I - 13 / Najviše snage

Od miloga do dragoga,

nigdje plota ni potoka,

n'o sve zumbul i ružica.

                                                                                               

Zumbul-goru prijeđosmo,                                                   

pod ružom se sastadosmo.

Ko nas dvoje sastavio,

Bog ga s dobrim sastavio!

Memo je bio predodređen da ih prvi vidi, ali sam ja bio najbrži u namjeri da ih sve izgrlim.

Na Memovom licu se dalo primijetiti i malo razočarenje, nadao se da će u ovoj uvali zagrliti rođenog brata. A, vjerovatno je i među njima bilo sličnih razmišljanja. Ipak, kao i sve drugo, i ovo je brzo prihvaćeno kao realnost, sudbina.

Poljupci, zagrljaji, poneka suza, poneka riječ, pitanje, sve traja petnaestak minuta. Dovoljno da se steknu prvi utisci o novim saputnicima.

Selim Selćo Pekas, suprotno onom što sam od njeg očekivao, izgledao je dosta zbunjeno. Kao da još nije svjestan da ovo što se događa pripada stvarnosti.

Ako je Selćo izgledao zbunjeno, Ferid je bio skoro izgubljen. Prvi razlog tome je ležao u njegovoj odjeći, u kojoj ga je sve ovo zateklo. Novo radničko odijelo, ali upečatljive, lahko uočljive plave boje. U potpunosti je odudarao od svih nas. Vidjelo se kako je i sam svjestan toga, tako da sam vjerovao kako mu Memo, bar dok ne budemo na sigurnom, to neće predbacivati. I Mufu je, zbog vojničke smb košulje, tek maloprije prigovorio.

Kemura je djelovao nekako najvedriji, najnasmijaniji, najraspoloženiji, skoro i najsigurniji. Možda, čak malo i pretjerano.

Dočim, Jako je izgledao odsutno, tužno, kao da je uvjeren kako mu je sva porodica pobijena, a ne, kako nam već stigoše reći da ni oni, baš kao i mi, za svoje pouzdano ništa ne znaju. A jedini je imao automat, valjda je bio spreman i upotrijebiti ga, čim je još bio kod njega. Time je njegova odsutnost posebno upadala u oči.

Nail Jazo Barlov, kakav je uvijek i bio, činio se promjenjivog raspoloženja. Prije svega oprezan, pomalo i uplašen. Dosta siguran, ali i s dozom umjerene sumnjičavosti. U jednom, kad je on u pitanju, nije moglo biti dileme, više će koristiti nego odmagati!

Na kraju, Džemo Pekas je, kako se moglo i očekivati, već imao ulogu vođe. Nije ni čudo što je djelovao potpuno svjesno, razborito, odvažno, sigurno i dovoljno hrabro, bez da bi mu nedostajalo i onog neophodnog opreza. Svakako, nameće se kao neko ko će i dalje biti na čelu.

Odmah je to i pokazao. Dok se nekima žurilo, on je želio ovo vrijeme maksimalno iskoristiti. Za odmor, ali i razvijanje nekog plana, kako bi u daljem kretanju mogli praviti samo manje pauze. Prije mudrosti, pokazao je i nešto cinizma, dok smo „ručali“. Jedini je nosio ruksak, hranu. Bilo je tu suhih krušaka, ali i suha mesa, čak i hljeba. I, čuturica! Dijelićemo sve, sada na devetero, bez obzira što je Džemo stigao istaći kako smo svi, sem njega, nespremno dočekali ovo jutro.

Znao sam da nije baš tako, zato sam ovaj put odbio ponuđeni komadić hljeba i mesa, odnosno krušku, objasnivši da ja imam još za ovaj obrok. Treća kruška mi nije najela stomak, ali jeste dušu.

Nismo bili sličnih navika i manira, siguran sam da u ovom sastavu nikad ne bismo sjedili za istim stolom. Ipak, osjećam da možemo! Brzo ćemo izgraditi potrebno jedinstvo, koje će nam, možda, više koristiti i od Jakove puške, Enverovog pištolja, Džemovog ruksaka. Jedinstvo kojem neće smetati Feridova plava radna bluza, Mufova smb košulja, kao ni to što u prosjeku imamo malo viška kilograma, ali ni žeđ, glad, umor. Ništa. Ne da osjećam da možemo, nego i da moramo!

Jedinstvo, koje će nas voditi, neće ugroziti ni sitna razmimoilaženja u mislima, kojih će, svakako, biti. Kao i na samom početku, kad je neko predložio da trebamo odrediti jednog koji će biti glavni, kojeg ćemo svi slušati. Dosad ga nije bilo, ni u našoj, ni u drugoj grupi. Bar - ne zvaničnog. I Džemo i Memo su bili logičan izbor. Valjda su sad pojedinci u tome vidjeli mogući problem, prije svega znajući da njih dvojica kao osobe nisu imali puno bliskosti.

Tako je Džemo počeo odmah da vrda, prvi se negativno izjasnivši oko potrebe da neko bude glavni, odnosno vođa. Kao da mu je zasmetalo samo potezanje tog pitanja. Time se, biće, pojavljivala odgovornost. A, od nje nije bio jedini koji je bježao. Čemu to što je Ferid najstariji, što Jako jedini ima automat? U pitanju su druge stvari, prije svega pitanje povjerenja. Tako da je Džemo bio i jedini preostali, mogući izbor.

