Čekala me moja draga,
na kapidžik izšetala.
Čekajući zaspala.
A ja, jadan, nisam znao
da sam dragoj obećao
da ću doći do ponoći.
Iskradoh se svojoj dragoj,
skidoh fesić s dukatima,
što padaju niz obraze.
Podigoh joj crne kose,
što padaju niz obraze.
Poljubih je, zagrlih je.
S poljupcima bijah suze
što su tekle niz obraze.
Bijah dragoj tople suze,
što su tekle niz obraze.
Tepah dragoj „pile moje“,
ona meni „zlato moje“.
Zanavjek se rastat' moramo.
Iznenada planu zora,
zanavjek se rastat' mora!
Prije izlaska na put sretosmo još jednu našu
grupicu, njih sedam-osam, među kojima i naše Šabana Andeliju i Sejma
Mahmutovića. Nismo ih pitali zbog čega oni silaze, niti oni nas zašto ih pitamo
koliko smo daleko od puta. Bitno je da četnici nisu ušli u Kerleta Luke, kao i
da smo mi sasvim blizu puta.
Nisu lagali, domalo se obresmo na tvrdom
šumskom putu. Ono što nas je iznenadilo je da tu ne zatekosmo nikoga, niti se
ko odaziva na naše zviždukanje.
Ne razmišljajući dugo, ja okrenuh lijevo.
Nekih se sedam-osam minuta probijasmo kroz
gusto, obraslo šiblje, putem koji nije bio baš najpogodniji za hodanje. Dijelom
je i to uticalo da počnemo osjećati blagu nervozu.
-
A, ko ti reče da
okrenemo nazad!? – Pezo shvati da je vrijeme da se raspita za ono što mu ni od
početka nije bilo jasno.
-
Priznaću da mi
nije neka logika, ali jebiga... Nekako sam skont'o da je bolje prvo ovamo,
nikad ne mereš biti sto-posto siguran da je ovo baš pravi put. Da smo izbili na
pogrešan, pa odmah okrenuli desno... Ovako, sad se okrećemo i pičimo koliko nas
noge nose.
Zastali smo na mjestu na kojem se iz Kerleta Luku
izbijalo na put, tek da se uvjerimo kako ne vidimo ništa što bi ukazivalo da se
dolje u međuvremenu nešto dogodilo, niti da se neko čuje odozdo.
Još brže smo pojurili naprijed, pa smo za
nekih desetak minuta stigli do jedne grupe. Svakako su oni bili iznenađeniji,
ali ni mi nismo očekivali da ćemo baš prvo naići na naše. Bez one su trojice Ćurevaca,
a čekaju Šabana i Sejmena da se vrate, koji su odozgo toliko žurili da nam za
to nisu stigli ni reći.
Zato, ovi su baš odmarali. Sem njih je bilo i
desetak pješadinaca, koji nisu ni znali da je neko trebao da čeka Grepčane.
***
Sve ih je zanimala naša priča, a ispričali smo
je namalo prije nego će se Šaban i Sejmen vratiti, i kada su, sem Munira
Saljevića, ovi drugi pješadinci pošli.
Nama to nije bilo vrijeme kada ćemo nastaviti
dalje. Po nagovoru upravo Saljevića, čekaćemo da naiđu ostali. On je noćas išao
skoro na čelu, tako je dočekao i vijest da se čeka jutro. S njim su bili i Aljo
i Ciroli, te još dvojica iz ove grupe, dok su ostali i jedini koji su za sada
naišli. Uz naše.
Ono što nam ni oni nisu znali objasniti je
gdje su Ćuza i ostatak Komande, odnosno zašto toliko čekaju s nastavkom
izvlačenja!?
U vremenu ispred, saznajemo još nešto o
sinoćnjem putu. Oni pokušavaju sastaviti sliku dosadašnjeg izvlačenja
bataljona.
Brzo su naši pristigli Ćuzine, već tada je bio
dogovor da se, čim se Bašci prođu, ako put ne bude dobar kako se pričalo,
obavezno čeka jutro. Na kraju se i potrefilo ovako, ne mnogo iznad Kerleta
Luku, svakako prilika da koji hoće odu i uzmu nešto od neponešenih stvari.
S tim da je Salja imao i svoje pojašnjenje,
nije loš put uzrok, već Ćuzina mudrost! Smislio je da je bolje propustiti
Grepčane, pa sigurnije za njima. To bi bilo i objašnjenje zbog čega se još
uvijek čeka.
Svakako bi bilo logike u tome, da Salja nije
prespavao zadnji dio noći! Uskoro će to i sam priznati, kada to svi već i
počnemo shvatati. Jeste on svjesno legao blizu puta, baš da se ne bi desilo da
ostane, ali je pretvrdo zaspao. Ostaje nejasno kako ga niko nije nagazio...
Puštamo vrijeme da ide, korigujemo njihovu
priču. Neka je koordinacija povlačenja cijele brigade, svih jedinica, morala
postojati. Potrefilo se određenih nesporazuma, mi smo oni koji trpe jedan od
njih.
Još su ovo sve naša promišljanja, nagađanja.
Ne škode, ali je sada najbitnije snaći se kako bismo nekad bili u mogućnosti
mirno sabrati sve utiske, te ih kao ram metnuti na sliku koja nam se isrcta.
***
Šaban je nekoliko puta upozoravao na sat,
predlagao da idemo naprijed, sumnjao u Saljinu priču. Na kraju je, čak, još
jednom strčao do iznad Kerleta Luku, i vratio se s viješću da su sada potpuno
prazne!
A već je i podne blizu. Više nije bilo sumnje
da je pored pospanog Salje protutnjao cijeli bataljon, još manje kako se moglo
dogoditi da se ne probudi. Jednako nije imalo smisla da mu sad puno zbog toga
prigovaramo. Toga će biti usput, ali će se i zaboraviti ako se, na kraju, ipak izvučemo.
Kao što ćemo se Pezo i ja prestati pitati zbog
čega se od tri mogućnosti odlučismo baš za ovu. Mogli smo produžiti s
Grepčanima, što je i bilo najlogičnije, mogli smo čekati Cirolija i Alja, oni
su pametno skontali da idući ukoso štede na vremenu... Ali smo izabrali, ponovo
se sastati s našima. Zapravo, izabrali smo ono što nam je bilo suđeno!
I, nije nam sad vrijeme da se puno na sudbinu
ljutimo. Desetak nas je, nema niko ko nema snage, ko bi mogao kočiti kretanje,
a imamo sve što nam treba - karta i busola su za sada dovoljni, a ako za
prijelaz Željeznice budemo morali čekati noć, možda nam i stanica bude od
koristi.
