I - 25 / Prva straža

Dvije seje brata ne imale,

pa ga viju od bijele svile.

Struk mu meću drvo šimširovo,

crne oči – dva draga kamena,                                                                                            

obrvice – morske pijavice,

sitne zube – dva niza bisera.

Zalažu ga medom i šećerom:

„To nam jedi, pa nam probesjedi!“

Zbog problema s nogama nisam mogao brzo ići. Nakon što sam prevalio kosu i pogledom dopirao do skloništa, vidjevši kako su svi ispred, osjećao sam da to nije samo zbog ručka. Osjećao sam da mogu propustiti nešto važno, zbog čega sam stisnuo zube i požurio, koliko mogu, pridružiti se ostalima.

Dok je miris iz zamišljene kuhinje parao naše nozdrve Sejo je imao način da nam malo skrati vrijeme, a činilo mi se da je samo čekao da ja dođem.

-          Imam tri vijesti. Sve su i loše i dobre – nakon gunđanja, ponajprije zbog sveosjetne gladi, odmah je i nastavio – Dobro, idemo s najmanje lošom: oblaka se opasno, svi su sigurni da će za dan-dva kiša. Sklonište baš i nije od tog zaštićeno, tako da ćemo se, vjerovatno, već sutra seliti. Major nam je obećao onaj veliki šator, što sad služi za smještaj njegove Komande. Naše će, sigurno, biti da ga postavimo. Drugo: od večeras se u logoru uvodi straža. Mi smo dobili jedno stražarsko mjesto, dolje na samom ulazu. Trebali smo već početi; nema veze, ovo danas ručak kasni, a nije ni tačno definisano - nego s padom mraka. Ja sam konto da je najbolje u neparne sate da se smjenjujemo, a pošto će se dan pomicati, mislim da je najbolje da imamo samo po četiri smjene. Tako da će ovi što su od devet, ići malo ranije, a oni do pet, ostajati dok se ne razvidi. Ima nas dovoljno, jednom u dva-tri dana, mislim da neće biti naporno.

-          Večera! – pozivao je Latif, nekoliko puta udarivši kutlačom po loncu, u koji smo više gledali nego i u Seja.

-          Nek idu prvo Asim i Sakib, oni su prvi na straži!

Ako sam nešto posebno mrzio u životu to je bilo čekanje. I s te strane mi je bilo drago, ali i što ću u dnevniku, kad ugrabim vremena da ga počnem, zapisati kako sam baš ja stražario prvi, a kad već nisam mogao u selo ići.

-          Ujutro, svi idemo u Borač. Da dotjeramo stoke. Dobićemo vodiče i nekoliko ljudi da nam pomognu. Sve što dotjeramo, sebi ćemo – Sejo je nastavio, krećući se prema loncu zajedno sa svima ostalima.

Iznosio je pojedinosti u vezi odlaska u Borač, ali mislim da je svima sve to bilo potpuno nevažno. To je tek sutra, sad nas čeka janjetina.

Sakib i ja smo sjeli jedan pored drugog. Dva sata ćemo imati da se ispričamo, sad smo žurili jer je bilo onih koji su čekali porcije. Završili smo, nekako, u isto vrijeme.

Sejo će jesti zadnji, sad je odveo Sakiba, njemu će dati - oružje!

Iako sam bio malo zbunjen vidjevši ga da se vraća samo s jednom puškom, a pošto me pozvao i da odmah krenemo, ne postavljah pitanja ni njemu ni Seju. Dok nismo malo odmakli.

-          Je li moguće da ćemo stražariti sa samo jednom puškom?

-          Vidiš da je ovo samo - onako, da nas ne mogu gledati da samo sjedimo.

Niti sam sasvim razumijevao Sakiba, ni onog ko je sve ovo smislio, kao ni Seja što je ovo prihvatio, ali o tome ne željeh ni razmišljati. Rat je, ipak, počeo, a ja sam samo - vojnik!