Njegov ruksak s tim nije imao nikakve veze. Znao je ponajbolje put, imao je lovački osjećaj i iskustvo, djelovao je možda i najsmirenije, a osim toga, bez obzira na izvjesna neslaganja, ni s kim nije bio u posebno lošim odnosima.

Na kraju je pristao, kako ne bi izgubili više od pet minuta u bespotrebnoj priči.

Logično je da on ide naprijed, tako će i biti. Tako smo, bez prethodnih dogovaranja, formirali i ostatak kolone. Jednostavno, svako je „našao“ svoje mjesto. Iza Džema će ići Nail i Memo, oni će svakako, po potrebi, stvarnoj ili svojesujetnoj, povremeno da se ubacuju u Džemova razmišljanja. Onda idu Jako i Selćo, pa Kemura i ja, da bi na kraju išli Mufo i Ferid.

Trojka na čelu će, dakle, razmišljati za sve nas. Jako i Selćo su tu, da budu što bliže tim razmišljanjima. Kemura i ja, na mjestu koje će nam omogućiti da tokom putovanja pričamo, hrabrimo se, ali i druge, bez obzira što ćemo često biti opominjani. Nama je osjećaj kazivao da je ovaj susret potvrda da ćemo uspjeti. Slično su počeli osjećati Mufo i Ferid, ali su oni svu svoju snagu morali trošiti samo kako bi držali korak za nama.

U priči s Kemurom, jedan drugom smo ukratko objasnili kroz šta smo prošli, i mi i oni, prije susreta. Govorili smo tiho i naizmjenično, povremeno su nas nadopunjavali ostali, s izuzetkom čelne trojke, koji su pričali svoju priču.

Uglavnom, za oko sat smo svi znali duplo. A, opet, skoro ništa. Mi smo saznali da su oni preksinoć, kao i ranijih noći, boravili u svojoj bajti, koja se nalazila u nekom šumarku, negdje u sredini gornjeg dijela sela, dovoljno daleko od svih kuća. Ipak, u toj priči mi je, posebno, uši zaparalo saznanje kako su sve do te zadnje noći u svom društvu imali i Armina Fija Pekasa, Kemurinog amidžića. Uvjeravali su ga da ostane s njima, i sam je to želio, ali je izabrao da tu večer bude s ocem, sestrom  i majkom. U Kemurinim sam riječima primijetio iskrene emocije, osjećaj sažaljevanja, saosjećanja, nevjerice, bola i tuge, ali i kritike i samokritike!

O svojima nije ništa mogao reći, sem da su zanoćili u bajti koju mi je baš tog dana pokazao. Slutio je najgore, tako su govorile njegove emocije. Ja sam osjećao drukčije, hrabrio sam ga.

Jezivo je govorio o događajima podno Kremenika. Bili su bliže, do njih su jasnije dopirali jauci mučenih. Ni za kog nisu tačno znali, ali su slutili dosta poginulih, zarobljenih. Jedini za kojeg su znali da je pogođen bio je Ibro Barlov. On je pogođen još i prije nego se izašlo iz sela i pošlo prema Kremeniku. Neko je to rekao, čuli su, govorio je o teškom ranjavanju tako da su skoro uvjereni da se nije uspio izvući.

O Kremeniku je i nerado pričao. Slutio je previše, želio je ono malo nade ostaviti da živi. Zato mi je detaljno opisao ono što se dogodilo u šumarku u kojem su oni proveli dan, i koji su napustili s padom mraka, nešto ranije nego smo mi krenuli.
         Šumarak rijedak, dan dug. Jedina šansa - mukla tišina! Do negdje oko podne je i išlo nekako. Tad su dobili neočekivanu posjetu. Jedan od seoskih kerova ih je osjetio i pridružio im se. Dugo su se pokušavali riješiti njegovog opasnog društva. Nije išlo, pa su prešli na pokušaje obuzdavanja u puštanju avaza. Između ostalog, naizmjenično su ga gladili po glavi, repu, pa i mudima. Na kraju, kako je vrijeme sporo prolazilo, odlučili su ga se osloboditi. Jedini način koji im je preostao bio je da ga zakolju! Najviše snage za to, imao je Jako!

Pored priče, ja i Kemura smo imali još jedno zanimanje. Nisam više bio jedini koji se često saginjao. Samo što mi je Kemura još proširio vidike, kad su u pitanju blagodeti prirode. Pošto jagoda, srijemuše i zečjeg kupusa nije bilo na svakom koraku želudac smo počeli navikavati na razno lišće. Trudili smo se nadmašiti i partizane, koji su se ograničavali na bukvu. Isprobavali smo sve redom, pa bi ponekad i zažalili. Iza nas je ostalo nekoliko vrsta drveća čiji smo list probali samo jednom.

Imali smo dvije teze. Prvu, da je bitno „da mašina melje“. A drugu, da nas bespotrebno napadaju zbog ponašanja, priče i žvakanja neprovjerenog lišća, pošto smo mi držali da upravo idemo od opasnosti a ne prema njoj!

                           suho voće je mnogo značilo