I - 32 / Dijelimo se u dvije grupe

  Imala sam tri ašika
aleri, zulfino, fesler, aman
bilerum, benum, efendi, aman
  Prvi ašik naš kadija
aleri, zulfino, fesler, aman
bilerum, benum, efendi, aman

  Drugi ašik kadi'in ćitab
  Treći ašik baš jedihnik

  Majka daje za jedinka
  A ja hoću za ćitaba

 

 

 

Put je dalje vodio lijevo, suprotno od mjesta noćašnje zasjede. I dovoljno daleko. Svakako smo i krenuli u susret nepoznatom, opreza nam ne bi smjelo nedostajati.

Pola sata, koliko smo još imali livadom, iskoristili smo za posljednje dogovore. Zadržaćemo se samo u obilasku najvisočijih sela, podijeljeni u ne više od dvije grupe.

Ja sam se, tek sad, više raspitao o samom Borču. Od Mufa sam saznao da je puno drugačiji nego sam ga ja zamišljao. Ne jedno selo, njih nekoliko, a svako kao Trošanj, ili još veće. Prostor na kojem se proteže, s jednog se mjesta ne može ni sagledati.

Zanimalo me kako je, onda, tako lako pao. Na to mi pitanje niko ne bi mogao odgovoriti, ali se Mufo odvažio nagađati. Spomenuo je historijske podatke, od kojih su neki meni bili nepoznati.

Priču o tome kako „nijednog rata nije pao“, davno sam naučio. Mislim da su vijesti o njegovom, i padu Fazlagića Kule, umnogo uticale i na stalno prisutnu anemičnost u našem selu, kad se često ponavljalo „kako nam spasa nema čim su pale takve tvrđave, koje nije uspio osvojiti ni švabo, ni četnik, ali ni partizan“. S nevjericom se prihvatila činjenica da je u Borču prestala da živi nadaleko čuvena junačka, ustaška krv.

S uzdahom se prisjećalo i priča onih, koje su i naši najstariji jedva pamtili, a koji su tvrdili da protiv Austrougara nije prvi ustao Gavrilo Princip. Već - Borčani!Taj je ustanak brzo ugušen. Glavni ustanici su pobijeni, uključujući i one iz Doline Sutjeske, te Crne Gore, koji su bili došli pomoći. Ostatak Bosne je tada mirovao... Najhrabriji Borčani su pobijeni, ali su ostali njihovi potomci, njihova krv.

Slijedili su i „Gavrilov ustanak“, digli se i protiv švapskih fašista. Ali, ovo je, po svemu sudeći, rat drugačiji od prethodnih.

Pade mi na um i jedna od često slušanih, priča o Mufovom dedu Šabanu. Bio je cijenjen među Borčanima, ali je poštovao i svoj komšiluk. Komšijskoj djeci je oblačio dimije, kako ih Borčanske ustaše ne bi poubijale. Prije nekoliko dana, te komšije su mu ubili bolesne ženu i sina.

Nije Borač što je bio. O tome Mufo nagađa. Kaže, Tito ih je odlučio kazniti. Nije dozvoljavao da se taj kraj razvija, potomke heroja je tjerao da odlaze. Oni koji su ostajali bili su premoreni teškim životom. Privrženiji kući, štali i imanju, ali ne više onih gena, ponosa i inata.

 

                                    ***

Tiho smo ušli u šumu, još tiše izašli iz nje.

Prizor koji mi se ukazao, potpuno me ohrabrio. Koliko su oči mogle dobaciti, smjenjivale su se livade, pašnjaci, šumice, sela i zaseoci. Borač je bio veći nego sam ga i poslije Mufove priče zamišljao.

Ali, tek sad mi nije jasno zašto je pao. Bez ispaljenog metka.

S ovog se mjesta nije moglo ni naslutiti gdje je Gacko, grad kojem je Borač pripadao. Nije se ni nazirala glavna putna komunikacija, prema Foči. Iza leđa je stigao Bešović, a ovdje i Bošnjaci Gacka i pomenute Fazlagića Kule. Umjesto da pomognu, pričali su o stravičnim zločinima u Gacku i okolini. Valjda je tako bilo. Moralo biti, šta li...

Fudo je odveo grupu u kratko izviđanje, mi smo se nagledavali područja ispred. Očekivati četnike je bilo malo vjerovatno. Za osvojiti cijelo ovo područje trebalo bi im nešto više vojske. Gacko daleko, a svaki usputni zaselak, svaka kuća ili štala, svako drvo ili grmen, svaki kamen je mogao biti opasan po njih.

Vidljivi su bili tragovi rijetkog granatiranja i avionskog bombardovanja, uglavnom u nižem području. Nije to moglo otjerati Borčane. Vita Bara nije bila bezbjednija, samo je pružala bolju pogodnost eventualnog daljnjeg izvlačenja.

Pogled vratih, nekoliko puta, šumi prema Vitoj Bari. Nekoliko puta još, ne mogoh da vjerujem.

Misli mi sad presiječe Fudo, pozvavši nas da se spustimo još stotinjak metara. S konja je saopštio šta je imao:

-          Mirno je. Dijelimo se u dvije grupe. Ja, s jednom, idem lijevo. Ramo, desno. Nemamo potrebe žuriti, vremena je dovoljno. Kad nađete neko stado, prvo dobro vidite ima li koga u blizini, čuli ste Majora. Šta našli da našli, saberemo se ovdje oko četiri!

 

Jasno, još samo da se podijelimo. Volio bih s Mufom. Ali se on trenutno zabavio hljebom, kojeg je našao u kesi obješenoj o neku šljivu, kišom potpuno nadojenog:

-          Da mi je gdje naći kak'e vatrice, da ga osušim!

-          Ne bi, valjda, to pojeo? – zanimao se Alija.

-          Ih, nadoš'o bi on „k'o duša“!

-          Hajdemo, onda, vidjeti u nekoj od kuća, možda nađemo kak'e šibice.

 

Mufo i Alija su brzo odabrali kuću u kojoj će prvo potražiti šta su nanijetili, ja sam tek nekoliko sekundi bio u dilemi da li da ih slijedim. Hljeb koji su našli vjerovatno je star nekoliko dana, no ja ga gledah prvenstveno kao potvrdu da taj koji ga je ostavio i nije daleko.

Još pod dojmom prostranstva gdje smo, žurio sam i očima dobiti potvrdu da ovdje ima ovaca.

Pogledom ne uspijevam, ali mi srce zaigra kada mi se učini da zvono čujem negdje u blizini.

 

                                                 stado ovaca na Zelengori (Stog)