Sakiba Glušca jedva da sam i poznavao. Zato smo bez više ijedne izgovorene riječi došli do ulaza u šumu. Tad je on progovorio, tek da mi kaže kako smo upravo na mjestu gdje ćemo stražariti, a po onom koliko je on Seja uspio razumjeti.

Vrijeme nije bilo ugodno. Odmah sam osjetio da nimalo nisam pogriješio što sam iz Vrbnice „posudio“ mantil. Štitio me od vjetra koji je prijetio da bi mogao biti vrlo neprijatan, a bilo ga je i za sjesti na njeg.

Dok je Sakib promatrao pušku i razmišljao o ko zna čemu ja sam razmišljao o njemu. Upoznao sam ga tek kad je ovo počelo. Za bajram je došao kod punca, Paša Barlova. Inače je od Godijena. U Trošanj je došao sa ženom i dvojicom malih sinova, Adisom i Anelom. Na Trebovu je izašao sam, uz punca i punicu. Za ženu i djecu nije ništa znao...

Bio je sav tih, ni malo pričljiv. Ne sjećam se da sam u selu i riječ stigao progovoriti s njim.

-          Nije loše ovdje  – želio sam nekako početi razgovor – mislim, katuni su super, logor je baš sređen, skloništa da bolja ne mogu biti, a ni ljudi se ne čine loši.

-          Sve je to u pet deka. Eno, onog mog punca – Sakib je počeo otvoreno, spremno, što me malo i iznenadilo – on nije mog'o mene očima da gleda. Hajd' mene, al' svoju šćer i unuke. Govorio mi „Idi svojoj kući, šta ćeš ovdje“. K'o da sam ja znao da će biti ovo sranje, i k'o da sam namjerno doš'o u Trošanj, k'o da tamo nisam imo hljeba jesti. K'o da ja ne bih volio da sam ost'o među svojima! Ja sam ti, zadnjih nekoliko dana, bio kod Fadila u kući. Da njega nije bilo ja ne znam šta bih. Sad, vidiš, šta se desilo. Ovo nama i treba – zastao je nekoliko sekundi, kao da se provjeravao da ne prenagli – on je izvukao svoju staru guzicu. Ja i Fadil smo htjeli izvesti porodice, al' jebiga - oni okrenuše na pogrešnu stranu.

Očekivao sam da će ponovo zastati. Vidio sam da se prisjeća onog čega radije ne bi, što bi najradije čim prije zaboravu dao, mučeći se da li je nešto moglo biti drugačije. Ne znam da li je čekao da ja nešto kažem, ali ja nisam želio prekidati mu misli.

Opet je on nastavio, sad priču okrećući u nekom drugom pravcu:

-          I ovo je isto. Mi smo ovdje stranci. Niko nikog ne može očima gledati, da ga hrani a ne koristi! Utrpali su nam stražu, nisu sačekali ni da se čestito odmorimo. Što je nije bilo dok mi nismo stigli? Još, nisu ni sačekali da se vrate ovi iz Trošnja, a već nas guraju u tu neku vukojebinu, da skupljamo svjetsku stoku. A ovdje toliko njihove, ko da i ovo neće pusto ostati. Preko osam hiljada ovaca, hiljadu-dvije krava...

-          Zar ima toliko?

-          Kažu. Samih konja ima petsto! Ovdje je svaka kuća imala po konja, neki i više.

-          Slažem se, ima dosta stoke. Ali, kako sam ja čuo, i kolje se nemilice. Zašto, onda, ako već ima te napuštene, što ne otići po nju!? Ko zna koliko će ovo trajati, dokle ćemo morati ovdje biti.

Sakib se nasmijao, mislim da sam ga i prvi put vidio nasmijanog. Protrljao je prednji dio čela, na kojem je već bio izgubio kosu, kao da je želio reći kako bi i sam volio da griješi u svojim procjenama:

-          Ne budali. Ti misliš da ćemo mi dugo ovdje ostati. Četnik je riješio da ovdje nema Muslimana... a mi, kako smo organizovani, tako će i biti.

