III - 39 / Budućnost zavisi od sadašnjosti

Kod ovako divne noći,
zar ja moram spavati,
i ovako divnog društva
zar se moram rastati?
 
Lijepi mjesec svoje zrake
na sve strane rasuo.
Zar se moje šeboj cvijeće
po prozoru razmeće?
 
Zora sviće, dan se bijeli,
pjesma naša jenjava.
Idem tebi, draga moja,
prepun želja iznova!

 

             Noć je stisla, no oči su navikle i vidim onog ispred sebe. Što je i dovoljno.

Još uvijek je i put dobar, širok, osjetim da me konj sigurno prati, ipak osjećam prisustvo određene nervoze. Nešto sam dočuo, ali mi je još uvijek puno toga nejasno, rekao da bih kako sam i dalje sumnjičav zbog odluke da krenemo u vrijeme kad je noć pri kraju. Niko se drugi nije usprotivio pa je i moje da šutim.

Nekoliko okretaja prema konju me dodatno čini nervoznim, nisam stručnjak ali se ne mogu oteti dojmu da je u Kolakovićima ipak nedovoljno dobro podešen moj tovar. Iako se Lijevo Krilo snalazi na ovom putu, topot njegovih kopita djeluje sigurno, konture tereta kako ih ja vidim naginju na jednu stranu. Kako se to stručno zove, kao da teret kriva na lijevu stranu.

Nervozan sam ali ne brinem mnogo. Tu je desetak onih koji nemaju noćas uzde, i koji bi trebali brinuti umjesto nas. Znači mi i što su to sve oni koje odlično poznajem, osim Durića tu su i Fadil i Nail, te Velija Barlov, kao i Kemura.

Jedva sam iščekao trenutak kad će mi Kemura biti blizu. Razumio je moje poglede, dio puta ćemo provesti u tihom razgovoru. Odmah mi pojašnjava kako se on riješio uzde. Kad je Safet Beširević, čovjek koji nas vodi, od Majora zatražio da svi slobodni budu nama pri pomoći, došlo je do kraćeg protivljenja. Koje je i riješeno ovako, dobrovoljci su se ponudili zamijeniti. Otud smo, ponovo, skoro svi na okupu, bez Alije i Senada, ali s ovom trojicom Barlova.

Na sličan način je Kemura došao do ručnog bacača. Neko se požalio da mu je nazor dat, sve kako se konji ne bi dodatno teretili, a da nije ni pitan zna li s njim rukovati. Kako je Kemura u bivšoj vojsci dužio istog, rado ga je preuzeo. Dodao je i kako tu ima još nešto sredstava za podijeliti, ali će to biti učinjeno kasnije, na nekoj od pauza. Kad budemo imali više vremena, sad nam se žuri.

Ni to mi nije jasno, ali nemam želje puno o tome razmišljati. Pomislio jesam na one ručne bombe, kakvu vidjeh kod Mufa, ali neću tražiti potvrdu. Niti ću Kemuru išta više zapitkivati. Prošlost je svakako sad nevažna, a budućnost zavisi od sadašnjosti. Njome sam, ipak, zadovoljan.

Blizu sam čela, ispred je šest ljudi, među njima Mufo, te Safet Beširević, koji nas predvodi a koji je pred polazak bio kod Majora, uz sebe imam - trenutno Kemuru i Veliju, nedaleko još njih nekoliko, u sebi samo obavezu da sa svojim konjem slijedim prethodnog.

 

  ***

Bar se ne moram okretati, sve rjeđe to i radim. Još da mogu uši začepiti, sve mi se čini kako pravimo preveliku buku. Da nisam znao da su konji s tovarom već prelazili ovaj put, bio bih siguran kako je ovo što činimo ludost. Mada, ni ovako mi nije izgledalo daleko od toga!

Put je meni nepoznat, ali razumijem trenutak kada postaje strmiji. Počinjemo obarati Mrežici, što će reći i otkrivenijem dijelu, sata nemam ali znam da noći nije ostalo mnogo.

Dočekah i vrijeme kada se iza počeše čuti bučniji glasovi, razumijem da se radi o očekivanim negodovanjima ali suprotnom svom prethodnom raspoloženju ja više ne osjetim pritisak nervoze. Trudim se biti koncentrisan jedino na uzdu.

Niti mogu reći da vrijeme brzo ili sporo prolazi, jedino što osjetim jesu promjene moga raspoloženja. Znao sam da će s rađanjem jutra buka biti nečujnija, ali i kretanje po danu još luđe i opasnije. Od toga da se počnem tresti od straha sprječavalo me samo uvjerenje kako Major ide za nama. Iako mi puno ne nedostaje da i u to počnem sumnjati!

Laknulo mi je tek kad je, kolonom, i do mene došla vijest kako se drugi, veći dio kolone, negdje već zaustavio. Dugo smo čuli i njihove konje, što već dvadesetak minuta nije slučaj.

Razmišljao sam da Safeta o tome izvijestim, ali i čekao da to urade Kemura ili Velija. Oni su to izveli drukčije; zatražili su da malo usporimo, iskazavši sumnju kako se gore, možda, nešto dogodilo.

Odgovor nisu dobili, s obzirom da nikako ne možemo shvatiti Safetov kiseli osmijeh. Iako se iza njega moralo kriti to što nastavljamo jednakim tempom, ako nismo čak i ubrzali.

