Poletjela lijepa Begzada,
na kanate, dragom na gledanje.
Đerdan zveči na bijelom vratu,
a halhale na mehkim rukama,
papučama niz kaldrmu struže,
raskopčan joj jelek na prsima.
Plećim' kreće, a dojkama pr'jeti,
sa glave joj pala aspurlija,
kosa joj se njiše i miriše,
k'o da jeste iz raja hurija.
Kada ju je ugledao dragi,
proljetna ga zatrese groznica,
pa govori lijepoj Begzadi:
„O, Boga ti, lijepa Begzado,
pokrij kose, sakrij b'jelo lice,
sapni puce – puknut će mi mi srce!“
Trebamo
li sudbinu kriviti? Mi smo išli njenim tragovima. Ako se malo poigrala s nama,
ne znači da nas je posve zaboravila.
Na
vrijeme nam je mjesec poslala da nas okrene, oči imamo da sad precizno odredimo
pravac. Za dvadesetak minuta ćemo strčati u potok, a onda polako prema
Ledićima. Samo pravo, uz livade. Ledićke.
Najprije
preko onog istog potoka. Samo ga sada prelazimo nešto visočije, držimo pravac.
Da
smo znali... Ovako, zabazali smo.
Upali
smo u močvaru. Pravu močvaru. Povlačim sve što rekoh o onome kraj Neretve. Ili
je obadvoje slično, samo je razlika ko vodi. Sad - nisam ni ja baš kriv, nikad
ovuda nisam išao, a ni na karti se ne ucrtavaju lakši i teži prijelazi preko
močvara. Ipak, kako koji put upadnemo u glib močvare, ja se sjetim Ismeta
Pačariza. Tamo je bilo visočijih trski, ali smo vođeni tačno kuda treba.
Ovako,
svaki novi korak je teži. Moglo bi se reći da i ne hodamo, već da samo noge
vučemo. Noge su do sada nas nosile, sada mi njih iznosimo iz močvare.
Prestali
smo očima tražiti tvrđi dio, pomoću kojeg bi skinuli nešto blata koje se
nakupilo na čizmama. Zato imamo puške. I kundak, i prednja ručica, i okvirovi,
sve je od koristi.
Sve
teže, ali još se krećemo. Približavamo se sredini. Znojimo se, i na svakom
trećem koraku brišemo znoj. Mjesečina još malo
obasjava nas, ali odavde više ne vidimo sela gore.
Do
misli mi dolaze scene iz nekih filmova, u kojima gledah slične borbe ljudi s
prirodom. Nije ovo živo blato, ne upadaju nam noge skroz do koljena, ali mi se
opet čini da gore postoji samo u filmovima. Ne upadamo do koljena, ali kontam
kako je razlika od tih petnaestak centimentara taman ta granica. Između da
možemo, i da ne bismo mogli.
Čitam
i misli druge dvojice, sigurno je da smo ovu močvaru mogli, i trebali zaobići.
Moje se misli opiru, sve je ovo volja naše sudbine, njena želja da prije nego
se rat završi doživimo i ovo.
Što se više mučimo, teže probijamo, odnekud i novu snagu crpimo. A ne mogosmo odoljeti da na sred močvare ne zastanemo, i okrenemo se na sve strane.
Jeste
ružno i teško hodati, ali ovaj pogled zna i za još poneki osjećaj. Nije to
ponos, ništa slično, to je neko inatno uživanje. Da nas mogu vidjeti odozgo iz
Ledića, ili da je kakvom režiseru da nas snimi...
Maštanja i lažna uživanja su kratka, nama je dalje. Zapravo, Salja žuri.
Postaje jasnije
da je on već mogao biti preko močvare, ali je uporno sačekivao Peza i mene.
Puno je lakši od nas, pa pojedine dijelove močvare i ne osjeća sasvim. Zato mu
se žuri da se što prije izvuče iz sredine. Tada shvata kako je drugi kraj nešto
lakši, pa se sad previše ne obazire na nas.
***
Nekih
par minuta poslije njega i mi smo bili na tvrdom. Iscrpljeno smo se bacili, ne
mareći na Saljine prigovore da bi se tako mogli prehladiti.
- Sve
sam uvjereniji da me Allah odabrao da preživim, ali mi je sve manje jasno što
me ovoliko muči i znoji – umjesto da poslušam Salju, ja se ponovo pokušavam
našaliti.
- Tek
ćeš se sad znojiti – Pezo se već pridizao – zato i jeste bolje da odmah
krenemo, pa ćemo polahko...
Dva
naprema jedan, nije se imalo šta dodati. Samo mi je preostalo da vidim hoću li
moći i odmah na noge. Koliko će samo puta čovjek shvatiti kako nekad ima više
snage nego je prvotno osjeća.
Propuštaju
me ponovo naprijed, ne iz razloga nekih drugih, već je tako najbolje. Da ja,
kao najumorniji, diktiram tempo. A kako se i inače u ovakvim situacijama radi,
borim se od brežuljka do brežuljka. Za toliko se uvijek ima snage.
Snage
se ima i za reći još koju.
- Ovo
bi meni trebao biti nauk za ubuduće – Pezo nije bio od onih koji prigovaraju,
ali ni on nije izbjegavao našaliti se i u ovakvim situacijama – ko hoće da najebe,
samo nek okrene za tobom.
- Nemoj
tako, zna se ko je baksuz – bio sam spreman, kao da smo o istome razmišljali –
jesam li nas fino spustio s Bosanske međi!? Lutati smo počeli otkako nam se
ovaj prikačio.
Taj,
o kome sam govorio, sada je ćutao. On ima vremena i da travom sasvim očisti i
čizme, i uniformu, pa još usputno i nas, naše puške, za koje još ne znamo kada
bi nam mogle ustrebati i sa svojom glavnom namjenom.
***
Negdje
na pola brda se ponovo zaustavljamo. Kratko, samo da doživimo još jači osjećaj da smo
uspjeli.
Koji
još pojačasmo, kada kroz desetak minuta dođosmo do mjesta odakle smo već
primjećivali slabo probijanje svjetlosti s nekih prozora, koji su izvjesno bili
zastrti. Sem što više nije bilo sumnji da ćemo izdržati, znali smo i da četnici
zasigurno ne bi zastirali prozore. I iz jednog i iz drugog razloga, skoro smo
pojurili prema pravcu iz kojega je dopirala sve jača svjetlost.