od sreće,
kad shvati: Samoća se je - ona druga zvala!
