Gledala sam sa prozora,
kad će svanut rujna zora.
Da mi dođe moje luče,
da me ljubi kao juče.
Spustit ću mu pletenice,
nek napravi stepenice.
Neka dođe i nek ljubi,
i miluje b'jele grudi.
/Jozo Penava/
Žurili smo koliko je bilo moguće, da ne trčimo
i pravimo buku, a da opet stignemo što prije. Ipak, raskršću su prvi zraci zore
stigli prije nas.
U međuvremenu je Eso sačekao Sakiba i
podsjetio na dogovor, upozorenje, potrebu da nas kamionima prate na bar
dvjestotinjak metara odstojanja. Uz novi dogovor, ako bude potrebe ponovo će se
vidjeti nakon što mi zaposjednemo prvu tačku obezbjeđenja.
Žurno je trčao naprijed, stigavši do mene taman
u momentu kada sam se zaustavio na posljednjoj krivini prije raskršća. Shvatio
je razloge, donekle iznenađen i obradovan sveukupnom našom brzinom, još je samo
kratko izvjestio da onog poginulog momka nisu stigli pronaći.
Možda smo stigli na vrijeme, što ćemo ubrzo
provjeriti, zbog čega nam se nije osvrtati na ono što je iza nas.
-
Eso, imamo tačno
tri tačke. Prva je odmah iza ove krivine – ja sam govorio ono što nam je svima
u ovom času bilo najvažnije – dakle, jedan vod, koji je najbrojniji, ide da
pokrije put što dolazi iz Delijaša. Odnosno, to je raskršće
Delijaš-Trnovo-Grebak.
-
Idem ja sa svojim
„Ibogovcima“ – javi se momak duže kose i manje bradice, s mahramom oko glave,
koji je izgledom ali i izrečenim stavom sasvim ulijevao povjerenje – mislim da
je tako i najpoštenije, ovo i jesu naši civili.
-
U redu je, Brada
– Eso se odmah složi – nek ti ovaj momak samo malo objasni.
-
Nemam mu ja šta
puno objašnjavati – ovo sam svakako kanio reći – jedino ovim puteljkom može do
prve stijene. To je ova što se i vidi, ne treba mu tri-četiri minute do nje. Skupa
ćemo dolje, oprezno. Po havi, osjećaj je da smo uspjeli, da smo ugrabili prije
četnika, ali... Puške su nam i dalje na gotovs. Pod stijenom se razdvajamo. A kad
izađe gore, sve će mu samo biti jasno, dalje se desno, prema Delijašu, pruža
kao neki lanac. Nek ljude razvuče kol'ko procijeni da treba, cesta se vidi kao
na dlanu. A vidjeće i kad zadnji naš borac prođe... Već je dovoljno vidljivo,
mislim da nema potrebe ali nek Eso ostavi par momaka koji će sačekati Sakiba...
***
Brada je jedva čekao da završim, i za manje od
dva minuta smo ga već gledali kako počinje s raspoređivanjem svojih ljudi.
Usput sam se divio kako to vojnički, ratnički iskusno radi, te raspitao malo
kod Esa o njemu, i njegovim borcima, koji su bili vrijedni jednakog divljenja,
slušao sam kakva je ofanziva bila gore, znam kakva je noć iza svih nas, a oni
se po stijenama pentraše kao da je sve tek počelo.
Naziv „Ibogovci“ je od skraćenice za
Istočnobosansku operativnu grupu, a kako se zove zona odgovornosti jedinica u i
oko Goražda. Inače je Brada predvodio posljednju grupu koja je na Grebak došla
radi dotura hrane, a koja se nije mogla vratiti zbog početka četničke ofanzive.
Njih je osamdesetak podijeljeno u dva
privremena voda, koji su dijelili, i dijele sudbinu i ostalih s Grepka.
Zauzvrat je sav ovaj trud oko šezdesetak civila, koliko Eso reče da ih je, a
koji bi trebalo da su sad na prvom kamionu, od ukupno tri koliko je krenulo s
Grepka.
Znam da bi Eso o ovome imao još dosta toga
reći, ali je i dalje nešto preče.
A i ja sam ovo vrijeme morao iskoristiti i da još
malo pojasnim vezi s druge dvije tačke
koje trebamo obezbijediti:
-
Čim nam Brada
javi da je ljude rasporedio, mi ostali nastavljamo, od raskršća - lijevo, do
Kerleta Luku. Prije samog ulaza ima puteljak desno, on penje uza stijene, ako
misle četnici ulaziti u Luke, tuda će, jer bi trebalo da je Ćuza prošao noćas
lijevom stranom. S tim da njima treba bar pola sata, premorenima i više da to
pokriju. Pa bi najbolje bilo da vod koji će to osiguravati, krene odozdo, na
svakih pedesetak metara postaviti po dvojicu, pa dokle stignemo. Jebiga, nemamo
ni vremena... A treća grupa će iznad Gareškog mosta, to je kod glavnog
skretanja za Trnovo, tu ćemo svi morati prijeći cestu, onda negdje i
Željeznicu.
Ostalo ću Esu i komandiru trećeg voda usput da
pojašnjavam, od Brade je stigao signal da četnika u blizini nema.
***
Stiglo je još nešto. Prvi obrisi zore. S
posebnim mirisom, mirisom našeg uspjeha. Najviše sam sumnjao u ovu prvu tačku,
u ostale dvije sada dvostruko vjerujem.
Ovaj osjećaj, zagrljen zorom, sem okolne
prirode otkriva i nas u njoj. Pouzdano izgledaju momci iz IBOG-e do kojih naš
pogled dopire, Eso i treći komandir voda blješte od hrabrosti, a s pristiglim
olakšanjem ni Sead i ja ne zaostajemo.
Potvrdu vidim na pripravnim borcima. Još je tu
dosta sumnji, nejasnoća, neizvjesnosti, rekao bih kako se njihovo stanje još ne
razlikuje mnogo od noćašnjeg. Tačnije, tek se pomalo usuđuju vjerovati da će
ovo ipak proći bez ikakve borbe. Gard koji smo nas četvorica držali tjerao ih
je na to.
Seadu i meni je ponovo na čelo. Činimo to sada
opuštenije, ponosnije i hrabrije. Zaslužili smo da nam se konačno pogledi
sretnu, i da razmijenimo iskrene, međusobno razumljive osmijehe.
