Nit'ja spavam, nit' ja
dr'jemam,
nit' ja sna imam,
već po vazdan kraj
pendžera
suze proljevam.
Kud god koja ptica
leti,
ja je oplačem,
kud god koji putnik
prođe,
ja ga upitam:
19/20. avgust 1993.
„Oj, putniče,
namjerniče,
vidje l' dragog mog?“
„Sve da sam ga i
vidio,
ja ga ne poznam!“
„Moje zlato poznajito,
lahko poznati,
na njemu je
dug'-dolama
duga do zemlje.
Okićena, pozlaćena
zlatom žeženim;
Crna oka, mrka brka,
stasa visoka!“
Eventualne
primjedbe da sam se ogriješio prema nani tako će ipak zadržali u sebi. Nešto ću
i ja, još neko vrijeme. Koliko mogu reći da sebe poznavah ranije sam volio
razmišljati o svojim postupcima, sada ipak kao da odluke uglavnom donosim
spontano.
Kada
smo na Igmanu dobili po kutiju cigareta, nijet je bio jasan, logičan. Mislio
sam i da ništa neće moći poremetiti moju riješenost da na taj način obilježim
svoj ponovni susret s Mufom. Ipak je razdvajanje podno Dragomilića proizvelo
neka jaka prijateljstva, ta kutija cigareta ih je učvršćivala.
Nemam
dileme da li će mi Mufo zamjeriti zbog toga, no ja sam sam sebi predbacivao.
Trebao sam sačuvati barem dvije, tako bi i nemar oko lanč-paketa nestao u par
minuta, kroz dimove tih cigareta.
Ali da sam se na taj način iskupio
ne bi mi na um palo ovo s nanom. Možda sam i ja malo sumnjičav bio, no
činjenica da je sve završilo ovako, s hairom, pokazuje kako je jednostavno tako
i moralo da bude. I ovo sada s nanom, i ono ranije s cigaretama.
***
A
vrijeme je teklo svojim tempom, među nama niko nije imao sat, nismo se išli ni
raspitivali, pričom i osjećajem smo potisnuli sve na šta i ne možemo uticati,
pa prvi ponovni osjećaj zabrinutosti osjetismo u momentu kad se akšam poče
ubrzano spuštati s obližnjeg brdašca. Sumnjali smo, s pravom, da ćemo za dana
Bistrici, ali jednako bili uvjereni i kako nećemo negdje ovdje noć dočekati.
Međutim, to se ipak desilo.
To
je bio signal da jedan od nas treba ipak prošetati selom, izaći bar na cestu.
Nikog tražiti lično, samo informaciju ima li naznaka kada ćemo nastaviti put.
Najmlađi
sam, i bez obzira što sam pješačio do Dragomilića i nazad, i ovo je posao za
mene. Ali oko kojeg se i neću pomučiti, gornji dio štale ispod koje smo mi
puštao je znakove koje nije bilo teško razumjeti. Jedna grupa boraca se
natiskivala, dok je larmanje pojašnjavalo kako je već i njima potijesno.
Nisam
se ni zadržavao ispred tih gornjih vrata, rečeno mi je da među njima nema niko
ko pouzdano zna nešto više. I dalje se ne može isključiti da bi pokret mogao
uslijediti svakog trenutka, ali kako ovdje noći znaju biti dosta hladnije nego
bi se po dobu godine očekivalo, razmumljivo je saznanje da su se ostali svi
pregrupisali, odnosno bolje razmjestili po kućama, ili štalama.
Novi
problemi za nas, bez mudrih rješenja. Jasno je da su kuće popunjene, kao i naša
štala, tumarati do neke druge, pa i kad bi na njoj bilo mjesta, u slučaju
naglog signala za pokret stvarati probleme oko snalaženja za pronalazak naših
konja i tovara, to nismo željeli.
Bili
smo najbezbrižniji zbog činjenice što smo blizu svojih konja, dovoljno sretni
time što su oni odavno polijegali uz šljive za koje su bili privezani, onda nam
i nema druge nego se smjestiti gdje bi bilo njima primjerenije. Razlog se više
osjećao nego dao vidjeti, mnogo je stoke ovih dana, možda i neki od naših
konja, tu odmaralo.
Odabrali
smo ovo mjesto, ili je ono odabralo nas svejedno je, nismo u situaciji da
tragamo za boljim. Od četiri ugla štale, izabrali smo onaj u kojem je bilo
najmanje balege.
Ispričali
smo se, udobno nam nije ali smatramo kako novu neizvjesnost trebamo iskoristiti
i za odmaranje očiju. Istina, naizmjenično smo nekoliko puta izašli ispred
štale, no kako je kretanje kroz balegu pravilo neželjene probleme to smo i s
tim prekinuli.