Sve je bilo trpljivo, dok ne izbismo na livade povrh Visokovića. Tek se osjeti i koliko je novi dan već počeo odmicati, bez obzira na maglu koja nam je sad i jedina zaštita. Samo, teško da možemo biti brži od nje, a niko od nas nije ni s Bogom u dosluhu da garantuje kako će nas magla, sa svojim razilaskom namjerno sačekati.

Gledam u čelo, u Safeta, često i u nebo, pitam se vidi li on što i ja. Magla, samo što se nije počela razbijati, pitanje je momenta kada ćemo moći biti viđeni s bilo koje od okolnih stijena, a Safet jednako tjera svog konja!?

Još jednom je Kemura pokušao, sem jednako nejasnog osmijeha, sad je dobio i odgovor - da se ne sikiramo, da on zna šta radi!

Sliježem ramenima, objašnjenje tražim okrećući se. Ali, sem još onih desetak ljudi, ne vidim ništa drugo. Ništa što bi me ohrabrilo. Osluškujem klepetanje kopita kaldrmom, ali je teško, bar meni, procijeniti razliku desetak od stotinu konja, kao i razlučiti osjećaj od želje.

Misli mi se množe. Preletim njima do Bistrice, ne vidim nas kako je po danu prelazimo. Da vidim, vidio bih i našoj koloni kraj!

Tražim Majora. Opet mi na um pada Sejo Bajrović, kada bi se baš sad ona njegova pokazala u stvarnosti - da je Major kao Bog, uvijek ondje gdje ga zamislimo! Sad bi trebao biti tu negdje, meni iza leđa, i onim oštrim glasom narediti Safetu da stane.

Samo na momenat pomislim i na doručak. Nemam više žala zbog onog što sam uradio s našim lanč-paketima, da nisam onda ne bih išao do Dragomilića. Ovako, vjerujem da je mnogo više onih koji će prije, i jače osjetiti glad. A konačno sam se oslobodio i uzbuđenja koje su kod mene ti lanč-paketi izazivali, sve uvjereniji kako ću ih najviše pamtiti po viđenom na mjestu zasjede Fadilu Đozu. Jer nakon što smo ih probao nekoliko, od znatiželje će za eventualne buduće situacije ostati samo pitanje ko će imati sreće da dobije onaj s boljim glavnim jelom. To što su predviđeni za cijeli dan ravno je činjenici da više nema u njima, a taman su za jedan obrok, ako još imaš sreće!

Rekao bih da ove misli sada preturam ne iz potrebe, već zbog jedne druge skrivene želje, želje da se zaustavimo. Nije me strah, ali me ubija što ništa ne razumijem!

Kako se to ne dešava, vremena moram iznaći i da misli vratim sebi. Gledam da ne stanem nogom nezgodno, da je ne zakrenem, stresem se pri pomisli kako se nešto slično može i konju desiti. Mome, nekom od ovih ispred, ili od onih iza kada kolona ponovo bude kompletna, svejedno. Dok misli ne počnu pucati, odbijajući se od tvrde procjene kako bi to možda bilo i dobro...

Kud više s glavom? Nebu, naprijed, ustranu, nazad, pred noge... Umorile je misli. Ipak ima snage da raspozna naš ustaljeni ritam od oštrog, trčećeg koraka koji nas pristiže!

Zastajemo svi, sem Safeta. Oni zadnji su malo ranije, inače mi ne bi čuli tog što trči. Safet, ni ne želi čuti!?

-          Stanite – možda ovo već treći put ponavlja – jeste li vi normalni?

 

Jedino mu Safet može odgovoriti. Sklanjamo se da prođe. Kad ga stigne, moraće ga saslušati. A onda, valjda se i sporazume.

-          Zar niste čuli kad je Major naredio da se zaustavimo – boreći se s dahom, ne skrivajući ni ljutnju što je ovoliko morao trčati za nama, žuri s prenošenjem onoga što je njemu rečeno – valja vam se sad vraćati?!

-          Ništa mi nismo čuli – Safet pokazuje spremnost – ali i ja znam kakav je plan! To se odnosi samo na lakše tovare, mi i trebamo sići dolje u selo pa tu čekati noć.

-          Nije! Rekao je svima, što bi mene slali!? – momak je ili bio uporan, ili još ljut zbog prijeđenog puta.

-          Slušaš li ti što ti ja govorim: Ja sam se s Majorom dogovar'o, i valjda znam kako smo se dogovorili.

-          Onda, mene neko zajebava...

-          Nisam ti ja za to kriv, neko drugi nije Majora dobro razumio. Mi smo skontali da nije pametno da većina ljudi bude uz granate i mine!

-          Meni se čini da je baš Major govorio kako vi niste normalni!

-          Ništa se ti, sine, ne sikiraj. Tebi fala, ako ćeš - možeš i s nama ostati. Ako ćeš se vraćati, samo ti Majoru reci da ga je Puškarica poselamio. I da ga večeras čekamo u selu, kako smo se i dogovorili!

 

Momak se okrenu, a nama situacija posta donekle jasnija. Kako god da su se, ili nisu sporazumjeli, Major i Safet, Puškarica - kako sam predstavi svoj nadimak, nama je za onim kojeg smo i do sada slijedili. Svakako bi se vraćati bio novi, nadamo se i nepotrebni napor!?

A i mjesto koje je predvidio za naše ulogorenje, doimalo se prilično bezbjednim. Bilo je zaklonjeno, a i bliže nego vrijeme kada će se magla razbiti. 

                                                                                         pogled niz Mrežicu