X - 15 / Svaki novi korak je teži

 

Poletjela lijepa Begzada,
na kanate, dragom na gledanje.
Đerdan zveči na bijelom vratu,
a halhale na mehkim rukama,
papučama niz kaldrmu struže,
raskopčan joj jelek na prsima.
 
Plećim' kreće, a dojkama pr'jeti,
sa glave joj pala aspurlija,
kosa joj se njiše i miriše,
k'o da jeste iz raja hurija.
 
Kada ju je ugledao dragi,
proljetna ga zatrese groznica,
pa govori lijepoj Begzadi:
„O, Boga ti, lijepa Begzado,
pokrij kose, sakrij b'jelo lice,
sapni puce – puknut će mi mi srce!“

 

 

 

Trebamo li sudbinu kriviti? Mi smo išli njenim tragovima. Ako se malo poigrala s nama, ne znači da nas je posve zaboravila.

Na vrijeme nam je mjesec poslala da nas okrene, oči imamo da sad precizno odredimo pravac. Za dvadesetak minuta ćemo strčati u potok, a onda polako prema Ledićima. Samo pravo, uz livade. Ledićke.

Najprije preko onog istog potoka. Samo ga sada prelazimo nešto visočije, držimo pravac.

Da smo znali... Ovako, zabazali smo.

Upali smo u močvaru. Pravu močvaru. Povlačim sve što rekoh o onome kraj Neretve. Ili je obadvoje slično, samo je razlika ko vodi. Sad - nisam ni ja baš kriv, nikad ovuda nisam išao, a ni na karti se ne ucrtavaju lakši i teži prijelazi preko močvara. Ipak, kako koji put upadnemo u glib močvare, ja se sjetim Ismeta Pačariza. Tamo je bilo visočijih trski, ali smo vođeni tačno kuda treba.

Ovako, svaki novi korak je teži. Moglo bi se reći da i ne hodamo, već da samo noge vučemo. Noge su do sada nas nosile, sada mi njih iznosimo iz močvare.

Prestali smo očima tražiti tvrđi dio, pomoću kojeg bi skinuli nešto blata koje se nakupilo na čizmama. Zato imamo puške. I kundak, i prednja ručica, i okvirovi, sve je od koristi.

Sve teže, ali još se krećemo. Približavamo se sredini. Znojimo se, i na svakom trećem koraku brišemo znoj. Mjesečina još malo  obasjava nas, ali odavde više ne vidimo sela gore.

Do misli mi dolaze scene iz nekih filmova, u kojima gledah slične borbe ljudi s prirodom. Nije ovo živo blato, ne upadaju nam noge skroz do koljena, ali mi se opet čini da gore postoji samo u filmovima. Ne upadamo do koljena, ali kontam kako je razlika od tih petnaestak centimentara taman ta granica. Između da možemo, i da ne bismo mogli.

Čitam i misli druge dvojice, sigurno je da smo ovu močvaru mogli, i trebali zaobići. Moje se misli opiru, sve je ovo volja naše sudbine, njena želja da prije nego se rat završi doživimo i ovo.

Što se više mučimo, teže probijamo, odnekud i novu snagu crpimo. A ne mogosmo odoljeti da na sred močvare ne zastanemo, i okrenemo se na sve strane.

Jeste ružno i teško hodati, ali ovaj pogled zna i za još poneki osjećaj. Nije to ponos, ništa slično, to je neko inatno uživanje. Da nas mogu vidjeti odozgo iz Ledića, ili da je kakvom režiseru da nas snimi...

Maštanja i lažna uživanja su kratka, nama je dalje. Zapravo, Salja žuri.

Postaje jasnije da je on već mogao biti preko močvare, ali je uporno sačekivao Peza i mene. Puno je lakši od nas, pa pojedine dijelove močvare i ne osjeća sasvim. Zato mu se žuri da se što prije izvuče iz sredine. Tada shvata kako je drugi kraj nešto lakši, pa se sad previše ne obazire na nas.

                                 ***

Nekih par minuta poslije njega i mi smo bili na tvrdom. Iscrpljeno smo se bacili, ne mareći na Saljine prigovore da bi se tako mogli prehladiti.

-       Sve sam uvjereniji da me Allah odabrao da preživim, ali mi je sve manje jasno što me ovoliko muči i znoji – umjesto da poslušam Salju, ja se ponovo pokušavam našaliti.

-       Tek ćeš se sad znojiti – Pezo se već pridizao – zato i jeste bolje da odmah krenemo, pa ćemo polahko...

 

Dva naprema jedan, nije se imalo šta dodati. Samo mi je preostalo da vidim hoću li moći i odmah na noge. Koliko će samo puta čovjek shvatiti kako nekad ima više snage nego je prvotno osjeća.

Propuštaju me ponovo naprijed, ne iz razloga nekih drugih, već je tako najbolje. Da ja, kao najumorniji, diktiram tempo. A kako se i inače u ovakvim situacijama radi, borim se od brežuljka do brežuljka. Za toliko se uvijek ima snage.

Snage se ima i za reći još koju.

-       Ovo bi meni trebao biti nauk za ubuduće – Pezo nije bio od onih koji prigovaraju, ali ni on nije izbjegavao našaliti se i u ovakvim situacijama – ko hoće da najebe, samo nek okrene za tobom.

-       Nemoj tako, zna se ko je baksuz – bio sam spreman, kao da smo o istome razmišljali – jesam li nas fino spustio s Bosanske međi!? Lutati smo počeli otkako nam se ovaj prikačio.

 

Taj, o kome sam govorio, sada je ćutao. On ima vremena i da travom sasvim očisti i čizme, i uniformu, pa još usputno i nas, naše puške, za koje još ne znamo kada bi nam mogle ustrebati i sa svojom glavnom namjenom.

                                  ***

Negdje na pola brda se ponovo zaustavljamo. Kratko, samo da doživimo još jači osjećaj da smo uspjeli.

Koji još pojačasmo, kada kroz desetak minuta dođosmo do mjesta odakle smo već primjećivali slabo probijanje svjetlosti s nekih prozora, koji su izvjesno bili zastrti. Sem što više nije bilo sumnji da ćemo izdržati, znali smo i da četnici zasigurno ne bi zastirali prozore. I iz jednog i iz drugog razloga, skoro smo pojurili prema pravcu iz kojega je dopirala sve jača svjetlost.

močvare su nezgodne za savlađivanje