Poleće soko sa
gore,
otrese krila od
rose.
Srete ga dobra
đevojka,
pa pita zorli
sokola:
„Boga ti, sivi sokole,
vidje li gdjegod
svatove?“
„Boga mi, dobra
đevojko,
eto ih ozdo uz
polje,
ponosni bajrak nosahu,
vrani se konji
igrahu,
gvožđali ploče
bacahu,
tufajli uzde
kidahu,
srmajli sedla
lomahu!
Dobri se momci
džidahu,
srčali puške
pucahu,
svatovske pjesme
pjevahu,
doći će brzo – ne
brini!“
Ostavljamo Kerleta Luke prazne, ne nadamo se
prevelikoj pomoći, ali tinja nada da su kosovci, i obavještajci malo
pretjerali. Ne nosimo svu opremu, samo najpotrebnije. Svakako smo uvjereni da
se uskoro vraćamo.
Ja, toliko da odlučujem ponijeti samo borbeni
ranac. U kojem mjesta ne bi ni za dnevnik. Ono što se bude dešavalo, zapamtiću.
A kada se vratimo, onda to na miru i zabilježiti!?
Dok maršujemo prema Varizima, razmišljam o
tome. Vraćaju mi se dobro poznati osjećaji, nakon dugo vremena ću ponovo uz
minobacač. Iz više razloga, kontam da je tako i najbolje. Prošla je duga ratna
godina, a ja - ni čestite borbe. Da ne bi onih dvadesetak metaka ispaljenih na
Vranovini...
Ne znam, idoh, eto, nekoliko puta s
diverzantima. Nikad ni metka. Ne bi suđeno. Jedni će reći da sam taličan, drugi
da sam ugur. Znam i treće, koji će se usuditi da izmisle kako imam neku jaku
intuiciju. A ja znam, samo idem za svojom sudbinom.
***
A ona me sada odredila iza Variza, u Dražin
potok. Nama mrsko ime, mrska sjećanja na ubistvo Đoza Fadila, ali je i jedino
moguće mjesto za naš položaj, a da bi i šesetkom mogli dobaciti do pred liniju.
Znam da može biti žestoko, ali me nije strah. Granata imamo toliko malo, da mi
ovo više liči na odmor. Naš najteži zadatak će biti - dobro se ukopati!
Ono što je nama najveća manjkavost je što
ostajemo izolovani od ostatka bataljona. Zbog čega nam je dodijeljen i vezista.
Poklopilo se Šabanu Andeliji, on je s nama bio u Zamrštenu. Znamo se dobro, pa
nije ni skrivao zadovoljstvo što smo ponovo skupa.
Ispoljio je to na pomalo neobičan način. U
pauzi kopanja, rado je pristao pokazati nam ono što se o njemu pričalo.
Najprije smo u nizu, sasvim proizvoljno napisali dvanaest cifara, koje je on
samo sekundicu obuhvatio pogledom. Bez greške je odmah izdiktirao njihov
redoslijed.
Drugom nas je tačkom još više zadivio. Svi smo
stali u red, i svi smo brzo izgovorili po jedan trocifreni broj. Namjerno sam stao
prvi, kako bih pokušao izvesti isto što i on. Meni je uspjelo tek negdje do
sedmog, dok je Šaban bez greške, i bez gotovo ikakvog razmišljanja, svakome od
nas u lice ponovio broj koji smo rekli.
Mi ostali nismo imali sličnih tačaka, ali smo
na neki način slijedili ovaj primjer. Pričali smo o sebi, kako bi nas odmah
upoznavali i ovi s kojima se do sada puno ne družismo.
Upuznajemo, tako, i Avda Biča. Ovdje kao
komandira tog drugog, Ćurevskog odjeljenja. Predstavio se kao malo ozbiljniji,
ali sasvim prijatan i druželjubiv. Ako je još i iskren, on je i jedini koji
nije sretan što se ovdje nalazi. Inače je inžinjerac, ali neko ga je naredbom
prebacio među minobacačlije.
Utješen je time da su ostala trojica već
donekle upoznata s radom na šesetci: Fadil Bičo i Hako Kovač su i na taj način
iskoristili ono vrijeme na Vučevu, dok je Seadu Pezu, a poslije obuke, i upisan
minobacačka VES. Ipak, Avdo je bio precizan, pristao je tek pošto mu je rečeno
da će biti skupa s nama.
To je ono što smo mu i mi obećali. Pomoći ćemo
koliko mognemo, koliko vrijeme i situacija dopuste, da njihova nepotpuna znanja
postanu što dovoljnija.
Avdo se trudio da prati moj rad na karti. Nije
mi bilo teško objašnjavati mu, ovaj je rejon imao karakterističnih tačaka, koje
su lako određivale naš položaj. Isto tako, linija na Varizima je išla sve
kosom.
Uz sve, dobro postavljene mrudove, laku zemlju
za naše utvrđivanje, u prilog nam dolazi i Ćuzino prihvatanje Šemsovog
prijedloga da se dio ispred Variza malo prokrči, razrijedi. Teže će im četnici
neopaženi prići, a mi manje strahujemo da bi koja naša mina mogla pogoditi
nekoga od naših. Slično je Šemso davno predlagao da se uradi i ispred Rogoja,
ali su tamošnji komandiri kontali kako se time nepotrebno otkriva vlastiti
položaj. Ćuzu i nas, nije strah...
I mi vjerujemo u to. Iako osjećamo ružnu noć,
valjda zbog privikavanja. Prilično smo udaljeni od ostatka bataljona, a teško
će ovih dana ko prolaziti ovuda.
Napravili smo i nešto što ćemo se usuditi
zvati bajtom, s par grana i nešto najlona. Tek za slučaj da nas kiša iznenadi.
Više izgleda ima ona, nego četnički napad.
Bar, tako osjećamo. Trudimo se biti spremni. Za oboje, iako nekako najviše
vjerujemo kako ničega neće biti.
Vjera je, nekad, drugi izraz za nadu.
