Lijepo je rano uraniti,
jal' na vodu, jali
na livadu.
Na livadi bunar-voda
hladna,
kraj bunara list papira
b'jela.
Na papiru crno slovo
piše,
crno slovo vrlo jadovito:
„Grehota je curu zagledati,
zagledati pa je ostaviti.
Jer je teška djevojačka
kletva –
Kad uzdahne do neba
se čuje,
kad zaplače c'jelom
sv'jetu žao;
kad joj suza na zemljicu
kane,
zemljica se sa suzom
sastane,
a ja s dragim nikad
za vijeka!“
Naš plan izvlačenja jeste jednostavan, ali
uključuje jednu eventualiju. S obzirom na vrijeme proteklo od pada Delijaša,
blizinu Češine Strane koja je također u međuvremenu pala, opasnost moguće
zasjede je sasvim realna. U kom slučaju bi naše izvlačenje prešlo u proboj.
U eventualnom proboju mogu učestvovati borci,
ne i civili i sredstva koja su na kamionima. O realnosti ovakve mogućnosti, što
je ideja Sakiba Pača, sem njega i nas koji idemo naprijed, još su upoznati samo
vozači kamiona. kada nas pristignu, pratiće nas na dogovorenom odstojanju, s uputsvom šta da rade ako
naprijed čuju pucnjavu. Kamioni bi se zaustavili, civili i dio boraca bi bili
upućeni šumom lijevo, s okvirnim pravcem prema Bašcima.
Razumljiv je razlog zašto je većini ovaj dio
prešućen, potrebni su nam osjećaji sigurnosti na kamionima a ne panike. Prvi
dio puta je to i nudio, išli smo sigurno i dovoljno brzo, nije me mogao lagati osjećaj
koji sam lično kreirao.
Isti taj osjećaj podrazumijevao je trenutak kada
mora doći i krivina nakon koje ću malo usporiti korak. Otežao mi je i sam od
sebe. Znam koliko je bitno da oni na kamionu ne mijenjaju svoje raspoloženje, ali
ja svoja moram prilagođavati situaciji, i to u ritmu u kojem to rade i osjećaji.
Noć i nije hladna, ali se hladnoća javlja.
Dovde smo strah potiskivali, koliko ga je sada u ovoj hladnoći ne znam, ja se
borim sa slutnjama koje se ponovo javljaju. Slutnje udaraju s desne, početni osjećaj
se tim udarima opire s lijeve strane.
Otresam glavom, hoću i nazor vjerovati onoj
početnoj opciji, po kojoj ćemo Pezo i ja ovo preživjeti.
Pričam sam sa sobom, zamišljam da me i Sead
čuje. Zamišljam kako i on vodi sa sobom isti razgovor...
Ovo je naša noć! Noć iz koje ćemo izaći ne
samo živi, nego i kao heroji. Neće se poslije niko puno raspitivati koliko je
jednostavan put kojim mi glumismo vodiče, ostaće samo zabilježeno da smo sveli
sve borce s Grepka.
Samo da se još i četnička razmišljanja poklope
s mojima, da shvate da nas je oko hiljadu, da smo svi naoružani, da je i za
njih najbolje da ne dođe do borbe. Izginulo bi dosta nas, ali se ni oni ne bi
jeftino izvukli...
***
Češina Strana je mjesto koje sam i ocijenio
kao najopasnije, i nije mi se dopalo što baš tu mjesec izađe.
Vidjele su se livade ispod sela, pored kojih
prolazismo, i zbog kojih sam siguran da je puno onih što za nama idu a koji će
baš nas dvojicu sada početi psovati.
Još više, pošto tiha noć poče donositi miris
ljudskog leša.
Rat je, i ovo ne treba da čudi. Drugo je što
ja o tome nisam razmišljao, i što sada ne znam šta trebam činiti. Čučnuti,
zaleći, osluškivati?
Vjerovatno to trebam, ali noge same idu.
Prestao je i Sead pričati sa sobom, zna i on šta bismo trebali, ali me jednako
prati.
-
Šta se ovo čuje?
– Eso Kurt je skoro dotrčao do mene.
-
Sinoć je, odnosno
preksinoć, ili jučer ujutro... poginuo jedan naš. Fikrov, jedan od onih što su
došli u ispomoć sa strijelama. Nije im na vrijeme rečeno da je Češina Strana
pala, a gore su trebali te strijele postaviti. Udarili su na zasjedu, ovih se
petnaest nekako izvuklo... strijele su ostale – istovremeno sam i njemu
odgovarao, i ponovo počeo pričati sam sa sobom.
-
Je li to kol'ko
daleko?
-
Šta ja znam,
zračnom linijom i nije puno, ali nije ni previše blizu, svakako bi trebalo
prenijeti, ostaviti nekoga da Sakibu javi da se ovuda ide u najvećoj tišini.
-
Ostaću ja s par
momaka, usput ćemo potražiti tog momka što je pogin'o, da ga probamo kako pokopati.
-
Kako hoćeš. Samo,
Sakib se neće baviti, čim izvrše pretovar eto njih, sad im je ionako naniže,
spuštaće se na leru. Mi moramo požuriti, najbitnije nam je obezbijediti
raskršće prema Delijašu.
Nastavljam, tek razmišljajući o tome što sam
rekao. Nije me toliko strah da sam poludio pa mi se čini kako je ovo govorio
neko drugi umjesto mene, a ja idem samo izvršiti to naređenje. Ili, nisam
toliko lud pa da me bude strah...
Esovo dotrčavanje, kratki razgovor s njim
smiri hladnoću u zraku, vrati osjećaj da sve ide po planu.
Plan je od početka isti, i jednostavan je,
samo je pitanje koliko kada vjerujem u njega.
Češina Strana je srpsko selo, zauzeli su ga,
mogli su podno njega metnuti zasjedu da presjeku put s Grepka. Ali, nisu.
Ova noć ima još sličnih mjesta. Prvo sljedeće
pomenuh u razgovoru s Esom. Što je prva tačka koju planiramo obezbijediti.
Svjestan sam ja bio opasnosti koju je ova krivina
mogla skrivati ali nisam imao ideju drugačijeg suočavanja s njom, sem pripravnosti
na eventualni proboj. Zato sam je u startu i prešutio.