Zapravo
smo posljednji put izlazili kada smo čuli neki tupi zvuk koji nas je podsjetio
na puščeni pucanj. No vani nas je dočekao samo mrkli mrak. Minut, dva
osluškivanja, zajednička konstatacija kako se vjerovatno radilo o vjetru, i
vraćamo se unutra.
Još
se u nečemu složismo, nalazimo se na mjestu koje nije daleko od centra sela,
što je najbitnije uz naše smo konje, a oni nose teške, najvrjednije tovare,
nemamo sumnje da se može dogoditi da se krene bez nas. Mada i dalje nismo
načisto s tim šta se još uvijek čeka. Noć nam je korisnija za putovanje nego za
odmaranje. Ipak, činjenica je kako niko od nas nije od onih koji o bilo čemu
odlučuju.
Loš
položaj u štali, trebao bi pokazati i tu jednu dobru stranu. Kada nekog od nas
san i prevari, malo je vjerovatno da će svu trojicu u isto vrijeme. A svako
malo bi neki ponovio jedno od pitanja na koje nam nema ko dati odgovor, više
tek kao potvrdu budnosti.
***
Ne
mogu se sjetiti kada sam poslednji put osjetio da sam budan, koliko je vremena
prošlo od tada, znam da ne može biti mnogo, svejedno malo sam se ljutio na sebe
što čujem Aliju i Mufa kako me dozivaju. Treba mi blagi napor da shvatim da su
oni već ispred štale.
-
Ti zasp'o k'o zaklan, a evo polazimo – Mufo je
ovom kratkom rečenicom rekao sve što me je trebalo zanimati u trenutku buđenja.
Izlazak
pred štalu, šetnja do naših tovara, pokaza kako ni njih dvojica nisu prebrzo
reagovali. Tačnije, kako se pripreme za pokret obavljaju zadivljujuće tiho.
Trljam
umorne oči, do mozga mi dolazi da sam i ja kroz san čuo rzanje konja. Ali i
priznajem sebi kako je ipak trebao nečiji poziv da me sasvim razbudi.
Dug
dan, niz neugodnosti, poslije susreta s Mufom slijedi još jedno prijatno
iznenađenje. Nisam dugo lupao glavom koga ću i kako umoliti da mi pomogne oko
tovarenja konja, zatičem ljude koji to već rade.
Adem
Durić, kao i njegovi rođaci potvrđuju sve što mi je Zaim rekao o njima. Moje je
bilo samo da posmatram. Kao i da usput kupim informacije koje su nama trojici
promicale.
Nema
ništa novo, pouzdano u vezi razloga našeg zaustavljanja ovdje, ostajemo na
onome da je iz sigurnosti, zbog granatiranja koje je bilo, što ipak nikako ne
pojašnjava i ovoliko kašnjenje. Ja i dalje mislima prizivam kako jedino
objašnjenje može biti da je i na Bistrici nešto uočeno, mada se ni to ne slaže
s ovim terminom polaska.
Kako
mi neko reče, nije moje da o tome brigu vodim. Tako mi je mirno prihvatiti i
jedinu značajnu novost, posebno jer me se direktno nije ticala a indirektno mi
je odgovarala. Urađene su određene promjene u vezi s vođenjima konja, a Major
je naredio da svi slobodni idu uz nas, uz naše teške terete. Kemura se riješio
uzde, i bit će nama u pratnji.
Konji
koji nose brašno, kao i druge lake tovare, potovareni su brzo i već se
natiskuju na cesti. Adem i ostali zadovoljni su uglavnom i svime što su uradili
s teškim tovarima, uz ograđivanje kako zbog mraka može biti da nije i
najidealnije. Dodaju i da žurba nije dala mogućnost da tako bude, odnosno da će
kretanje nadzirati, gdje osjete potrebu i intervenisati. Vizuelno se odmah ne
može uočiti, no ukoliko bude problema to će uočiti tokom kretanja.
Mufova
Zeka se jasnije vidjela, moje oko je laički procjenjivalo da je sada savršeno
natovareno te da Mufo može biti mirniji nego noć ranije. Kad je moj konj u
pitanju, odlučih da više vjerujem u njega, dodatno jer uz lošeg konjovodca ipak
ima pouzdana pratnja.
Ukupno
je sedam konja koji su s teškim teretima, tako se i formira kolona. Nisam
ciljao ali sam zadovoljan što se udesilo da ja i Lijevo Krilo budemo posljednji
na tom čelu. Iza su oni slobodni, povremeno će se tek neko od njih prošetati
naprijed. Moj tovar će im uvjek biti na oku.
Tek
krećemo a ja, uprkos činjenici da nisam dobio odgovore na pitanja koja sam si
najviše postavljao, polako potpadam pod dojam da smo najteže brige prebrinuli.
Bez obzira što nisam ni dovoljno odmoran, naspavan ili sit, bitno mi je da
nemam problema s vođenjem konja. Ostalo ću izdurati.
