Kad sam sinoć pošla iz dućana,
susrela me moga dike nana.
Ja joj rekoh: „Dobro veče, nano!“
Ona meni: „Živa bila, snajo!
Je l' istina da mi ljubiš sina?“
„Jeste, nano, ljubim ga odavno,
nije šala - tri godine dana!“
Brzo
smo se organizovali oko smjenjivanja. Podijeli smo se u pet parova.
A
svaki put kada zastanemo da se promijenimo, i Fahro podigne glavu, da se orijentiše,
potvrdi da idemo putem kojim nas vodi, pohvali brzinu kojom se krećemo. Sve
vrijeme i pričamo, bodrimo jedni druge, priča nam o svojim Kijevljanima, o tome
da ih nema više od desetak koji do sada nisu niti jednom ranjeni, njemu je ovo
već treći put, svaki je put imao sreće...
Zašli
smo u šumu, put je stepenast, povremeno se siječe s nekim drugim putevima, ali
tu je Fahro. Svjestan je, ne jauče, drži kontrolu. Povremeno zatraži da malo
usporimo, zbog nas. Ponavlja da napor puta ovisi i od nas.
I
slušamo ga, i ne slušamo. Na momente nam se čini kako je put toliko jasan da
bismo se i sami snalazili, a da snage imamo i za duže.
Put
jeste stepenast, ali gdjegdje su krivine češće. Vrijeme i prolazi, i sporo je.
Pucnjava
okolo nije prestajala, granatiranje također, nakon tenkovskih ispaljenja sada
imamo osjećaj kako negdje i bruje. Ipak, sve manje slušamo to okolo, potpuno
usmjereni na Fahra, na ono što on govori.
Važno je da savladamo uspon, već nekoliko puta slušamo kako smo blizu. Poslije bi trebalo da bude puno lakše...
Ipak
će biti da smo i previše žurili, ili smo i precjenjivali svoje mogućnosti. A
možda su najkrivlji oni dijelovi puta kojima nisu mogli nositi nego po dvojica,
i to jedva. Gdje su čak i zamjene bile isključene, pa se broj iscrpljenih
stalno povećavao.
Kada
smo konačno krenuli poprijeko, odnosno blago naniže, to je bila i jedina nada da
ćemo uspjeti. Sve su češće pauze u kojima svi odmaramo. Osim da Fahra nećemo
ostaviti, samo jedno još znamo, kada ga već donesemo - nećemo biti ni za šta!
***
A
taman kada smo počeli sumnjati u ovo prvo, Bog nas podsjeti da o svemu vodi računa.
Pristiže nas grupa od tridesetak iz Fočanskog bataljona, koji su bili na
posebnom, najisturenijem dijelu, zbog čega i kasniše s izvlačenjem. A koji će i
sami odmah uvidjeti koliko smo iscrpljeni.
Iako
nam, po Fahru, a računajući u kakvom smo stanju, nije ostalo duže od sata,
odnosno koliko i do akšama, polovina Fočaka je, mrmljajući neko objašnjenje,
prošla pored. Ne znam je li sreća da su među njima bili i Marevci, od kojih sam
se odlično znao s Dževadom Tabučićem i Ragibom Muslimom, te još i Osman i Emir
Taranin, koji su zajedno ubijedili još desetak da pomognu koliko mognu.
Zapravo
su oni Fahra donijeli skroz do Bjelašnice. Nama, iz nekog poštovanja što ga
nosismo desetak sati, prepuštajući samo da ga još unesemo.
***
Zanimljivo
je da smo stigli u skoro isto vrijeme kada i Zaim i Halim, oni uz potok. Kada
je naišlo i bolničko vozilo, koje je Halim baš ustavljao.
Neuobičajeno
za nekoga ko je imam, nije se suzdražao od psovki. Niko mu od nas neće
zamjeriti, jer je i Zaim ranjen, a bilo je jedno mjesto u vozilu.
Međutim,
sve što je bilo jeste kratki izlazak bolničarke, koja je samo ustanovila da
njegova rana nije teška, odnosno da je Fahro već dobro zbrinut, da obojica mogu
čekati. A oni su krenuli po nekog teže ranjenog...
Umor
me je toliko savladao da sam jedva stajao na nogama, a dvije scene kojima sam
prisustvovao primoraše me da čučnem. Halimov bijes smo razumjeli, prihvatili
činjenicu kako smo svi ipak ljudi koji u određenim situacijama reagujemo
spontano, tako ne možemo reći ni da je to bilo sasvim neočekivano, a uvjereni
smo kako se on već ujeo za jezik, no reakcija bolničarke je za mene bila
neočekivana, iako ću sjedeći shvatiti da i nije trebala biti. Sve što je ona
uradila ispravno je, zastala je kako bi brzo pogledala oba ranjena, ni tada ali
ni poslije nisu joj bitne bile funkcije, niti umor, već samo težina rana...
Marevci
su otišli nekim svojim putem, a mi smo zalud pogledima tražili da vidimo nekoga
od naših. Akšam je postajao gušći, pa nismo ni znali gdje bi ih i kako tražili.
Jedino
što smo još mogli da uradimo je da se sklonimo s ceste i dobro odmorimo, ili da preprečimo cestu i sačekamo neko drugo
vozilo. Zapravo treće, jer sam prilično siguran da će drugo ipak pokupiti Zaima
i Halima.