-          Polahko. Tek smo počeli. Radi se ponešto. Nije isključeno da ćemo uskoro početi s oslobađanjem.

-          Čime? Vidiš li, jadan, s čime mi čuvamo logor. Ovo nije ni četeresosmica, ne znam ni šta je. Ima neki broj, al' ja ne vidim dobro. Vidi ti, vidiš li šta...

Uzeo sam pušku i ustao. Mjesečina se polako provlačila kroz rijetko, visoko drveće iznad nas. Nekako sam uspio kundak podmetnuti pod svjetlost.

Iznenadio sam se:

-          Vidi, stvarno... a izgleda k'o četeresosmica. A nije. Proizvedena je hiljadu devetsto dvadeset četvrte. U Kraljevini Jugoslaviji!

-          Eto. Sve ti je jasno. Još su nam dali čitavih pet metaka. I pušku, za koju niko ne smije garantovati ni da može pucati. I, mi bi, sada, trebali s ovim željezom i ovim mecima, koje nemamo čim ispaliti, k'o biva nekog da dočekamo. Bježi...

Tek sad se zapitah koja je svrha ovog našeg stražarenja. Okolo su drugi borci, logor je bezbijedan. Ne vjerujem da je jedini razlog to što nas neko ne može gledati da ništa ne radimo.

Prvo što mi pade na um, a što mi se učini prihvatljivim i razumljivim, odlučih uzeti kao tačnim:

-          Ovo je radi žena. Da se one osjećaju sigurnije. Pa, misliš da sve ove majke noću mirno spavaju!? Ne znaš kojima je teže, onima što su im sinovi negdje okolo, ili ovima što su im djeca ovdje a straže nema.

Opet se zamislih. I nisam baš sasvim siguran, možda je ipak Sakib u pravu. A, možda se ovo, na neki način, nas i provjerava. Svejedno, nije mi se sviđao način.

-          Evo ti puška!

-          Koji će mi kurac!? Evo tebi metke. Ja, jarane, nešto razmišljam: eto, šta bi mi mogli uraditi da ko naiđe? Ništa. Samo bi se mogli skloniti, da prođe. Ne misliš da bih ja s ovim štapom izaš'o pred njega. Ko je to mislio, zajeb'o se!

-          U pravu si. Još kad bi se kako mogli dogovoriti, da ih još provedemo Majorovom šatoru, a mi da stignemo obavijestiti naše...

-          I ovo ću ti reći: više me boli kurac za sve! Ja sam sve svoje izgubio. Ženu i djecu su mi zarobili... i pobiće ih, ako već nisu. Nikog ja ne bih obavještav'o. Znam otprilike gdje je Neretva. Ne bih se ni okreno da vidim ide li ko za mnom.

Znali smo da ovako razgovaramo jer smo vjerovali da do toga neće doći. Do kraja smjene smo skontali kako je i bolje što nas nisu naoružali automatima. Zadatak bi shvatili preozbiljno, i vjerovatno dva sata zurili u mrak. Ovako nam je vrijeme brže prošlo. Prijatno ćaskanje je, svakako, bolje od napetog ćutanja.

Kroz ćaskanje smo čak došli i do zaključka kako smo i familija. I to, što mi je posebno bilo drago - s majčinu stranu. Ako mi je Trebova bila puna rodbine s očevu stranu, milo mi je bilo imati i jednog ovakvog.

Prije nego ćemo pušku, i naša razmišljanja o njoj, predati Fadilu i Feridu, zaključili smo još nešto, čime smo i završili svoj prvi borbeni zadatak. Moć ove puške je bila u tome što četnici ne znaju njenu bezvrijednost!

                                                             potok, gornji tok