Atmejdanu, ćoše,
ćoše,
tu Kajdafu
provedoše.
Provedoše niz
čaršiju,
na ćupriju
Ćumuriju.
Nije bilo baš blizu kako se Šabanu učinilo,
ali ni toliko dalje da bismo u njega posumnjali. Osim izlaza iz šume, i pogleda
prema pilani, dočaka nas i jedan pomalo čudan osjećaj. Osjećaj, da smo jedini
naši koji smo još uvijek s ove strane rijeke!
Doživljeni osjećaj miješamo s još jednim,
prijatnijim. Počesmo vjerovati kako je to osjećaj koji imaju srne i druge
životinje, kada strahuju od lovaca a osjećaju da ih u blizini nema. Koliko
vjerujemo da u blizini nema naših, toliko se nadamo kako isto važi i za
četnike.
Međutim, trebamo biti sigurni, ne smijemo dozvoliti
da nas osjećaji prevare. U skladnoj tišini, bez nekih strogih komandi,
razvukosmo se rubom šume. Važno nam je pogledima pokriti što širi pojas,
ukoliko primijetimo bilo kakve pokrete to će zasigurno uticati na naš daljnji
plan.
Vremena imamo, jer trenutni plan je da ovdje
sačekamo noć. Osim što sami prelazak mosta po vidnom vremenu predstavlja
otvorenu opasnost, ni sam prilaz ne pruža sigurne zaklonjenosti.
Na neko vrijeme prekidamo međusobnu
komunikaciju, podređeni smo svako svojim očima. Pomažu i uši, s nadom da tišina
ispred nas neće biti narušena. Malo smeta vjetar koji se igra s drvećem oko
nas, i takav poremećaj tišine proizvodi neželjene sumnje.
Petnaestak minuta, ili cijelih pola sata, provodimo
skoro nepomični, s jedinom promjenom da sve ono pozitivno što je u nama dobija
nove vibracije. Koje djeluju opuštajuće, skoro potpuno eliminišući sumnje i strahove.
Vraćamo se prvom osjećaju, sad već uvjereni kako
nije imaginacija naše nade, već realnost.
***
Osjećanja i nada, stvoriše novi Šabanov
prijedlog - nemamo razloga čekati noć. Dovoljno je i ovo oblačno vrijeme, samo
da požurimo...
I dok se nekako s tim odmah složih, ne bi mi
pravo što Šaban za prijelaz Željeznice predloži - mostić. Pitao sam ima li u
blizini kakav gaz.
Sam mostić nije bio previše opasan, posebno mi
se dopadala njegova dužina, odnosno kratkoća. Ipak se prisjetih nekih drugih
mostova, uz svjesnost koliko već kasnimo, pa bez obzira na osjećaj koji je prevladao,
ja nas počeh zamišljati kako letimo u zrak. Htio sam reći kako sad ne vidimo tu
četnike, ali znamo da i oni imaju diverzante, izvidnice...
Neko je, međutim, bio brži i stiže predložiti
da idemo jedan po jedan.
Ja nisam ni dobio odgovor, a Šaban se već
kretao prema mostiću. Sejmen je također bio spreman, krenuti odmah za njim.
Pezo se pripremao, ali ga ja povukoh za ruku.
Sad je i svejedno, čim su ona dvojica prešla, mi ostali ćemo lako.
Nešto mi se drugo provuklo kroz glavu, nakon što se kanih zaziranja od mogućnosti da je most miniran i vratih ranijim osjećajima naše usamljenosti. Poželjeh iskoristiti priliku pa u dnevnik ubilježiti kako njemu i meni, ipak bi suđeno da se posljednji povučemo.
