Bosiok se s rosom
zamjerio:
„Medna roso, kad ćeš pasti na me?“
Bosioku rosa
odgovara:
„Zadržah se jade
gledajući!
Kako aga svoju
kadu kara:
Kazuj, kado, gdje
si sinoć bila, 11/12. juli 1993.
i s kime si sanak
boravila?
Đuzel-kada agi
odgovara:
Eto sablje, evo
moje glave!
Ja sam bila,
sanak boravila,
kod prvoga, kod
sevdaha svoga,
jer me majka za
nedraga dala!“
Par sekundi nam je trebalo da se složimo, ne
može se raditi o četničkim, bilo vozilima bilo tenkovima ili transporterima.
Oni bi sigurno brujali, ovi idu tiho, pokušavaju da se i ne čuju.
Ko čeka - dočeka! I, ne krijemo olakšanje,
radost. Biće da smo, ipak, istovremeno još uvijek malo i brinuli. Podsvjesno,
makar. Zapravo i glasno, nego smo talasanjima pričom to prikrivali. Sve to ovim
zvukom nevažno postaje, našim proplankom ponovo gospodare nada i vjera.
A kad je tako, onda i ustajemo. Želimo ih
dočekati na nogama.
Zvuk kamiona nije dolazio stalno, javljao se i
gubio. Nije nas to brinulo, kao vrijeme koje je uporno prolazilo. Nismo znali
koliko je tačno sati, ali smo bili sigurni da smo negdje oko ponoći.
Radujemo se, i još brinemo, usput sami sebi
pojašnjavamo. To je to, tako i treba. Ti ljudi su branili, i odbranili linije.
Oni ne bježe, povlače se. Zbog drugih. Čije su linije pale. Makar se ni njih ne
smjelo kriviti. Ali, mi moramo o nečemu pričati.
***
I još smo se nahodali, načekali. Skoro da
je i čitav sat prošao od kako smo kamion prvi put čuli, do momenta kada čusmo
nešto u svojoj blizini.
Na naše malo iznenađenje, iako i ne bi trebalo
da je tako, u susret nam prvo stiže oveća grupa boraca. Mrak, i tišina kojom su
išli, nisu nam dozvoljavali da procjenjujemo njihov broj.
-
Jeste li Ćurevci?
– uslijedi pitanje, čim se i mi njima ukazasmo.
-
Jesmo! –
odgovorih.
-
Haj'te, da se
negdje ovdje sklonimo.
Otresitog, čovjeka četrdesetih godina, koji je
išao prvi, odmah prepoznajem. Iako ga viđoh samo jednom, lik Sakiba Pača sam
dobro upamtio. Ali sam pamtio i još dvije stvari uz njega vezane. Sviđalo mi se
što se pričalo da je, dok je u Goraždu bio, pokazao se kao pravi heroj, ali mi
se noćas prisjećanje na to što među nama nije bio dobrodošao, nije dopadalo.
Ipak je ovo vrijeme kada o tome ne treba
razmišljati. Čim se, s još njih desetak, povukosmo gdje smo Sead i ja ležali,
Sakib zatraži da mu na karti pokažem tačno mjesto gdje smo trenutno. To me već
začudi. Takvo pitanje od nekoga ko je zamjenik komandanta bataljona, svakako
nisam očekivao, ali bi svaka polemika dodatno oduzimala vrijeme, kojeg je, iz
meni još nejasnih razloga, isuviše već izgubljeno.
Dok mu na karti pokazivah mjesto, koje je,
uzgred, bilo veoma lako naći, žurim iznijeti neko svoje, u ovim trenutcima i tek
zaokruženo razmišljanje:
-
Ako su četnici
htjeli, imali su nam kad presijeći sve puteve. S kamionima je skroz rizično
ići, ali znam da se mora. Zato, ja predlažem tri ključna mjesta koja bismo
morali obezbijediti što prije - jer bi se i Željeznice trebali dokopati prije
svitanja.
-
Izvini, a koji si
ti? Ja te ne viđah prije! – Sakibovo pitanje bilo je posve logično, no na mene djelova
iznenađujuće, s obzirom da sam još u uvjerenju kako je Ćuza u ranijim kontaktima
s njim bio precizniji.
-
Komandir bacačlija.
Zato se nismo viđali – ja blagim tonom nastojah držati nivo raspoloženja koji smo
Pezo i ja dostigli.
-
A-ha... Dobro,
onda povlači obezbjeđenje; dok mi vidimo šta ćemo još od sredstava otovariti!
-
Razumijem – neću
reći da sam ovim iznenađen, ali se osjetih zbunjeniji nego par sekundi ranije –
samo što, kako da kažem, nema nikakvog obezbjeđenja. Mislim, bilo je nas
desetak, ali su ostali otišli. Računali smo bespotrebnim da svi čekamo. Jedino
smo ostali nas dvojica, kontali smo ovaj minobacač...
-
Hoćeš da kažeš da
ste vas dva... Eto, vidiš, pa se uzdaj u nekoga. Meni je Ćuza rek'o da je
posl'o cio vod... Joj, ljudi moji, kako neko... Kako da ja vodim brigu o sto
civila, još i tolika sredstva da teglim... I, sad trebamo i sami sebi prolaz da
obezbjeđujemo!? Nema veze, probićemo se mi... Eto, ni vi nam ne trebate, koji
ćete nam kurac! Idite vi svome Ćuzi, lijepo ga pozdravite, i recite mu...
Sakib je potrošio dva-tri minuta dok je ovo
izgovorio, jer je sam sebe prekidao nekoliko puta, redajući psovke u kojima
nije obilazio sunce i nebo, još manje Ćuzu, druge komandante.
Ja sam to vrijeme ćutao, pogled krijući i od
Seada. Tužno sam se osjećao. Toliko tužno, da sam vjerovao da mi jedino ponos
može pomoći da vratim raspoloženje.
Mogu se skloniti, priključiti bilo gdje
koloni. To bi bilo jedino pametno, ali meni ne izgleda vrijedno gubitka ponosa.
Ne kolebam se, samo tražim riječi kojima ću
Seadu objasniti da ćemo, ipak, umjesto cestom - u izvlačenje preko Bašaka, s
pitanjem bez odgovora kolike su nam šanse sad da se tuda snađemo i pristignemo
ostale naše.
