Ljubi, dragi, ljubi
kraj đerdana;
Nećeš više za godinu
dana.
A ja, tebe ne smijem
od nane.
Kad sam tebi u ruke
dopala!
Tako,
u logor se ipak vraćamo zadovoljni i sretni, koliko takvi možemo biti.
Crni
je dostojanstveno ispraćen. Ispalili smo te dvije mine, koje su s Trebove
toliko željeli. Koliko smo mogli, olakšali smo našima tamo. Dokazali smo i da nismo
kukavice. Najbitnije, vratili smo se živi i nepovrijeđeni.
O
svemu sam Ćasari podnio iscrpan izvještaj. Kako sam i oečkivao, nije
komentarisao. Što je značilo da primjedbi nema, kao i da naš raniji dogovor
ostaje.
Jasno
da sam morao posjetiti i Mufa. I njemu detaljno ispričati sve, i uvjeriti se
kako oko njega budno brine Faruk pa nema pogoršanja na njegovoj rani ako već
bolje ne može biti.
Posjeta
se poklopila s novim valom granatiranja. Nije prvo, teže od onog kada je Mufo
ranjen a Crni poginuo ne može biti, ipak je po nečem posebno.
Pogledi
koje Mufo i ja razmijenismo postavljali su lako pitanje, koje ima težak
odgovor. Mufo je svjestan svoga stanja, zna šta mu svaki napor može učiniti, no
iznad svega je želio da se bar ja prošetam do skloništa. Ili, gdje se već
ostali budu sklanjali.
Stavljen
sam pred dilemu iz koje zadovoljan ne mogu izaći. Ne želim se osjećati
sigurnije nego Mufo, a opet ne bih ni izazivao njegove prijekore.
Ko
zna kako bih postupio da s nama nije i Faruk. Na Mufovo iznenađenje on je
predložio da svi rizikujemo.
Laknulo
mi je pa sam povjerovao da ću čak uspjeti i drjemnuti. Udobnost kreveta, mir u
duši, želja da imitiram Mufa, obećavali su.
Nije
išlo, no nije ni granatiranje potrajalo.
***
Sljedeći
kojem ću ja lično ispričati našu priču bio je Sajo. Večera je čekala, kao i
uvijek kvalitetno spravljena. Nije ni Sajo imao rječitih komentara na naše
aktivnosti dolje, ali je izrazom lica pokazivao i divljenje odvažnosti,
zadovoljstvo izborom cilja i organizacijom samog gađanja, ali i razočarenje
mojom odlukom da uradim provjeru, te korekciju elemenata. U očima njegovim sam
vidio da ne razmišlja o prepričanom padu mina, već zamišlja kako je moglo biti
da moje provjere nije bilo.
Nismo
žurili s večerom, i manje bi da ne stiže haber kako mene ispred kolibe čeka
Munib Kovačević.
-
Bilo je dobro, samo da ste malo više digli, ali
suđeno tako – on je osnovno dočuo od nekog kome je Džemo usputno stigao
ispričati – nego, ima više od pola sata kako vas telegram čeka. Imali su još
jedan cilj za vas. Sličan, ali ga je trebalo odmah gađati. Šta da im kažem?
-
!? – ostali su opet čekali mene, ali je jedino
što sam odmah znao reći bio duboki uzdah, praćen podizanjem čela, vrćenjem
glavom, i prekrivanjem lica šakama.
-
Linije iznad Tjentišta su pale. Odnosno, tu smo
se malo povukli – shvativiši kako oklijevam s odgovorom nađe način da me požuri
– ako je vjerovati, novih žrtava nismo imali.
-
Munibe, imaš tri mogućnosti – sklonio sam šake s
lica, oči zatvorio, ali i glas vratio – ili tima tamo što zaprđuju pošalji
telegram u kojem ćeš ih podsjetiti kako i tamo imaju minobacač, ili onaj u
kojem ćeš im slagati da ćemo uraditi što traže, ili ćeš jednostavno malo
ugasiti tu stanicu, kao da smo još na položaju a baterija nam prazna. Šta god
da izabereš, ja ću isto uraditi: Naći ću negdje fina kreveta, odspavati
nekoliko sati. Kad se naspavam, ravno Ćasari. Dogovoreno je da krenemo u sabah.
Tražiti taj novi položaj. Tačnije, on će nas odvesti. A do tada će se i
baterija sigurno napuniti. Pa ćemo poslije i o Tjentištu razmišljati!
Munib
je razumio što je trebao. On nije taj koji me može predomisliti. Kao što nije
kriv ni za šta što mi je upravo rekao. On je radio svoj posao, kao što ja radim
svoj.
-
Aferim! – na polasku osjetih Džemovu ruku na
ramenu, potvrdu da su nam se razmišljanja još jednom podudarila.
-
Aferim nam svima! – moj odgovor je kazivao da bez
obzira što neki naši postupci nisu se poklapali sa željama ovih s Trebove,
nemamo ih se razloga stidjeti.
