Tumaram kroz tminu
pogleda uprtog
u daljinu.
Ispred mene hodnici od mraka,
s mnoštvom krivina, i prepreka.
Noge mi se o tamu sapliću,
ne boli me
jer
tamo gdje gledaju mi oči
tamo svjetlost neka čudna sija.
Da me život naučio barem
da rođenim očima vjerujem...
Moje oči vide,
a savjest mi kazuje
da svjetlost
tako daleko nije.
Meni je još uvijek draže
o tamu noge saplitati.
O, savjesti,
moja otrovana!
**
O, tmino prokleta,
silom mila i predraga,
ko mi drugi može,
osim mene,
saplitati noge?
Savjest otrovati?
Zar mi majka oči rodi
da me slijepog vode?
Zar i meni suđeno je
da cio život
šejtane
za ahbabe imam,
a meleke upoznam
u džennetu tek?
***
Sabah nikad nije
prije vakta došao...
...a koga tama u naručje prigrli,
kod očiju slijepog učini,
sabah mu je
kao svjetlost dalek.
Noge su mi polomljene,
krvave,
ne osjećam ih,
odavno već moje nisu,
a od tame
niti ih vidim.
Zar da sabah čekam:
da priznam,
sebi samom,
da sam noge polomio?
Neću,
sve dok se tješiti mogu,
dostojanstveno i jadno,
i jedini
vjerovati sebi
da su još
kakve ih zadnji put vidjeh.
****
A sutra,
kad se džennet blaženi
mene dočepa,
u zaborav sve će
već
praodavno pasti,
osim te svjetlosti
koju čedno gledah,
a koju savjest
moja bivša,
prosto što bijaše otuda,
kud ne dadoh
nogama poći,
preziraše.
