Snijeg pade na behar na voće,
neka ljubi koji koga hoće.
A ko neće, nek se ne nameće,
od nameta nema selameta.
Da si sretan k'o što si nesretan,
pa da dođeš u moje odaje.
Velik' bih ti idžram učinila,
metla bih te među šiljtetima,
baš k'o pašu među bimbašama.
Da ti ljubim tvoja medna usta,
medna usta, ostala ti pusta.
Iskreno,
ni jutro nije ranilo. Od diverzanata je ponovo došla vijest, s četnicima se
jutros još nisu pucali, ali je bilo dozivanja. Napad očekuju pošto ovi
doručkuju, do kada se nadaju i našoj pomoći.
Izlazimo
iz potoka, uvlačimo se u jedan procijep, gdje se Ćuza i Zuhdija zaustavljaju.
To biraju za svoje Komandno mjesto, dok Enveru i Eku daju posljednje upute.
Enver
se brzo vraća na čelo, s dvije jednako loše vijesti. Diverzanti su na dijelu
koji će naša četa pokriti, četa za koju se sada i definitivno uvjerio da je već
dala dvadesetak svojih boraca brojnom grmenju na skrivanje. Tonom kojim je
govorio o ovome drugom, pokaziva kako je svjestan da će ih usput biti još, te
svojim primjerom pokušava ohrabriti one koji se kolebaju.
Kreće
prvi, ni ne gledajući koliko će ga nas slijediti, nadajući se što više.
Pa,
ipak, meni se sve čini još kilavije nego sinoć. Ponavljaju se sklanjanja
pojedinaca, sve je više onih što ne žele biti skroz blizu čela. Znam da smo mi
krenuli na samom začelju čete, a sada umjesto stotinu, ne vidim više od
četrdesetak boraca ispred.
Da
bude gore, ne osjećam ni preostalih šezdeset iza. Zapravo, skupa s Ekovom četom
mislim da nas je jedva stotinu, koji smo stigli na livadu koja mora da je
Pandurica, a odakle bi se trebali početi razdvajati.
Ekovi
će uz kosu, prema Trnovljacima, gdje je još mirno, a mi ćemo niz kosu,
diverzantima, gdje se već počelo pucati. Već se bojim da nas neće ni ovo
pedeset požuriti da ih smijeni.
Diverzanata
nije više od dvadeset, radi njih se mi koji hoćemo ne smijemo obazirati na one
koji neće naprijed.
Lato
Kršo se baš i ne slaže s mojim razmišljanjima, što mi odmah, pristigavši me
šapće na uho:
- Jebeš
ti ovo, jebeš četu kojom Liman, da ne kažem niko ne komanduje. Vidiš da ih se
viša pola krije, gura pozadi.
- Sve
vidim, sve znam, sve mi je jasno, al' šta sad!? Sjećaš se da smo već pričali,
da sam se ja radov'o što je Liman izabran za komandira čete, neću nikad reći da
je bolji borac od Muse bio, ne mogu se ja žaliti ni na Musu kao komandira, ali
ja vjerujem i Limanu. Siguran sam da nas neće zavaliti, a zar i nismo sve do
sada haman ležali. Opet, nek nas i četrdeset dođe, dobro je, ako je dvadeset
diverzanata ustavilo četnike...
- Zajebi
ti to. Mene je i strah toga, oni ih zaustavili, sada će nas da uvale, četnicima
će doć' pojačanje... Vjerujem i ja svakome, i nisam protiv toga da se trebamo
boriti, evo nas, ali što da me neko uvijek pravi budalom. Pričali smo mi i o
tome, sjeti se Trebevića. I, šta bi na Bosanskoj međi, jesu li nas bili
ostavili!?
- Trebević
nikad zaboraviti neću. A ni Vranovinu. A Bosanska međ... Ne ide se ni meni
prvome, ali evo šta je meni. Vjeruj mi, dosta mi je lutanja. Hoću da se držim
ovih mojih, pa šta mi bude suđeno.
- Šta
smo ti mi? Sad ću ti reći šta je meni. Mene nervira ovo, mi smo trebali sinoć,
zavida, odmah za diverzantima svi sići. A ne ovako, k'o ovce. Gdje je kome
ćeif, tu ostane.
- Eto,
i to je odlika Limanova, vidiš da nikog ne goni. Pa ni vas. Ja idem, a naći ćemo
se mi opet. K'o i dosad.
Mislim
da je Lato htio nešto još reći, ali smo ponovo zalegli.
Pucnjava
je sada sasvim blizu, Remzija se prebacuje do onog ispred, vraća se i prenosi mi
kako je Liman puzeći otišao da se uveže s diverzantima, da se s nekim od njih
dogovori kako da se smijenimo.
***
Pođoh
isto prenijeti Latu, ali ga ne vidjeh iza leđa. Tek na nekih petnaestak metara,
pripijene jednog uz drugog, vidim Šabana, Salka i Sejmena. Činilo mi se da i s
ove udaljenosti vidim kako drhte od straha. Zapravo, kako je jedino što ih je
dovde svelo to što su ovaj put riješili da mene ne ostavljaju.
Sabrao
sam koliko je pješadinaca ostalo iza, sjetih se Crnog i Admina, te rukom pozvah
Salka Bajrovića.
Iako
sam na tren pomislio da ću se ja morati povratiti, Salko dopuza do mene:
- Reci,
komandiru! – obratio mi se na način, da mi umalo suza ne krenu.
- Vidiš,
Salko, kol'ko je pješadinaca sklonilo se. Reci ostalima, koji neće - neka se i
oni sklone. Dok ovo prvo prođe. Neću ja, da ikog više nosim na duši!
Klimnuo
je glavom, znajući kako je najbolje da ništa ne govori. Sem, što je onoj
dvojici došapnuo onako kako sam i ja njemu rekao.
- Šta
mu ono reče? – Remzija me domalo upita.
- Šta
ću, oslobodio sam ih, ostavio.
- Oslobodio?
- Šta
ćeš, Remzija, nismo svi jednaki. Još noćas sam ja vidio da je njih više strah. Nepoznatog.
Nikom nije svejedno, niko ne ratuje što mu je ćeif. Nisam ti prič'o, u Dražinom
potoku smo se mi malo našalili sa Salkom, to ti je samo neka početna narvoza,
išlo bi to poslije. Ja vjerujem da se i njima zaostajalo, da nisu radi mene
htjeli. Da ih nisam vratio, ne bi sami. Opet, kontam, šta ćemo imati dolje od
njih. Na početku. Ne vjerujem da bi se koji od njih baš napuc'o, samo bi morali
još i o njima voditi brigu. Kužiš, nekad je bolje nemati nekoga uza se, bar
znaš da si sam.
- Slažem
se. Zato ćemo ja i ti skupa, da moremo na smjenu čitati.
- Sad...
Mada, i nije ti to loša ideja, još da nam je kako javiti četnicima, odmah bi se
povukli, rekli bi „Gledaj hrabrih balija, iznad glava im zviždi a oni romane
čitaju!“
Puškaranje
ispred sad i nije djelovalo kao borba, ali je svejedno bio poseban osjećaj kada
smo ponovo počeli ustajati. Sada sam pogledom dopirao skroz do Limana. A, opet,
sljedeći iza se jedva vidio.
Koračamo
pedesetak metara, sporo, te ponovo zaliježemo.
Pred
nama je proplanak - mala livadica. Tu je i prvi diverzant kojeg ćemo
zamijeniti, a odatle će Liman početi i nas ostale da upućuje duž linije.
