Mujo gleda u mahali Zlatu.
Mujo gleda, al' mu majka ne da.
Već mu prosi travničku djevojku;
Svate kupi, Mujo i ne znade.
15/16.juli 1993.
Kad je Mujo ugled'o djevojku,
okićenu zlatom i cvijećem;
mlad Mujo govorio majci:
„Takvo cv'jeće, moje srce neće!“
Prevareni
smo, nismo zovnuti da s puškom idemo na kosu, već da nekakvima pomognemo
prenijeti minobacač i mine. Neko bi rekao da je to bolje, ali je to ono što će
nas dodatno iznutra razoriti.
Srećom,
momci kojima pomažemo, brzo shvataju u kakvom smo stanju te nas ograničavaju da
prenesemo samo po turu mina. Samo da ode Nihad Bojadžić, kako predstaviše
galamdžiju koji nas je podigao ispod onog drveta. Svi smo čuli za njega,
uglavnom kao za drobrog komandanta i borca, pa žalimo nad situacijom u kojoj ga
upoznajemo.
I
ovi momci hvale Nihada.
Hvale i nas Fočake. Druženje s njima koristimo i da saznamo više o ovome što se trenutno dešava.
Nihad
predvodi Zukinu grupu što je došla u ispomoć, najzaslužniji je što četnici već
nisu na Bjelašnici. I njegovo je razmišljanje da je jedino bitno noćas
izdržati, da će sutra već biti lakše, u tom pravcu je i postavljanje ovog minobacača,
koji neće djejstvovati prije ujutro, a odakle je i njihovo neinsistiranje na
našoj pomoći.
Ističu
Nihada kao najzaslužnijeg, ali znaju i da je tu negdje i naših.
Jedno
ime su dobro zapamtili, Osmo Đuderija je heroj dana. On je uništio prvi četnički
tenk. Jednako je divljenja vrijedno - na koji je to način izveo. Kineskim
topom, s ramena!
Nisam
to najbolje razumio, ali jesam šta znači - iz jedinog raspoloživog pokušaja. Da
je promašio, tenk bi raznio i njega i sve oko njega.
Nije
razmišljao o tome, nije se plašio smrti. Nije, da mu ruka ne bi zadrhtala!
Bio
je on vješt s kineskim topom, ali uvijek onako kako je predviđeno s njim da se
gađa. Iz položaja, i na mete za koje je namijenjen. Danas je morao poslužiti za
nešto drugo, kad bi bilo načina!?
Tenk
je išao direktno na naše najisturenije borce, koji ga nisu imali čime
zaustaviti. Komandant bataljona Dževad Hanjalić je tada upitao Osma gdje mu je
top. Razgovor njihov je trajao kratko, ako ga je i bilo. Vrijeme nije čekalo.
Osmo je razumio komandanta, sebe je poznavao. Probat će, makar mu to bilo i posljednje u životu.
Nije
bilo načina, ali jeste Osmana! Metnuo je top na rame, nije bilo vremena, izbora.
Nije bilo načina... Uradio je što niko nikad, ni u jednom ratu, uradio nije.
Ovo
je historijska bitka, ovo je njen prvi dan, Osmo prvi heroj. Nije on samo
uništio taj jedan tenk, nego je na bježanje nagnao i druga dva.
I
koji tek slušamo osjećamo šta je to značilo, možemo zamisliti spremnost Osma i
njegovih saboraca da krenu za njima, ali su tenkovi brzi, brži kada bježe.
Osmo
je pokazao da možemo, vrijeme da nije sam. Dobili su četnici još lekcija iz
hrabrosti, pokušavali su još nekoliko puta oklopima. Zaustavljani su i od Nihadovih.
***
Posljednji
put, prije samo nekoliko minuta, zbog čega i do nas dopiru pojačani pokliči.
Kliče se, pjeva, juriša, i gine. S pjesmom se gine, ali Bjelašnica noćas neće
pasti.
Vijesti
o poginulima i ranjenima stalno stižu, za jednog slušamo ostavljajući mine. Bio
je vezista u Komandi Korpusa, ili nekoj
drugoj jedinici, uglavnom je po rođenju Fočak.
Uspijevam
razumjeti samo prezime Granov, ali sam potresen načinom kako je poginuo. Dok je
stanicom slao telegram, granata je direktno pogodila njegov rov. Kažu da se
odustalo skupljati mu ostatke, za šta je potrebna dnevna svjetlost.
Noćas
je najbitnije da će neko ubrzo ući u isti rov, a ja sam se već ujeo za jezik
zbog priča kako je vezistima najlakše...
Ime
drugog mi je poznato, Zijad Hanjalić Zakareli je komandovao artiljercima na
Grepku, o njemu se moglo čuti samo najbolje, kao o borcu i čovjeku. Imao sam
veliku želju upoznati ga, ali je to bilo teško, uvijek je bio uz svoje
artiljerce, na položajima. Tako je, kažu, i poginuo.
Dok
je Osmo Đuderija ustavljao prvi četnički tenk, Zakareli je navodio svoje
artiljerce koji su vraćali četničku pješadiju. Nije bilo rovova, nije bilo
osmatračnice, jedna četnička granata je pogodila stijenu na kojoj je stajao.
Također,
poginuo je i Munib Korjenić Mungos. Borac, borčina. Na Grepku je uvijek trčao u
rov na koji četnici napadaju, tako je i večeras bilo.
Za
njega se pričalo da se ne zna povući, da rov, linija koju on brani, jedino može
pasti ako on pogine. Ne znam, ne volim slutnje, ali je činjenica da je Mungos
danas poginuo...
Zbog
Mungosa, Zakarelija, zbog Mirsada Granova, neko reče da je razumio i ime, žalio
bih što ne pitamo kuda možemo do Osma i ostalih.
Žalio
bih, ali im zahvaljujem. Njihova hrabrost na putu ka historiji svratila je do
ove artiljerijske jedinice, a njeni pripadnici cijene to, uvažili su i naš mali
napor, odlučili poštediti nas većih. Za noćas.
Vjetar
pojačava, ne smijemo se predugo zadržavati kod šatora njihovog veziste. Njih
čeka još tura nošenja, nas prekinuti odmor.
***
Polako
se spuštamo dolini, ponovo ćemo u isti šumerak, samo malo dublje. Prije zore
nećemo tragati za bataljonom, jer nas je s kose zapratila i vijest da su
četnici počeli s povlačenjem.
Bjelašnica
je noćas odbranjena, ako tako i ostane moći ćemo se pohvaliti da smo dali i
nekakav svoj doprinos.
Ono
što nas je, međutim, iznenadilo je da smo dublje iza onog šumerka vidjeli i
čuli još par nekih grupica. Oni su nama izgledali kao neki što su od svega
pobjegli, ali smo znali kako i mi njima izgledamo tako nekako. Naše vrljanje je
bilo s ciljem ne bi li nekoga od naših vidjeli, a kako se to nije desilo, opet
smo se povukli na staro mjesto.
Malo
mi je bilo krivo što smo uopšte silazili s brda, sada se i gore odmara, ali
ratnički, ne ovako kao mi. Iz nekog sam razloga otišao ležati uz sam rub šume.
Vjerovao sam da neću zaspati...
