Moj pendžeru, moja
sirotinjo,
nema onog ko te ob'lazio.
Dvori bili pa se rasturili.
Dragi bio pa se oženio.
Moj jablane, sav se
salomio.
Moj čardače, vatrom
izgorio:
Što po tebi sama šetajući,
studen jorgan nogom
šuškajući.
Studen jorgan, a golema
zima,
pa se pitam kako ostah
živa.
Ne sumnjasmo kako je vijest od nas brža i kada
su Kerleta Luke u pitanju. Nikako nam nije drago što se ovako brzo vraćamo, ali
ne možemo reći kako svaki susret s njima ne nosi i neki osjećaj radosti.
Koji je ovoga puta, još jednom pomućen.
Stalnim prisjećanjima Muse, pridružuje se i slika koju smo se plašili da ćemo
vidjeti, ali se i duboko nadali da će biti drukčije.
Nisu Kerleta Luke onakve kakve ih ostavismo.
Zuhdijinog džipa nema, sumorna tišina kazuje
kako ga dugo neće ni biti, a ko zna i da li ikad više.
Lako nam je doslutiti ko ga je zamijenio.
Admira tu nije bilo, niti Ejuba, o Sakibu Paču smo jednom već iznijeli svoje
mišljenje, Murat i Dervo su također svoje neki dan rekli...
Je li sada jasno iz kojih je razloga Ćuza po
prvi put izostao iz jedne diverzantske akcije. Znam da ćemo se naslušati
objašnjenja, da ćemo biti tjerani da povjerujemo kako je Ćuza sve učinio kako
bi Zuhdiju zadržao, kako je on i samo prijelazno rješenje, kako je konačna
odluka i na nas čekala. Neki će ta objašnjenja prihvatiti.
Ne zanima me. Svoje mišljenje sam
preispitivao, nisam došao do toga da ga trebam promijeniti, samo da ga katkad
trebam zadržati za sebe. Nikome neću glasno reći da sam protiv Ćuze.
Jednom sam rekao da dobar borac i ne znači
automatski i dobar komandant, nema potrebe da to ponavljam. Na kraju krajeva,
to je samo moje mišljenje.
Ali, u Kerleta Lukama je puno više mišljenja.
Mene zanima nešto drugo, ono što najviše
zanima još tridestak ljudi. Mi nismo odustali od Zelengore, samo smo Musu
donijeli do doktora.
Nismo odustali, i nećemo. Važno je da ima
nešto što je i Admiru i Ejubu važnije od mjesta komandanta bataljona!
Sve drugo je nebitno. Tako i Ćuza, kada se
vratimo - nekako se već i na njega naviknemo.
***
Ne znam, možebiti da je još samo jedno bitno.
Admir usput otkriva kako razmišlja da ćemo drugi pokušaj izvesti našim starim,
dobro poznatim, putem preko Mladog gaja. Jeste sigurnije, sada nas više onamo
očekuju. U povratku neće, nego ponovo ovuda.
Znam da je to tako, ali bih ja opet radije
kuda smo i prvi put. Nekome smo to obećali.
